Umjetnik tijela i bjeline

Julião Sarmento jedan je od najpoznatijih portugalskih umjetnika u svijetu. Sjećam se da sam prvi put vidio njegove radove za vrijeme studija u Lisabonu 1988, u kulturnom centru s galerijom moderne i suvremene umjetnosti Calouste Gulbenkian. Ostao sam osupnut njegovim crtežima i slikama. Do dana današnjega nisam vidio umjetnika koji s manje crtačkih sredstava (linija) može izreći takav maksimum sadržaja, ispričati cijelu priču o ženama, muškarcima, međuljudskim odnosima, o egzistenciji, o filozofiji života. Poslije smo njegove radove vidjeli na venecijanskim bijenalima 1997. i 2001, kada su ponovno ostavili jak dojam. Julião Sarmento rođen je 1948. u Lisabonu, a živi u mondenom portugalskom gradu Estorilu, nedaleko Lisabona. Studirao je slikarstvo i arhitekturu na lisabonskoj Akademiji likovnih umjetnosti (Escola Superior das Belas Artes). U posljednja četiri desetljeća intenzivnoga bavljenja umjetnošću izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u cijelome svijetu. Predstavljao je Portugal na 46. venecijanskom bijenalu (1997) te tamo izlagao još 1980. i 2001. Na najprestižnijoj svjetskoj izložbi suvremene umjetnosti Documenti izlagao je na sedmoj (1982) i osmoj (1987). Izlagao je i na bijenalu u São Paulu (2002). Tako impresivan niz izlaganja na najprestižnijim izložbama u svijetu sigurno proizlazi iz njegove iznimne umjetničke kvalitete. Radi u različitim medijima: slikarstvu, crtežu, kiparstvu, filmu, videoumjetnosti te instalacijama i performansu. O njegovu je umjetničkom radu opsežnu monografiju napisao slavni talijanski kritičar Germano Celant (1940), „otac“ pojma arte povera (1967) i jedan od najuglednijih svjetskih likovnih kritičara. Kustos Sarmentove izložbe u Splitu i Zagrebu portugalski je kritičar João Silvério.

Povratak tijelu

Sarmento je profinjen, senzibilan i misaono dubok umjetnik. Radi s malo materijala, a govori mnogo na razini percepcije i naracije. U središtu su njegove pozornosti tijelo i bjelina. Gotovo bolećiva minimalistička bjelina s ponekom nježnom linijskom strukturom prevladava u svim ili gotovo svim njegovim radovima. Bijele površine papira ili platna, bijele haljine na ženama ili bijele košulje na muškarcima kao da su svojevrstan umjetnikov zaštitni znak, jasna metaforičko-simboličkog značenja. Povratak je to u iskon čistoće, reda, neke prošle, moguće današnje i žuđene u budućnosti, moralne i duhovne nevinosti. Sarmento njeguje kristalnu higijenu vizije. Tijela, poglavito ženska tijela, okosnica su njegove umjetničke misli. Tijela ili dijelove tijela crta, slika, kipari, snima fotoaparatom i kamerom, pokreće u performansima. To su tijela koja kao da proizlaze iz antropozofije Rudolfa Steinera – fizička tijela, eterična tijela, astralna tijela i duhovna tijela. Tijela u svim aspektima. Tijelo je zdravo i (ili) bolesno, tijelo je ranjivo, smrtno, materija. No tijelo je i erotično i seksualno, i lijepo i ružno, i privlačno i neprivlačno. Malo je važno, u biti, kakvo je tijelo, važna je duša koja u njemu obitava. Ono je ljuštura duše i duha ako je vjerovati starim dobrim renesansnim neoplatonistima. Tijelo je dinamično, pokretljivo, ono je savršen mehanički stroj.

Vidjeli smo kako je francuski kritičar Jean Clair na čelu Venecijanskoga bijenala 1995. promovirao koncept povratka tijelu. Tada se dogodio obrat da se u prevlasti apstraktne i konceptualne umjetnosti proglasio povratak na figurativnu, realističnu umjetnost i umjetnost tijela. Sarmentova umjetnost upravo i jest eklatantno figurativna, umjetnost koja uvijek, rekli smo, tematizira tijelo, ali nacrtano ili naslikano „škrtim“ materijalom, tek s nekoliko osnovnih linija. Ženska su tijela u Portugalčevoj interpretaciji u određenim stanjima. To su osamljene žene, pokrenute žene u nekoj vrsti koreografiranih pokreta, duplicirane i uvučene u neki svoj onirički unutarnji svijet. Sarmentova ženska tijela odišu senzualnošću, svedenom tek na obrise tijela. Njegova je fiksacija usredotočena na anonimna djevojačka tijela koja su se, bez glava i stopala, kao prepoznatljiv umjetnikov znak, redala s platna na platno. Prigušen erotski naboj uvijek je prisutan u tijelima koja zapravo kao da nestaju, bljesnu pa nestanu. Ona su, naime, fantazme, tijela kao izrazi vječno odgađane žudnje.

Prvi dio izložbe smješten je u Galeriji Kula, videorad ROC (40 plus jedan). U tom radu umjetnik iznosi niz tema koje istražuje tijekom izložbe, a postavom ističe i zasićuje cijeli izložbeni prostor stvarajući jedinstveni uvodni dojam. U videu ženska se osoba recitirajući Opažanja o boji Ludwiga Wittgensteina polako razodijeva. Kroz izgovorenu riječ, spekulativna i filozofska misao spajaju se s performansom tijela u akciji čija se inicijacijska jedinstvenost snaži dok odjeća pada.

