Dylan protiv Sinatre ili...?

Ako se od nekog ne očekuje da snimi album ispunjen izvedbama čiji učinak ovisi isključivo o vokalnom umijeću, onda je to Bob Dylan – čovjek s glasom koji je kritičar NME-a usporedio s „glasanjem mačke ubačene u miješalicu za beton“. No istovremeno, ako se od nekog očekuje da ignorira očekivanja, onda je to opet on. I tako smo u tek nešto više od godine dana dobili ne jedan nego dva albuma na kojima Dylan pjeva Sinatrin repertoar. Je li time potpisao kritičarsko samoubojstvo? Očito nije: Shadows In The Night, objavljen u veljači 2015, te novi Fallen Angels, recenzenti su – valjda ne znajući što bi od prevelikog šoka – ocijenili kao vrhunska ostvarenja. I, naravno, pretjerali. Istina, Dylan je disciplinirano, s ljubavlju i ne bez kreativnog rizika pristupio aranžmanskom „rastakanju“ predložaka odabranih iz onoga što se uobičava nazivati Great American Songbook: od Sinatrine teme I Am A Fool To Want You, preko skladbe Some Enchanted Evening (iz mjuzikla South Pacific), do tipično sjetne Melancholy Mood.

No Dylan je tek posljednji u nizu zaslužnih rock-glazbenika starije generacije koji su se u posljednjih dvadesetak godina prihvatili naoko krajnje apsurdna zadatka – vlastitoj publici predstaviti glazbu koja je u srži i karakteru oprečna mentalitetu rock and rolla. Zapravo, glazbu koju su rock-glazbenici afirmirani šezdesetih i sedamdesetih mahom prezirali kao „šlagerašku“, sladunjavu i – evo najvećega grijeha! – „staračku“. Rod Stewart, Paul McCartney, Bryan Ferry, Joni Mitchell, Boz Scaggs i Annie Lennox tek su vrh nasumce poredanih umjetnika koji su zaključili da je došlo njihovo vrijeme za osobno tumačenje klasika kalibra Summertime, The Nearness Of You, Fly Me To The Moon, Moon River...

Što zapravo čini Great American Songbook? Riječ je o elastično definiranu skupu pop- i jazz-standarda što su ga u razdoblju od 1920-ih do 50-ih gradili George (i Ira) Gershwin, Irving Berlin, Cole Porter, Johnny Mercer, Richard Rodgers i Lorenz Hart te mnogi drugi. Valja naglasiti i posebno delikatno i burno razdoblje njihova nastanka: u vrijeme Velike depresije američko se društvo zapravo mijenjalo i transformiralo na svim frontama, a kad je buknuo Drugi svjetski rat, te su skladbe opet odigrale krucijalnu ulogu u procesu, kako je netko napisao, „kreiranja društvenih poveznica u američkoj kulturi“. Ili, patetično kazano: uz Judy Garland i Freda Astairea, uz Rapsodiju u plavom i Porgy & Bess američki je socijalni melting pot rastao, jačao i sazrijevao. A s njima i ostatak Zapadnoga svijeta.

Dobar dio tih skladbi rođen je u kontekstu teatra. Broadway je odigrao ključnu ulogu, jednako kao i zlatno doba holivudskoga filma te, dakako, mjuzikl kao savršeno prikladna forma za tako profiliran autorski rukopis. U prvom valu taj će rukopis u život provesti jednako prvoklasni interpretatori u rasponu od Elle Fitzgerald i Nata Kinga Colea do Billie Holiday i neizbježnoga Sinatre kao oživljene metafore pjevačke elegancije staroga kova. Svakomu od njih ti su standardi služili poput prirodnoga kreativnog krvotoka koji im je davao umjetnički smisao i energiju.

