Ozbiljno i razigrano

Na svom posljednjem koncertu u sezoni u dvorani Lisinski Zagrebačka filharmonija izborom programa utvrdila je provjeren recept: kraće djelo, solistički koncert, veliko orkestralno djelo. Dakako u tom je okviru sadržaj promjenjiv i potencijalno vrlo zanimljiv, što se ovaj put doista dogodilo. Koncert je predvodio sposobni David Danzmayr, izglasani novi šef dirigent. Pomno je građena ljestvica njegove uspješne karijere. Europskih je korijena, američke potvrde u orkestrima Illinoisa, osvajač nagrada na uglednim natjecanjima jakih imena (Solti i Mahler), posjetilac skupih seminara, relativno je mlad, pun dobre volje. Moglo se to uživo čuti na posljednja dva koncerta u razmaku od tjedan dana te se Danzmayr napokon čini dobrim izborom ovlaštenih glasača u strogo propisanoj i poštovanoj proceduri. Posljednji filharmonijski koncert u Lisinskom bio je na rasporedu rano završene redovite zagrebačke sezone jer slijede gostovanja. Početak zadnjega sezonskog koncerta označio je Nokturno Slavenskog. Iako je skladba nastala u vrlo ranoj fazi stvaranja dugo zanemarena Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), prvo orkestralno djelo iskazuje sav potencijal skladatelja kojemu je tada bilo tek dvadesetak godina. Konačnu verziju Nokturna zbog izgubljene partiture i dionica završio je 1920. Nokturno, noćna glazba Slavenskog, sažeta je i vrlo izvorna. Možda se slučajno koristi zasadama muzičkog ekspresionističkog izraza te iz početnoga praska orkestra izniče tajanstveni ugođaj noći i pretvara se u raskošne mijene bujne orkestracije sve do komornog, osobitog dua violine i fagota. Skladba je mjerom ekspresivnosti i trajanja bila odličan uvod u koncert Zagrebačke filharmonije pod vodstvom savjesnog i pronicavog Davida Danzmayra.

Za opće dobro raspoloženje slušača u drugom dijelu pobrinula se izvedba notorne Dvořákove Devete simfonije u e-molu, Iz Novoga svijeta. Novi svijet je za Dvořáka tada bila danas do boli sveprisutna Amerika, gdje je boravio. Danzmayr je prionuo pomnom poslu ozbiljna čitanja. Izrađivao je detalje poput vješte čipkarice. Riskirao je vrlo polagan i u dugim lukovima teško izdrživ tempo u polaganome stavku Largo. U pristupu promišljenost je krasila i treći stavak Molto vivace, a živahnost je ustupila mjesto sigurnoj točnosti. S takvim odnosom nastavilo se i u finalu. Bilo je korektno, zadaća je pomno izvedena za zasluženu odličnu ocjenu. Simfonija je u obrisima prepoznatljivosti općepoznata najširem krugu slušatelja, a Danzmayr ju je znao iznova predstaviti strpljivošću pomna čitača. Kao da s detaljima pita: Zar ovo niste dosad primijetili?

Središte večeri po običaju je zauzeo solistički koncert: Prvi koncert za marimbu i orkestar danskoga skladatelja Andresa Koppela. Jedan od osnivača psihodeličnoga rocka, benda Savage Rose, ničim izazvan, hvalevrijedno se potrudio nadopuniti oskudnu literaturu čak četirima koncertima za marimbu i orkestar. Prvi je relevantno i na šarmantno razigran način predstavio Filip Merčep na skliskom terenu Koppelova uratka, u koji je skladatelj natrpao sve što zna i pretrpao ormar. Još 2010. Filip Merčep privukao je pozornost na eurovizijskom natjecanju za mlade. Na kraju ovog nastupa na nevolju se dohvatio Allemande iz Bachove suite prerađene za marimbu. Brljaonicu koja je nastala ne pokriva ni sav mladenački šarm ovoga svijeta. I tada ostaje vječno pitanje, čemu i komu su zapravo potrebni sadržajno nevezani dodaci?