Predujam nadolazećih nabujalih rijeka

Nemoguće je ostati ravnodušan i ne suosjećati sa stradanjem i patnjama milijuna ljudi koji bježe od ratova, gladi i neimaštine. A iza većine ratova, izravno ili neizravno, stoje političke i gospodarske elite svjetskih sila. Uvijen u licemjerni plašt skrbi za izbjeglice, njihov je cilj zadržati političku, gospodarsku i vojnu dominaciju.

Prema podacima Agencije UN-a za izbjeglice, od početka 2016. samo je preko Sredozemlja stiglo u Europu 204.000 osoba, a na putu život je izgubilo više od 2.500. Kako je moguće povjerovati u iskrenost brige za mase ljudi koje bježe od rata, a znalo se da će destabilizacijom režima i ratovima na kriznim područjima uslijediti veliki iseljenički pokreti i stradanja.

Na toj se politici i dalje ostaje, što možemo potkrijepiti nizom primjera. Tako Glas Koncila (8. lipnja) prenosi izjavu sirijskih biskupa: „Sankcije su pridonijele tomu da se uništi sirijsko društvo i da ga se izruči gladi, epidemijama i bijedi, a istodobno i jačanju aktivnosti integralističkih milicija koje sada udaraju i u Europi.“ Izjavu je potpisalo više sirijskih biskupa, katoličkih i nekatoličkih, koji zahtijevaju od Europske Unije da ne produlji sankcije vladi sirijskoga predsjednika Bašara al-Asada. Ne pati predsjednik, već narod. Istovremeno s uvođenjem sankcija 2012. ukinut je embargo na izvoz nafte za područja koja kontrolira naoružana opozicija.

S druge strane, razvijena svjetska gospodarstva stalno trebaju dodatnu radnu snagu i te potrebe nerijetko podmiruju izbjeglicama i prognanicima iz ratom zahvaćenih područja. Da je tomu tako, svjedoči činjenica da su zapadnoeuropske države, nakon što su popunile potrebe na tržištu radne snage, zatvorile granice novim izbjeglicama i prognanicima. Pojednostavnjeno rečeno: najrazvijeniji uzimaju onoliko radne snage koliko im je trenutno potrebno na tržištu radne snage. Dugogodišnje opadanje fertiliteta u Europi ne može ostati bez posljedica, jer prema projekcijama broj stanovnika u Europskoj Uniji, kao cjelini, počet će opadati nakon 2035. godine. Iako nemalen broj europskih zemalja provodi dosta uspješno revitalizaciju stanovništva, u cjelini Europa snosi posljedice dugogodišnjega zanemarivanja demografske strane razvoja. Osim unutrašnje preraspodjele stanovništva, između razvijenijih i manje razvijenih europskih gospodarstva, već dugo tržište radne snage u Europi popunjavaju i imigranti iz azijskih i arapskih država. Prema nekim procjenama, Europa je u razdoblju 2000–2005. imala prosječan godišnji pozitivan saldo migracija (broj useljenih nadvisuje broj iseljenih) za 1,6 milijuna osoba, a očekuje se da će Europa u razdoblju 2005–2050. imati pozitivan saldo migracija najmanje za 37 milijuna. Unatoč pozitivnom saldu migracija stručnjaci UN-a projiciraju da će Europa imati smanjenje broja stanovnika. Sve najrazvijenije zemlje u svijetu imale su tijekom 1990-ih prosječni godišnji pozitivan saldo migracija od oko 2,5 milijuna, a prema procjenama, u razdoblju 2000–2005. razvijene zemlje imaju pozitivan prosječni godišnji saldo migracija za 3,3 milijuna osoba. Projekcije kretanja broja stanovnika u razvijenim zemljama polaze od pretpostavke da će od 2005. do 2050. te zemlje imati pozitivan saldo migracija za 103 milijuna. No ne može se useljavati tko želi i kada želi, jer visokorazvijene zemlje provode kontroliranu selektivnu imigracijsku politiku. Na tržištu radne snage potražnja je za zanimanjima u području visokih tehnologija i uslužnih djelatnosti.

