Kritika francuske intelektualne elite

„Glazba može potresti, baš kao i književnost, može izazvati emotivni obrat, posvemašnju tugu ili ushit. Slikarstvo može proiz­vesti očaranost, baš kao i književnost, može stvoriti novi pogled na svijet. Ali jedino književnost može vam dati taj osjećaj potpunog dodira s duhom drugog čovjeka, dodira s njegovim slabostima i veličinama, s njegovim granicama, s njegovom skučenošću, fiksnim idejama, vjerovanjima, sa svime što ga dira, zanima, uzbuđuje, ili mu se gadi.“

Novi roman Michela Houellebecqa, Pokoravanje (prev. Marija Bašić, Litteris, Zagreb, 2016), kao glavni lik i pripovjedača u prvome licu jednine ima tipičnog elbekovskog junaka – apatičnoga, bezvoljnog, indisponiranog osamljenika i kontemplativca, sredovječnoga sveučilišnog profesora Françoisa, koji je doktorirao radom posvećenim Joris-Karlu Huysmansu (1848–1907). Prethodni citat izvadak je iz ulomka posvećena tom slavnom francuskom romanopiscu flamanskoga podrijetla, čime Houellebecq otvara roman. Osim što je riječ o preciznoj, posvećeničkoj definiciji književnosti i zapravo iskazu ljubavi spram te umjetnosti, te se rečenice mogu čitati i kao autopoetički zapis, kao nekovrsna Houellebecqova samoanaliza obilježena dozom samokritičnosti. Čitajući te rečenice stječe se dojam da je riječ o gesti želje za pomirenjem autora umorna od toga da se globalno, javno tumači i kojem je dozlogrdilo da mu se pozorno raščlanjuje svaki javni istup i svaka izgovorena i napisana riječ, a prilikom čega često biva žrtvom pogrešna iščitavanja, a nerijetko čak i tendenciozna tumačenja. Kao da, umoran od ratovanja s cijelim (književnim) svijetom, Houellebecq želi pokazati da je svjestan svojih ograničenja i slabosti, ali da ipak i dalje ima potrebu, na način kako to najbolje zna – u obliku romana – ukazati na ono „što ga dira, zanima, uzbuđuje, ili mu se gadi“.

Polagana politička predaja

Malo se kojega pisca u tolikoj mjeri poistovjećuje s njegovim likovima kao što književna javnost to čini s Houellebecqom. No tomu je tako jer je kritika ispravno procijenila da su njegovi likovi zapravo glasnogovornici njegovih ideja te da on, na usta svojih likova, svjesno provocira i nastoji sablazniti javnost, dok „širi područje borbe“ baveći se osjetljivim, kontroverznim i tabu-temama. Sve to Houellebecq, nadovezujući se na prethodno citirane rečenice, na neki način i priznaje: „No prije svega, pisac je ljudsko biće prisutno u svojim knjigama, i u konačnici, malo je važno piše li on vrlo dobro ili vrlo loše, osnovno je to da piše i da je uistinu prisutan u svojim knjigama.“

Uočena Houellebecqova želja za pomire­njem, neka vrsta uvjetno rečeno predaje, osim što je u indirektnoj vezi s naslovom romana, također je i poveznica s njegovim prethodnim romanom Karta i teritorij (prev. Marija Bašić, Litteris, 2011). Iako je u tom romanu – koji se s pomoću motiva seksualne apstinencije, stvaralačke blokade i eutanazije bavio tematikom deaktivacije čovjeka – već bila primjetna određena doza blagosti i melankolije u tonu pripovijedanja, dok su politička nekorektnost i provokativnost bile svedene na mnogo manju mjeru, Houellebecq je u njemu još posezao i za drastičnim rješenjima. Tako je primjerice pri sugeriranju želje da ga se ostavi na miru i prestane u tolikoj mjeri javno raščlanjivati u tom romanu čak svoju osobu vrlo brutalno ubio (njegov je lik naime bio dekapitiran i sedam sati sjeckan laserom), a u Pokoravanju ide korak dalje u smjeru smirivanja. Jer, dok je u romanu Karta i teritorij temeljna riječ bila deaktivacija, sada je to riječ predaja, koju Houellebecq u romanu tematizira na više načina. Na jednoj razini riječ je o političkoj predaji, odnosno predaji vlasti – u romanu smještenu u 2022. godinu na vlast u Francuskoj dolaze islamisti, što ostvaruju koalirajući sa socijalistima. Dakle, riječ je o mirnoj, nenasilnoj promjeni vlasti; štoviše, stranka Muslimansko bratstvo protivi se terorizmu, a svoje političke ideje nastoji širiti posredovanjem obrazovanja. Tu dolazimo do sljedeće razine predaje – socijalisti, u zamjenu za sudjelovanje u vlasti, islamistima predaju na upravljanje resor obrazovanja. Naime, Muslimansko bratstvo upravo taj resor smatra veoma važnim jer vjeruju da će utjecajem na nove naraštaje putem obrazovanja najlakše ostvariti dugoročnu održivost svoje vlasti, čemu su još bliže nakon što uskoro njihov čelnik pobijedi i na predsjedničkim izborima.

