Kroz pustinju (bez prašume)

Ako napišem osnovnu riječ pust, od koje su potekle sve pustinje, pustare, pustoši, pustopoljine i sl., to neće biti dovoljno jer izraz nije jednoznačan, pa dovodi u zabludu na što se mislilo. Ima primjera gdje naglasak ima ulogu fonema; svojom će promjenom izazvati i promjenu značenja same riječi (npr. pâs, dio tijela ili pojas; pas, životinja). Danas ću se baviti onim koji je pûst, a o pustu kao imenici pisala sam u tekstu o klobucima.

Svi znamo osnovno značenje pridjeva pûst: prazan, nenastanjen, neobrađen, napušten. No pûst znači i slobodan, bez gospodara, golem, veoma obilan, mnogobrojan, a javlja se i kao toponomastički pridjev (Pusto Selo, Pustopolje i sl.). Značenja slobodan, bez gospodara i sl. razvila su se od glagola pustiti, a obilan, mnogobrojan imaju paralelu u lat. vastus, koji također može značiti i pust, prazan, opustošen, poharan, ali i golem, neizmjeran, užasan, nezgrapan, pa i surov. Preko fr. vaste, prostran, širok i, figurativno, opširan, nepregledan, znači i ono što se ne može duhovno obuhvatiti. Sada nam je bliže i pusto blago i puste godine: Prošle su puste godine otkako te nisam vidjela, dakle mnoge godine. I glagol pustiti ima više značenja, kao prefigiran pogotovo (dopustiti, ispustiti, napustiti, popustiti, prepustiti, upustiti se itd.). Znači prestati zadržavati koga silom, dati mu slobodu, dopustiti mu da radi što želi ili da uđe u kuću, istjerati iz staje ili nastambe (npr. kokoši, krave na pašu), ispustiti predmet iz ruku (zdjelu, uzde – doslovno i preneseno), staviti u promet (pustiti glas), potjerati list, pup, korijen (a čovjek koji je pustio korijenje toliko je zasjeo pa nikako da ode), prepustiti komu nešto svoje (dio kuće) itd. Naravno, pustiti se može (nepristojno u društvu) i vjetar, voda (pomokriti se), krv (doslovno, u medicinske svrhe, ali i poput pijavice prisiljavati koga na popuštanje) i štošta drugo.

Mađarska pusta izvela je dvostruki skok, no to je izveo i naš župan. On nam se, posuđen u mađarski, vratio s promijenjenim značenjem kao špan. Poznato je da je pusta (mađ. puszta), ta ravna i prostrana travnata ravnica, obično bez drveća, koja je postala i jedan od zaštitnih znakova Mađarske, došla u mađarski iz slavenskog areala, gdje je označavala riječ za tu tipičnu pojavu u mađarskom prostoru. Za nju se u europskim jezicima rabi i rusizam stepa, što je u staroruskom značilo nisko tlo, no možda riječ i nije slavenskoga podrijetla nego iz nekoga kavkaskog jezika, jer npr. u osetskom t’aepan znači plosnat, ravan. Moj prvi susret sa stepom (pustopoljinom, pustim neobrađenim poljem) nije bio u prirodi nego, što mi se i inače često događa, u glazbi. Profesor Tomislav Adamić, zborovođa škole „Vatroslav Lisinski“, često nas je na probama prekidao, uvijek na istom mjestu. Pjesma se zvala Stepa, a skladatelj Anatolij Ljadov. Sjećam je se i po tome što je melodija lijeno meandrirala po nepreglednim prostranstvima, kako sam zamišljala da vijugaju i velike ruske rijeke. Na mjestu: Stepa pusta i žalosna profesor bi sve nervoznije prekidao probu jer mi nikako da zapamtimo kako ne smijemo povezati pusta i ..., što bez cezure zvuči kao pustaj, nego da iza pusta, a prije i, treba udahom odvojiti te dvije riječi. Kad čujem riječ stepa, sjetim se tih večernjih pokusa ponedjeljkom nakon „obične“ škole i sjetne Ljadovljeve melodije koja se neraskidivo stopila s ruskom ravnicom. Koliko li još takvih nevažnih stvari čuči u mojoj glavi?!

Pustaru mi je obilježio tata, radeći godinama na onoj pokraj Vukovara. Kao veterinar, brinuo se o stoci koja je na tom širokom pustom zemljištu slobodno pasla (svinje, konji). Do Domovinskog rata. Odonda je ondje masovna grobnica.

Pustinju najčešće zamišljam kao more pijeska erotičnih dina, pregiba, ispupčenja i udubljenja. U kajkavskom je ta pusta zemlja puščina (ima i mjesto Puščine u Međimurju ili Pušća Bistra blizu Zagreba). U Slavoniji je u 18. stoljeću zabilježen izraz pustež, koji osim pustinje obuhvaća i pustaru. A kako se u to uklapa pustinja Blaca na Braču? Niti je beskrajno more pijeska, niti je beskrajna kamena ravnica (jer pustinje nisu samo pješčane)? Naziv pustinja obuhvaća i nastan pustinjaka, što Blaca jest. Ondje su se u eremitorij sklonili 1550. prebjezi pred Turcima iz Bosne. Nekoliko kamenih kuća u nepristupačnom kraju, crkvica, potom i škola, od koje su ostale đačke klupe s rupama za tintarnice i udubinama za držala i pera, kasnije teleskop, čak i klavir, fra Nikole Milićevića, a sve na pola brda od Vidove gore do uvučene morske uvale. Tim prebjezima bijaše to mjesto utočište mira i molitve. Pustinjaci su se i inače povlačili u osamu zbog kontemplacije i molitve. No pustinju ne određuje samo tlo nego i stanje duha, pa govorimo i o pustoši duha, duhovnoj pustinji, opustošenom predjelu duše iz kojega, kad sve izgleda izgubljeno, vapimo Bogu za pomoć (glas vapijućeg u pustinji).

Korijen pust povezuje pustinjake i s njihovim antipodima: pustolovima, pustahijama, pustopašnim ljudima. Kako to? Vidjeli smo što znači prasl. *pustъ, no stprus. pausto znači i divlji (pausto catto, divlja mačka). Kako inače razumjeti iskaz: kako je on pust! nego: kako je on divlji! Jasno je da je pustahija razbojnik, nasilnik, hajduk koji prijeti poštenu svijetu. Naš je pust (divlji, neobuzdan) dobio tur. nastavak (kao spahija, dahija itd.). Pustopašan je čovjek obijestan, raspušten, razuzdan. No sve su to kasnija značenja. Najprije je značio onaj koji je sam na paši, bez pastira. Tako ostavljena stoka lako se otme kontroli i podivlja, što se onda prenijelo i na takva čovjeka. I prvotno je značenje pustolova onaj koji se otputio u pustinju, divljinu, doslovnu ili prenesenu. Borio se s društvenim normama i razmicao ih, zvao se i avanturist, a to znači da se morao nositi s neizvjesnostima koje će doći (vlat. adventura). U 12. stoljeću riječ je bila omiljena u srednjoj Europi, osobito među križarima. A oni su doista srljali u nepoznato. Danas se sve to svodi na zajednički nazivnik, adrenalin.