Europa se ne obnavlja

Pitanje je što se može očekivati ako se ne promijeni politika vodećih svjetskih političkih i gospodarskih elita prema nerazvijenom dijelu svijeta. Pretpostavljajući, dakle, da će kao i dosad izostati znatnija pomoć razvijenih gospodarskom razvoju nerazvijenih visokonatalitetnih područja i da će i dalje velike sile, radi zaštite svojih interesa, na različite načine destabilizirati ta područja, očekivani su učinci doista pesimistični. Jer u tom slučaju prilike postaju zamjetno složenije, to pokazuju projicirane dugoročne demografske promjene po kontinentima do 2100. (vidjeti tablicu). Sasvim je izvjesno da će Afrika do 2050. imati oko 2,5 milijardi stanovnika. S nešto manje vjerojatnosti, ali sve vodi k tomu, Afrika bi do 2100. dosegnula čak oko 4,4 milijarde stanovnika. Projicirani broj stanovnika u Aziji nakon 2050. godine ima tendenciju smanjivanja, ali bi u cjelini, u odnosu na broj iz 2015, porastao za 20 posto. Uostalom, tablica pokazuje da će razvijeni svijet postati s demografskoga motrišta zaista malobrojan u odnosu na manje razvijen dio svijeta.

Hrvatska i njezino okruženje veliki su demografski gubitnici. Za Sjevernu Ameriku, Ujedinjeno Kraljevstvo i ostale razvijene zemlje Zapada pretpostavlja se da će imigracijama osigurat blag, ali ipak stalan rast broja stanovnika. Migracija s trenutno ratom ugroženih prostora samo je, bez pretjerivanja, predujam od očekivanih migracijskih nabujalih rijeka. Europska se civilizacija biološki ne obnavlja te se postavlja pitanje kako se može na dugi rok održati. Uostalom, kako osigurati da milijuni useljenika popunjavaju tržište radne snage rade i ujedno prihvate sve stečevine europske civilizacije? U razvijenim se zemljama pod integracijom useljenika iz drugih kultura nerijetko često misli na asimilaciju. Radi razumijevanja očekivanih demografskih promjena gospodarski nerazvijenoga dijela svijeta valja se prisjetiti demografskog razvoja koji je dosad prošao gospodarski razvijen svijet. Imajući u vidu niz posebnosti u razvoju stanovništva u današnjim gospodarski siromašnim zemljama u odnosu na danas razvijene zemlje kada su imale visoke stope nataliteta, možemo učiniti usporedbu. Naime, od polovice 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz Europe je iselilo u prekomorske zemlje oko 50 milijuna stanovnika. Nakon toga nije bilo tako masovnih iseljavanja iz europskih zemalja prema prekomorskim zemljama, jer su se te zemlje počele gospodarski razvijati.

Dakle, ako preslikamo model razvoja koji su prošle gospodarski razvijene zemlje / zemljopisna područja, „demografski pritisak“ u manje razvijenom dijelu svijeta, kao posljedica ubrzana smanjivanja smrtnosti i povećanja prirodnog prirasta, može se ublažiti iseljavanjem. Različito od zemlje do zemlje, u skladu s gospodarskim napretkom i društvenim promjenama, dolazi do postupnoga pada mortaliteta i nakon određenog vremena i nataliteta te stoga i sve manjeg prirodnog prirasta. U danas razvijenim zemljama taj je „demografski pritisak“ bio manji jer je smrtnost opadala postupno, u prosjeku tijekom sto godina, i bila je rezultat vlastitoga gospodarskog razvoja. Bio je manji prirodni prirast. Vrlo je važno imati u vidu da su današnje razvijene zemlje, u odnosu na današnje nerazvijene, imale kao i danas znatno manji broj stanovnika. U današnjim nerazvijenim zemljama / zemljopisnim područjima smrtnost je naglo pala, zbog pomoći međunarodne zajednice u iskorjenjivanju zaraznih bolesti i gladi. Stoga su se nerazvijeni osobito od 1950-ih suočili s naglim i relativno visokim porastom broja stanovnika.

Broj stanovnika sporije raste

Motreno na razini cijeloga svijeta, nema straha od rasta stanovništva u budućnosti. Naime, iako broj stanovnika na zemlji još raste, od sredine 70-ih godina 20. stoljeća sve je manja prosječna stopa rasta svjetskoga stanovništva, što znači da se usporava relativni rast broja stanovnika. Ako ne bude većih katastrofa, prognoze su da će broj stanovnika u svijetu, sa sve manjim stopama, rasti do sredine idućeg stoljeća. Nakon toga uslijedit će postupni pad ukupnoga broja stanovnika u svijetu. Scenariji koji pretpostavljaju i blagi gospodarski razvoj u zemljama u razvoju pokazuju da broj stanovnika na zemlji nikada neće znatno premašiti jedanaest milijardi stanovnika. No vratimo se u sadašnjost i pokušajmo, na temelju raspoloživih podataka i projekcija, dokučiti kakva bi se mogla očekivati demografska kretanja, ne samo ukupna nego na relaciji razvijeni – nerazvijeni do kraja stoljeća. Ako je sasvim izvjestan dalji rast broja stanovnika, može li se očekivati eksplozija migracija?