Kao posljedica promjena uvedenih u prosvjetni sustav ubrzo iz obrazovnog procesa izlaze žene, profesorice, a muškarci koji žele nastaviti predavati moraju prihvatiti islam. Oni koji na to ne pristanu odlaze u mirovinu, ali ih vlast pacificira i izbjegava mogući bunt u društvu tako što novoumirovljenim profesorima isplaćuje vrlo visoke iznose mirovina. To je, naravno, još jedna u nizu „predaja“, u kojoj je sadržan osobito snažan naboj društvene kritičnosti. Naime, iako Houellebecq profesorski kadar i intelektualce priznaje kao moguće eventualne pokretače društvene pobune, on ih istodobno prikazuje i kao potkupljive oportuniste, kao statusu quo privržene kolebljivce nesklone promjenama, tako dugo dok su u mogućnosti pohlepno i lagodno živjeti. A to je zapravo odraz aktualne europske stvarnosti. Naime, politička zbilja unatrag nekoliko godina pokazala je da su europski politički vlastodršci ujedinjeni u naporu da tzv. intelektualnu elitu ostave pošteđenu većeg utjecaja ekonomske krize, upravo radi stabilnosti i dugoročne održivosti vlastitih vlastodržačkih pozicija. Jer materijalno zbrinuti i egzistencijalno osigurani intelektualci mirni su, poslušni i servilni, neskloni buntu i promjenama.

Mnogoženstvo se pritom potvrđuje kao dodatna privlačnost islama, koja je bila odlučnim čimbenikom konačne predaje, odnosno dobrovoljnog pokoravanja protagonista romana. François se, istina, u početku intimno opirao, čak je i ponukan primjerom književnoga mu liblinga Huysmansa duševni mir pokušao pronaći u samostanu. No bilo je to vrlo kratka vijeka (za razliku od Huysmansa koji je čak tri godine života proveo u samostanu) jer od isposništva Françoisu je ipak mnogo draži pun krevet i ukusan topao obrok na stolu, što bi mu omogućilo prihvaćanje islama i mnogoženstvo, s jednom mladom ženom da mu „grije postelju“ i jednom nešto starijom i iskusnijom, za poslove kuhanja i spremanja.

Satirička hiperbola

Kako vidimo, ako ikoga Pokoravanje može naljutiti, to su žene i francuska intelektualna i politička elita, a za optužbu zbog islamofobije Houellebecq u romanu ne daje mnogo povoda. Naime, u Pokoravanju islamisti na vlast dolaze mirnim putem, bez nasilja. Osim toga, pojedinci samovoljno prelaze na islam (radi vlastite višestruke koristi), a društvene promjene uvode se uz poštivanje demokratskih procedura, institucionalnim putem. S druge strane, Michel Houellebecq je zapravo izrazito sarkastičan spram globalno raširene slike o Francuzima kao naciji najsklonijoj hedonizmu i uživanju u sitnim i krupnim životnim radostima, ponajprije onim gurmanskim i enološkim. U romanu on svoje sunarodnjake, prvenstveno one iz intelektualnih krugova, optužuje da su se, u korist želje za uživanjem i materijalnim blagostanjem, spremni odreći svih vrijednosti prosvjetiteljstva.

Naravno, posve bi pogrešno bilo Pokoravanje okarakterizirati kao svojevrsnu proročansku najavu izgledne budućnosti jer je naprosto riječ o fikciji, romanesknoj satiričkoj hiperboli. Radnju romana Houellebecq svjesno locira u relativno blisku 2022. godinu, ali ne u svrhu anticipacije moguće političke budućnosti, nego kako bi mogao uputiti oštru izravnu kritiku nekim aktivnim francuskim političarima (Marine Le Pen, François Hollande). Pokoravanje je politička satira usmjerena kritici kalkulantstva, nedosljednosti, oportunizma, servilnosti, kukavičluka i zapravo jalovosti francuske intelektualne i političke elite.

Zreli i apatični Houellebecq

Kao što je i kod svakog prethodnoga njegova romana bio slučaj, najzanimljiviji sastojak rukopisa ponovo su brojne, britke i lucidne esejističke dionice koje su često začinjene humorom i ironijom. No nisu izostale ni eksplicitne erotske epizode, kao ni stilska ogoljenost te cerebralan izričaj lišen dekorativnosti i zalihosti. Sve to roman čini lako čitljivim i zapravo prilično zabavnim, iako je ujedno višeslojan, vrlo sadržajan i intelektualno poticajan. No također se osjeća nastavak klizanja u melankoliju (što je bilo uočeno već kod prethodnog romana Karta i teritorij), određeno smirivanje u tonu pripovijedanja, sve izraženija blagost, odnosno onaj u početku već spomenut, uvjetno nazvan poriv za pomirenjem. Kao da, što je stariji, Michel Houellebecq sve više gubi potrebu za grubim, protestnim, bijesnim izvikivanjem kritike, što je bila osobina romana napisanih prije Karte i teritorija (Širenje područja borbe, Elementarne čestice, Platforma, Mogućnost otoka), umjesto čega on svoj novi rukopis čini tihom, smirenom, staloženom ironijom začinjenim upozorenjem. Kao da se Houellebecq naprosto intimno pomirio s činjenicom da je neku veću promjenu nabolje od francuskih političara i intelektualne elite iluzorno očekivati (što je također u neizravnoj vezi s naslovom romana). No paradoksalno je i ironično da je takav njegov autorski postupak zapravo analogan onomu što on u romanu najoštrije kritizira.