No kako te skladbe funkcioniraju u kontekstu opusa rock-izvođača druge polovice 20. stoljeća te kasnije, u okružju suvremene scene? Prvi mogući odgovor glasi „poput nostalgična izleta u romantičnija vremena“ i on je doista od primarne važnosti – pogotovo u svjetlu činjenice da se žal za prošlošću u modernoj industriji zabave sve skuplje naplaćuje. Zapravo, otkad je nostalgija, prema riječima publicista Simona Raynoldsa, postala „dominantna snaga naše kulture“, projekti sentimentalnoga putovanja u duboku prošlost postaju redovita pojava. Stoga je u analizi sadržaja albuma s klasicima Franka Sinatre (i drugim istaknutim protagonistima Velike američke pjesmarice) koje potpisuju rock-veterani sve teže razaznati prave motive. Jesu li oni uistinu umjetnički? Zrcali li se u njima autentična potreba za dokazivanjem na dosad neistraženu području „prave“, „ozbiljne“ pop-glazbe – one iz vremena dok je imala umjetničku težinu i plesala na rubu jazza – ili je to samo manifestacija vlastite kreativne nemoći u poznim danima karijere?

Vjerojatno je riječ o kombinaciji čimbenika: Dylan je, primjerice, prijelomne godine djetinjstva proživio uz zvuke takve glazbe, pa su i njegove vokalne nesavršenosti lakše oprostive – osobito ako u obzir uzmemo aranžmansku osebujnost i domišljatost u pristupu predlošcima. Slično je i s Paulom McCartneyjem, čije interpretacije na albumu Kisses On The Bottom ogoljuju činjenicu da je njegov autorski rad (unutar i izvan Beatlesa) djelomično ukorijenjen i u glazbi nastaloj prije rock and rolla. Bryan Ferry s albumom As Tears Go By (1999) i Joni Mitchell (Both Sides Now, 2000) također pripadaju krugu umjetnika čiji je stilizam, odavno izgrađen vlastitim ostvarenjima, domišljato primijenjen i u izvedbama s tog – za njih – atipična područja.

Najviše udaraca kritike posve opravdano dobio je Rod Stewart. Jedan od najcjenjenijih rock-vokala 1960-ih i 70-ih, nekadašnji član ugledne formacije Jeff Beck Group i The Faces te vlasnik nekoliko vrsnih solo albuma iz ranih sedamdesetih već je dugo živa metafora za površnost i proračunatost – osobine koje nije teško detektirati na (sad već) nizu tematskih projekata s jednim jedinim ciljem: zaraditi što više novca na najlakši mogući način. Već je na prvom izdanju te vrste, It Had to Be You: The Great American Songbook, Stewart pokazao da ga ne zanima inventivnost u pristupu, aranžmanska raznovrsnost i unošenje vokalne specifične težine u proces prerada prašnjavih originala. Rod je hinjenom sentimentalnošću odradio posao, pritom se možda nadajući da će mu ugledni recenzenti priznati stanovitu serioznost.

Ništa se od toga, osim prodaje, nije dogodilo. Stoga će i nekoliko idućih albumskih nastavaka iz iste serije poslužiti kao analitički argument svih recenzenata koji rokerske izlete u svijet Georgea Gershwina i Irvinga Berlina otpisuju kao puku težnju za kritičarsko-tržišnom reafirmacijom u finalnoj fazi karijere, nakon što su sva vrijedna djela već učinjena.

Ili, kako to sarkastično kaže Jeff Turrentine, kritičar portala Slate: „Ako ste pop-pjevač i počinjete sumnjati doživljavaju li vas – i vaš opus – dovoljno ozbiljno, album s izvedbama skladbi probranih iz nasljeđa Velike američke pjesmarice vašoj bi karijeri mogao osigurati dodatni umjetnički legitimitet. On otkriva da i vi posjedujete duboko i sofisticirano razumijevanje autentičnoga skladateljskog umijeća.“

Ako Rodu Stewartu taj trik nije posve uspio, nekim drugima jest, premda u različitom opsegu i stupnju kakvoće. No čak i u uspješnijim slučajevima teško se oteti dojmu o (barem rubnoj) artificijelnosti i stanovitoj usiljenosti u rokerskim izletima na teren sentimentalnih vokalnih bravura stare škole. Uostalom, riječ je uistinu o dvije kronološki „susjedne“, ali strogo razdvojene ere: pedesetih godina prošloga stoljeća jedna je završila, a druga tek počela – i to kao svojevrsna popkulturna reakcija na onu prethodnu. Ukratko, Sinatra je pomalo ustuknuo, Elvis je eksplodirao i svijet popularne kulture više nije ni mogao biti isti.