Ako stavimo u odnos broj stanovnika koji je imala Europa sredinom 19. stoljeća, dakle u vrijeme kad su bile najjače emigracije u prekomorske zemlje, s brojem stanovnika koji danas imaju najsiromašnije afričke države, onda je jasno da su imigracijski potencijali europskih država gotovo neznatni, u odnosu na sadašnje i projicirane „demografske viškove“ afričkih zemalja. Pojednostavnjeno i vrlo uopćeno: da u nekoliko idućih desetljeća europske zemlje prihvate više od milijarde stanovnika, što je nemoguće, jer za to nemaju ni prostora ni gospodarskih potreba, demografski problem Afrike ne bi bio riješen, pod uvjetom da se ne ostvari osjetniji gospodarski razvoj.

Ono što je od druge polovice 20. stoljeća do Prvoga svjetskog rata bila Sjeverna Amerika za Europu kao prihvatno odredište demografskih viškova to bi za afričke imigrante samo manjim dijelom mogla bit Europa, ponajprije njezin najrazvijeniji dio. S obzirom na broj stanovnika i potrebe za dodatnom radnom snagom u razvijenim zemljama ne može se ni u najpovoljnijoj situaciji očekivati da će iseljavanje iz najmanje razvijenih afričkih zemalja njih demografski rasteretiti. Sumnjamo da će u zamjetno promijenjenim odnosima populacijskih veličina i sa snažnim demografskim rastom Afrike biti dovoljne kao nekad, kako piše Brzezinski (Velika šahovska ploča, 1999) samo „politička vitalnost, ideološka fleksibilnost, gospodarska dinamika te kulturološka privlačnost“ da se i dalje dugoročno zadrži dominacija Zapada. Teško je povjerovati da će se učvršćivanjem na krajnjim granicama između razvijenog i manje razvijenog svijeta zadržati „demografski pritisak“ na granice razvijenoga dijela svijeta.

Dio problema, drži Joseph Stiglitz (Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Zagreb, 2004), leži i u međunarodnim gospodarskim institucijama, Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, jer oni odrađuju pravila igre. Pravila i naputci MMF-a često služe interesima naprednih industrijskih zemlja i posebnim interesima unutar tih zemalja, a ne nerazvijenim zemljama. Siromašnim zemljama treba dopustiti da prodaju svoje proizvode, što Zapad zasad ne želi. Zapadne zemlje, prema podacima iz 2002, svake godine plaćaju 370 milijardi dolara subvencije svojim seljacima, dok je pomoć nerazvijenim zemljama samo 50 milijardi dolara. Siromašnim zemljama treba još više pomoći i dopustiti im da slobodno prodaju ono što proizvode. Niska tehnološka razina u najsiromašnijim zemljama traži mnogo radnih ruku, što je, uz ostalo, najvažniji činitelj visokog nataliteta. Uostalom i Zapad je, kako smo istaknuli, imao razdoblje visokog nataliteta. Kad bi sada nerazvijene zemlje raspolagale samo polovicom zapadne tehnologije, velike sile ne bi bile „vladari svijeta“. Strah bogatih od gubitka dominacije u budućnosti zaista je utemeljen. Nismo li zbog toga svjedoci panične geostrateške utakmice velikih sila, bez obzira na žrtve? Svijet visokorazvijenih postaje malobrojniji. Dakle, dok razvijene zemlje ulažu razmjerno velika sredstva u poticanje fertiliteta, dotle se svijet manje razvijenih zemlja muči s porastom stanovništva koji usporava gospodarski rast. Jedno je posve izvjesno, da će protokom vremena i današnje nerazvijene zemlje doći u situaciju da će trebati provoditi pronatalitetnu politiku.

Konačno, teško je vjerovati da će se sadašnja gospodarska, politička i kulturna nadmoć Zapada dugoročno održati pod pritiskom snažnih promjena u odnosu između broja stanovnika u današnjim manje razvijenim zemljopisnim područjima / državama i broja stanovnika u današnjim visokorazvijenim zemljopisnim područjima / državama.