Otvorena djela

Naslov izložbe, Bolje ne može, ujedno je i naslov djela iz skupine radova izloženih u Galeriji umjetnina. Položaji i kretnje triju ruku pod crtežom neprepoznatljive arhitektonske strukture stvaraju čudnu i nelagodno nejasnu kompoziciju nalik postupnom blijeđenju sjećanja na prethodne egzistencije. Jedna ruka grabi mišicu ruke čiji dlan palcem prodire u drugu ruku, ostavljajući treću ruku rastvorenom i gotovo nepokretnom. Ne uspijevamo odmah pobrojati ove dijelove tijela, kao ni shvatiti koliko tijela izvorno postoji. Dijelovi tijela na slici upućuju nas na trajnu kontradikciju koju Sarmentova djela prenose na nas, a koju izložba prikazuje kao putokaz stalno otvorenih narativa koje nikada ne slijede nužnost ili zaključak. „Ovaj događaj može se promatrati kao uvod u opus kontinuirano otvorenog karaktera, nešto što se u umjetničkoj i misaonoj praksi Juliãa Sarmenta doživljava kao čin otpora kojim se razbijaju sve interpretativne mogućnosti ponuđene i dekonstruirane pojedinačnim umjetničkim radom.“ (João Silvério).

Bolje ne može, dvije izložbe u Splitu i Zagrebu, nude nam mogućnost da se upoznamo s umjetničkim univerzumom Juliãa Sarmenta, preko djelovanja, dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih slika, umjetničkog djela reproduktivne umjetnosti i, nadasve, kroz manifestacije ženskog lika dok on nadilazi želju i seksualnost kako bi reaktivirao status slike kao materijalnoga koje samo sebe reproducira u međusobnom djelovanju onoga što ono sadržava i onoga što svaki gledatelj iz njega dobiva.

Jezik kao građa

Iako se nalazi u katalogu, djelo po kojem je izložba dobila ime nije na njoj prikazano; ipak, kad ga razmatramo u njegovu općem i univerzalnom smislu, njegov naziv ponovno uspostavlja riječ kao sastavni dio umjetnikova djela (kako je i ilustrirano njegovim korištenjem kombinacija fotografija/tekst u mnogim njegovim djelima), kad je jezik materijal jednako važan kao bilo koji drugi materijal. Tu su i povezane ruke, fragmenti neprisutnih tijela, njihovih djelovanja koja se kreću od stapanja tih tijela do nasilne penetracije u pregib zapešća. Ništa ne nedostaje u prikazu ovih likova, i od nas se ni na koji način ne traži da ih vizualno rekonstruiramo, čak ni posljednjom molbom upućenom našem sjećanju. „Možda je najprikladniji izraz repliciranje, razmatranje kako oblici, pokreti, riječi, djelovanja i slike stalno prelaze između umjetničkih djela i medija, ponovno povezujući povijesne trenutke, imaginarna vremena ili priče iz literature i filma koji nam, iako ponavljani u raznim fazama njegovog opusa, predstavljaju nova pitanja dok razgovaraju kroz internu strukturu njegovo ogromnog broja umjetničkih djela, sukobljavajući se s nama kad god ih razmatramo.“ (J. Silvério).

Umjetnik interpretira pojam vremena kao mogućnost repliciranja i rekontekstualiziranja onoga što, iako naizgled višegodišnje i dovršeno, na kraju je samo novi trenutak koji se duplicira te će se ponovno duplicirati kad dođe do nove izložbe. To je aspekt koji izložbu pretvara u analitičku geografiju slike i njezina referenta, zanimanje umjetnika koje se provlači cijelim njegovim opusom od početka. Poput istinskoga kozmopolita, Sarmento ima mnoštvo referencija i aluzija na literarne, filozofijske i filmske naslove. Bolje ne može, na primjer, asocira na istoimeni film koji je režirao James L. Brooks 1997, i u kojem su, između ostalih, nastupili Jack Nicholson, Helen Hunt i Greg Kinnear. Opus Juliãa Sarmenta i dalje ostaje vrlo blizak našim svakodnevnim životima te našoj sposobnosti da stalno reaktualiziramo elemente iz raznolike i fragmentarne mase slika i sjećanja u različitim trenucima u vremenu te iz različitih perspektiva.

Serralves 2 (2012), umjetničko djelo reproduktivne umjetnosti, prvobitno dio ciklusa Indeks, koje je dio ove izložbe, kao jedinstven događaj koji eruptira među anonimnim gledateljima. Ovdje imamo djelo koje je već prikazano na drugim izložbama, i koje je sada ovdje kao rekontekstualizacija, a ne jednostavno ponavljanje. U toj su geografiji sve slike jedinstvene, i njihova autentičnost u kontekstu očigledne repeticije potvrđuje našu stalnu potrebu da poričemo promjenu, načelo koje je redom poricano Sarmentovim opusom, ponekad i kontradiktorno, jer je ista slika, u trenutku kad ju ponovno pogledamo, već postala sjećanje na sebe samu.