Glazba na koju smo već navikli

Cantus ansambl označio je 15. obljetnicu djelovanja trostrukim CD-albumom s izborom snimki svojih izvedbi uživo. Zato je vjerojatno nazvan igrom riječi u za to pogodnom i danas nekako spretnijem, pogodnijem i već neizbježnom engleskom jeziku. Za tinejdžerski rođendan Cantusa i svečarsko izdanje izabran je naziv Cantus Live(s)! djetinje tiskanih slova: Cantus uživo ili Cantusovi životi. Zar je već toliko godina prošlo, može se u čudu pitati. Album ansambla osnovana s idejom izvedbi djela 20. i 21. stoljeća – s osobitim naglaskom na hrvatskim skladateljima, mnoštvom praizvedbi kao i svojevrsnim reminiscencijama na burna glazbena zbivanja u prošlom stoljeću – svakako nije od onih koje će široki slojevi slušatelja objeručke prihvatiti. Ali postaje važan dokument o ansamblu promjenjiva sastava ovisno o zahtjevima zapisa kao i skica vremenskog isječka o suvremenijim kretanjima u glazbenom stvaralaštvu. Možda se relevantnim, oglednim izvedbama skupljenih i izabranih snimki skida i sloj po sloj opterećenja sad već desetljetnim nasljeđem stereotipa o glazbi koja „teško ulazi u uho“. I svakako nije samo za bezbrižan provod ili drijemež na kraju radnoga dana. Cantus je za svoje profilirano repertoarno usmjerenje na redovitim zagrebačkim koncertima u sezoni, u nezahvalnoj maloj dvorani Lisinski, prikupio vjerne slušatelje mlađih znatiželjnika i stare generacije s podebljim bijenalskim iskustvom. 

Kada je upravo za potrebe Muzičkog biennala Zagreb godine 2001. predstavljen manji rezidentni ansambl mladih glazbenika, njegova se privremenost pretvorila u stalno i uporno, a na kraju i uspješno dokazivanje da nekoć avangardna glazba, ona koja „ne ulazi u uho“ danas „ulazi“ i itekako ima već sigurno mjesto u šarenoj ponudi vremena bez definirana stila. Prigovoru nema mjesta jer eto i manjine trebaju svoje mjesto podalje od stadionskih preferencija. Izdanje od tri CD-a nije šala, kao ni relevantan izbor iz obilja snimljenog materijala. Zanimljivo je da je s mnogo prava Cantus ansambl na prva dva CD-a u izdanju istoimene više-manje unikatne izdavačke kuće predstavio isključivo hrvatske autore. Angažirani su izravnim ili neizravnim narudžbama, institucionalno preko Hrvatskog društva skladatelja ili na prijateljski nagovor poslije proveden elektronski i papirnato. Treći CD sadržava usporednice: djela talijanskoga skladatelja Giampaola Corala, Györgyja Ligetija, Paula Hindemitha i Karlheinza Stockhausena znakovitoga naslova Unbegrenzt (Neograničeno) iz ciklusa Iz sedam dana s kraja društveno burnih šezdesetih godina čiji je pokušaj mlađahne pobune, kao i one otprije koje godine, pogladio kapitalizam bez granica s novopridošlom poduzetničkom svojtom.

Moglo bi se u nedogled nabrajati, no uglavnom prvi CD donosi djela Tomislava Olivera (1987), Srđana Dedića (1965), Srećka Bradića (1963), Krešimira Seletkovića (1974) i Berislava Šipuša (1958). Raznolika koliko i popudbina, svjetonazor i kreativna energija autora. Prije „usporednica“ s trećeg CD-a, na drugom su djela Rubena Radice (1931), Bogdana Gagića (1931), Frane Paraća (1948) i Dubravka Detonija (1937). Osobno mi u konstelaciji nekako čudno nedostaje Marko Ruždjak ili Davorin Kempf. Možda njihova djela nisu izvođena ili je u izboru nešto propušteno ili osobni dojam gadno vara, kao što se to zna dogoditi. U svakom slučaju, novo Cantusovo izdanje dobar je spektar i uputa za nova njuškanja i prisluškivanja po novo-staroj glazbi koja je već to odavna prestala biti u našem dragom svakodnevnom kaosu.