Idealizam i savjest

Osim po intrigantnim temama iz nacionalne povijesti 20. stoljeća, poput ideološkim radikalizmom vođena terorizma u 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća (Kompleks Baader-Meinhof), sudbina „malih ljudi“ iz nekadašnje Njemačke DR izloženih ideološkoj i psihofizičkoj opresiji (Barbara), socijalnog i mentalitetnog nasljeđa totalitarizma (Zbogom, Lenjine) ili pak životom u paranojom obilježenu totalitarizmu u kojem su svi bili žrtve (Život drugih), suvremeni se njemački film tijekom posljednjih desetak godina intenzivno bavi i temama nacizma i Drugoga svjetskog rata. Tu je s jedne strane riječ o intrigantnim biografskim dramama smještenim u realistične kontekste s mladim idealistima kao protagonistima (Sophie Scholl – posljednji dani). Njima pripada i svježi naslov s kinorepertoara 13 minuta, s druge o fikcionaliziranim istinitim događajima poput operacije Bernhard, najveće akcije krivotvorenja novca u povijesti koju su nacisti pokrenuli zbog destabiliziranja Velike Britanije (Krivotvoritelji), a s treće o bavljenju samom esencijom nacizma oličenom u liku i nedjelu Adolfa Hitlera i njegovih najbližih suradnika. Ovdje je dakako najpoznatiji ponešto precijenjen oskarovac Hitler: Konačni pad redatelja Olivera Hirschbiegela, na knjigama Joachima Festa, Traudi Junge i Melisse Müller temeljena priča o posljednjim tjednima u Hitlerovu berlinskom bunkeru. I ovdje je bitan lik određenim idealima vođene mlade osobe iz čijeg motrišta dijelom sagledavamo Hitlera, no raspadajući idealizam Traudi Junge je pogrešan, vođen i definiran ideologijom krvi i tla karizmatičnom velikom vođi.

Oliver Hirschbiegel redateljski potpisuje i biografsku ratnu dramu 13 minuta, čiji je suscenarist Fred Breinersdorfer, autor predloška i za Sophie Scholl, pa se čini da su redatelju Hitler i s njim povezana zbivanja omiljena, a možda i opsesivna tema. I ovdje je riječ o djelu u čijem je središtu mladi idealist. On postaje svjestan kakvo je društvo u kojem živi i kakva mu tragedija prijeti te odlučuje to pokušati spriječiti, pritom spreman riskirati sve. U tom smislu i Sophie Scholl i Georg Elser, jer o njemu je riječ o filmu koji kao alternativni naslov ima njegovo prezime, funkcioniraju kao njemačka savjest u vremenima kad je takvih savjesnih i visokomoralnih pojedinaca bilo iznimno malo, možda i prebrojivih na prste jedne ruke, i kad se za djela poput njihovih, koja su se proglašavala veleizdajom, plaćala iznimno visoka cijena, a obično i gubio život. U dramaturški skokovito koncipiranu filmu, što je izvedeno dosta pregledno, promišljeno i ritmički, u uvodnom dijelu pratimo Georga Elsnera (odlična interpretacija Christiana Friedela), dok 8. studenog 1939. u jednoj minhenskoj dvorani priprema atentat na Hitlera i njegovu svitu koja će tu prirediti skup te nakon toga pokušava pobjeći, ali bude uhićen. Potom se vraćamo na početak 1930-ih, dok je Georg bezbrižan mladi intelektualac koji se zaljubljuje u smirenu Elsu (izvrsna Katharina Schüttler).

Dok Georg 1939. dospijeva u nacistički zatvor, gdje će dugo vremena biti podvrgavan mučenjima da oda svoje nalogodavce i suradnike, jer ni najžešći istražitelji poput šefa Gestapoa i šefa policije neće povjerovati da se u pripremanje atentata mogao upustiti sam, u skokovitim fragmentima doznajemo detalje iz mladićeva života, čime se profiliraju njegova osobnost i intimni svijet te humanistički i moralistički svjetonazor. Onih trinaest minuta iz naslova filma odnosi se na vremensku pogrešku u Georgovoj pripremi atentata, jer je eksploziv koji je podmetnuo eksplodirao trinaest minuta prekasno, nakon što su se svi već razišli. Hirschbiegelu leže ovakve istinite priče, on pedantno i dovoljno sugestivno rekonstruira zbivanja, kao i njihov društveni i idejni kontekst, sve je vrlo atmosferično, za što je zaslužna i estetizirana fotografija Judith Kaufmann, skokovita naracija na više vremenskih razina odvija se bez praznoga hoda, a glumačke su interpretacije redom vrlo raspoložene i uvjerljive. Fotografija efektno kontrastira isprva pastoralan, a poslije sve više tjeskoban ugođaj emotivnih epizoda iz prošlosti s grubošću i nasiljem filmske „sadašnjosti“ u kojoj se Georga ispituje i muči, scenaristički predložak oca i kćeri Freda Breinersdorfera i Léonie-Claire Breinersdorfer svim važnijim likovima daje dovoljno pozornosti i vremena, a uvijek aktualan angažman izložen je nenametljivo i bez dociranja. Ono što umanjuje ocjenu filma jesu određena glamuroznost vizualnog i izvedbenog prosedea te povremena posezanja za značenjskim i karakternim pojednostavnjivanjima, uz odveć nagao vremenski skok u završnici, koja se zbog toga doima pomalo ishitrenom.