Fišerova angažirana riječ

Ovom zbirkom pjesama, nastalih u razdoblju od pet godina (2010–2015), Fišer je potvrdio moju raniju tezu da je njegovo pjesništvo na kajkavskom i štokavskom poetički relativno konzistentno i jednako vrijedno, tim više što su određene poetičke značajke i jednoga i drugoga dijela njegova pjesništva slične. Poglavito kad je riječ o povijesti, tradiciji, domaćosti, zavičajnosti, egzistenciji, jeziku, kulturi kao konstitutivnim elementima identiteta – osobnoga i nacionalnoga. To će biti nosivi gradivni segmenti i ove zbirke. Uz veću mjeru angažiranosti, subjekta pjesmine svijesti, veću mjeru komentatorske pozicije lirskog „pripovjedača“ koji se iskazuje narativizirajućim stihom (uglavnom od četrnaesteraca nadalje), bilo o kojemu elementu sadržajnog opsega svijeta i egzistencije da je riječ.

Zbog potonje karakteristike Fišeru je u drugom planu formalno-morfološka razina pjesama, a naglasak je na tome da se „ispriča priča“. U formalnom su smislu pjesme ujednačene, dapače jednakooblične, grupirane u kitice od katrena do devetstišnih. No strofe tendiraju ipak semantički zaokruženim cjelinama unatoč tomu što se mogu susresti opkoračenja kao poveznica „logike priče“. Time je kompozicijska logika „kontrolirana“. U slikovnom smislu Fišer ne voli „netransparentnu“ metaforiku ili „nedokučivu“ simboliku, jer i kada se pjesma ostvaruje u vidljivijoj metaforici u završnim stihovima stanje koje je aficirano metaforikom dovodi se u usku vezu s lirskim subjektom kao patiensom, njegovom doživljajnom i osjećajnom pozicijom. Tako je krajnje značenje pjesme usredotočeno na subjekt, a ne na onaj dio predmetnoga stratuma koji bi mogao samostalno figurirati i simbolički „skrenuti“ drukčijim značenjima, primjerice prirodi i njezinoj samodostatnosti, njezinu takobitku (Proljeće bez mirisa, U nedostatku plaveti).

Dakle, bila bi riječ o „priči“, „pričama“, kojima valja namjenski upregnuti jezik, koji se nadaje kao posljednja čvršća pozicija, kako bi se pjesnički „svladao“ materijal građe do kojega je autoru stalo, u smislu da u njega upire prstom. A građa se jamačno crpe iz različitih sektora predmetnoga stratuma, od osobnoga, gotovo privatnoga plana do društvenoga, domovinski postratnoga traumatskoga – na razini ljudskih sudbina, političkoga etosa, ideologije – do globalnoga i briselski birokratski eurocentričnoga. Naslovna sintagma, doba nevremena, jasno ukazuje na činjenicu malformacije današnje strukture temporalnosti, na globalnom – čiji su dijelovi slično strukturirani i sličnim su problemima opterećeni – nacionalnom, pače i zavičajnom, kulturnom, i osobnom planu, pojedinačnom i općem, egzistentnom i metafizičkom.

Jedino bi djetinjstvo moglo biti spasonosno jer je ono razdoblje nezagađenosti te je u njemu i zavičaj stvoren i upamćen kao istinolikost. Kao takav on bi mogao figurirati kao regenerator kada „sve ostalo“ i „izvanjsko“ ne bi bilo agresivno u svojim malformacijama da jednostavno stavlja u zagradu sve ono što nije u njegovu „posjedu“, pa na taj način dovodi u pitanje i to prvo polazište. Riječ je o tome da značaj i bit autentičnosti zavičaja ostaje „zarobljen“ u djetinjstvu, a u kasnijim životnim razdobljima, upravo zbog navedenih priječenja, nosi se sa sobom samo „topos zavičaja“ (Zavičaju u pohode), iako se njemu nostalgično vraća kao mogućem izvoru snage za novi zalet (U potrazi za srećom). Slično se događa i s egzistencijom. Naime, zbiljski sadržaji egzistencije, pa i ljubavi, kao da prolaze mimo, kao da su u prolazu, pače i biti udomljenja prijeti trošivost kao kategorija vremensko-prostornih mijena. Na taj način ideja o potrošenosti povijesti, točnije rečeno njezine povijesnosti, protiv čega se Fišer eksplicitno buni (Zagrljaj, u egzilu) – a u to nas uvjeravaju i političko-ideološka podsjećanja u horizontu slobode (Izlet na Goli otok) – u konfiguraciji svijeta takvih značajki ona se nadaje kao potrošena.

Navedeni se elementi, strukturni i konstitutivni, konsteliraju na taj način da strukturno i teleološki korespondiraju analogno. Ako je, dakle, svijet, bliži i daljnji, u stanju propadanja, bez svoje kohezijske i humane supstancije, tada adekvatno tomu stanju ni domaćost, u antropološkom i kulturnom smislu, ne nadaje se drukčijom nego, u najboljem slučaju, muzealno i memorabilno. Ako je povijest potrošena, ako nedostaje transcendensa – a to znači bitno ljudskoga telosa – možda će situaciju i stanje „spasiti“ „vjerne riječi“ (Posvaja nas suton).

No vjerne u odnosu na što – rad jezika da proizvodi stvarnost, pa smo na tragu diskurzivne zbilje, ili vjerne u odnosu na stvarnost, pa smo na tragu jezika kao zrcaljenja zbilje. Prva varijanta indicira poststrukturalističku ideju jezika kao „scene svijeta“, a druga šimićevsku mitopoetičku ideju jezika kao odstvarenja stvari. Ili pak, treće, vjerne pjesničkom etosu. Pjesniku je imati na umu sve te „varijante“, što Fišer jamačno znade, sve do granice kada riječi „otkazuju poslušnost“ (Smetnje na vezama). A one to čine ne „radi“ autora i manjka njegove odrješitosti, nedostatka inventivnosti, insuficijencije imaginativnih radnji, nego u slučaju zatajenja zbilje – civilizacijske, političke, idejne, kulturne, pa dakle i antropološke i njezine „druge strane“, transcendencije (pitanje duše). Na polju takve konfiguracije Fišer je jasan i nedvojbeno angažiran, pače i eksplicitan. I to tako da iz spoznajnih radnji, na temelju analitike stanja, unatoč sokratovskoj dimenziji, dolazi do misaonih zaključaka kao u kakvu logičkom zaključivanju, koje čistoćom izvedbe isključuje moguće nesporazume.

U zbirci nije riječ o zrelim („staračkim“) rezignacijama, ili svođenju računa na kraju životnoga puta, nego je takav opis rezultat motrenja i, dosljedno, klainovske analize stanja svijeta, povijesti, kulture, osobnosti, podrijetla, nacije, pače ekonomskoga i financijskoga, od globalnoga do užezavičajnoga (Varaždina), koji bi trebao figurirati kao topos u najboljem smislu kulturne antropologije, dok one naprotiv djeluju svojom darvinističkom žestinom. A kada i tomu prijeti izmaknuće, pjesniku ostaje gesta utjehe koja se hrani figurama zavičaja kao poželjnim žudnjama „u potrazi za srećom“ (U potrazi za srećom). Ili, kako Šalat u lucidnom pogovoru ističe, Fišerova poezija „provaljuje u život“, govoreći o svim njegovim dimenzijama – riječju, antropoloških, kulturnih, metafizičkih, ono što proizvodi njegov humanitas, njegovu egzistenciju, njegov bitak.