Poetika rastvaranja svijeta

Hrvatska mlada lirika 2, za koju priređivač Stjepan Bajić tvrdi da nije „antologija ni potpuna“, nastavši u vremenu „u kojem su poezija i sama riječ zadnje rupe na svirali“, ona, knjiga, komponirana tako kako jest, ipak donosi nekoliko antologijskih pjesama koje korespondiraju sa svijetom, rastvarajući ga. Pjesnici su suočeni s paradoksalnom samoćom koja asimilira i apsorbira stvarnost koncentriranih poetskih vizura. Ti mnogostruki obzori poetskih „skitanja“ nezamislivo su kontradiktorni, štoviše „spektakularni“ u traženju nove poetike „rastvaranja“ u ovom mahnitom  čovjekovu „hodu prema zvijezdama“: „Sve se više bojim izgovorenih riječi / I kako će se okrenuti protiv mene / Kako će me jednoga dana ugušiti u snu… Sve se više bojim i rođendana / Ne želim nikome pustiti da me odbrojava / Ne želim da itko slavi ono što me prestravljuje“ (Lara Mitraković, Sve se više bojim).

Dvanaest pjesnika u izboru Stjepana Bajića (Stjepan Bajić, Mirko Božić, Bruno Brežac, Jakob Filić, Boris Kvaternik, Marin Lisjak, Šima Majić, Lara Mitraković, Augustin Orešković, Monika Tomljenović, Nikolina Turudić, Vigor Vukotić) krenulo je svojim diskurzivnim vizurama, svojom upornom vjerom u poeziju, jer da ne vjeruju ne bi se upustili u ta riskantna poetska „skitanja“ na kojima su sami sa sobom, sa svojim unutarnjim oduhovljenim svijetom: „Nešto me priječi biti sretna. / Možda krvoločno ljeto tijela / koje ničemu ne služi / ili srce koje odolijeva metaforama.“ (Šima Majić, Nešto me priječi biti sretna). 

Na kraju dobrodošle knjige Hrvatska mlada lirika 2 nalazi se zanimljiv dodatak Ponešto o pjesnicima. A oni pak pišu sami o sebi pa tako na primjer u autobiografskom zapisu Mirka Božića čitamo: „Pisanje, jest doista sizifovski posao.“

Predgovor Stjepana Bajića polemički je koncipiran pa se radikalan početni dio predgovora Ljube Wiesnera Hrvatskoj mladoj lirici dovodi u duhovnu vezu s knjigom Hrvatska mlada lirika 2, ističući aktualnost poetskih kontemplacija.

Ova stihozbirka mladih pjesnika nije doduše „čudesna povorka anđela“, ali se kao pjesnička riječ, poetski izričaj, uklopila u našu stvarnosnu suvremenost u kojoj istodobno supostoji. Ona, lirika, neopterećena ambicijama, rastvara   svijet i apsorbira ga u isto vrijeme: „Isforsirat ću pjesmu / To mi najbolje ide / Nekoliko riječi o izgubljenosti, / Smislu života / I prolasku ljubavi / Što ti više treba“ (Lara Mitraković, Isforsirana pjesma). Riječju, i poetska tradicija koja pripada nama i nedjeljivi je dio naše kulturne baštine, i svakodnevica pjesnička koja ne obećava, ali živi svojim životom, i budućnost koju tek treba poetski osmisliti, sve to svojevrsni je poetski sinkretizam koji nalazimo na stranicama ove knjige. I rast poetskog i rastvaranje, apsorbiranje i obnavljanje…