Dvostruki antijunak

Uoči velikog događaja, Tjedna Edwarda Cluga u Mariboru, što će se održati početkom rujna, mariborski baletni ansambl gostovao je, 28. svibnja, s najnovijim ostvarenjem Peer Gynt svojega ravnatelja, plesača i koreografa Edwarda Cluga u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, najavljujući novi, zajednički pretplatnički ciklus, Europsku pretplatu SNG-a Maribor i HNK-a u Zagrebu.

Tjedan Edwarda Cluga obuhvatit će pet Clugovih mariborskih predstava, odreda uspješnica poput Tanga te Radio&Juliet, i gostovanje triju inozemnih ansambala – Baleta Ciriške opere, Nizozemskoga plesnog kazališta i Štutgartskog baleta – s Clugovim ostvarenjima za njih. Sama imena tih baletnih institucija i njihova želja da sudjeluju na Tjednu dovoljno govore o ugledu što ga taj slovenski koreograf uživa u baletnom svijetu današnjice.

Peer Gynt praizveden je ove sezone, u studenome, a u travnju već je gostovao na 15. jubilarnom festivalu Dance Open u Sankt Peterburgu. Posežući – u vlastitom baletnom libretu – za istoimenim dramskim spjevom Henrika Ibsena, za koji je poznatu scensku glazbu skladao Edvard Grieg, Clug se tek djelomično njome služi. Koristi se i drugim skladbama iz Griegova opusa, ponajprije Gudačkim kvartetom br. 1 u g-molu, op. 27 i Klavirskim koncertom, op. 16.

Ibsenov antijunak, kao izdanak amoralne politike i malograđanske izobličenosti, bezobziran i bešćutan, slika je i prilika samozadovoljstva formalizma građanske demokracije. On sve uzima i iskorištava, bez ograda, osvrtanja i kajanja. No to kod Cluga nismo vidjeli: njegov je Peer Gynt otpočetka slomljen i uništen pa nema snage uništavati druge. On, doduše, prolazi manje-više iste etape fantastičnoga šumskog i svijeta trolova, arapskog, pustinjskog i svijeta ludnice, ali ne uspijeva ni u čemu. Sve čega se dotakne izmiče mu iz ruku. Na taj način, u skladu sa suvremenim kazališnim trendom detroniziranja simboličkih i arhetipskih junaka, Edward Clug još jednom Peera Gynta, drugi put, pretvara u antijunaka.

Predstava izvrsno funkcionira u većini elemenata. Izbor je glazbe profinjen i u esencijalnoj Griegovoj liričnosti Clug nalazi dovoljno dramatičnosti za pojedine trenutke, osobito u gudačkom kvartetu. Scenografija Marka Japelja (simbolički krug života!) i svjetlo Tomaža Premzla dočaravaju tajanstvenost nordijskoga svijeta, a kostimi Lea Kulaša osiguravaju poveznicu sa suvremenošću. Atraktivne su maske trolova. Ansambl je skladno uigran i uronjen u priču, nekoliko je vrlo dobrih solističkih uloga, na čelu s nenadmašnim Milošem Isailovićem u naslovnoj.

Edward Clug autor je velike imaginacije, sposoban za različite koreografske postupke. Stvorio je vlastiti, osebujan i prepoznatljiv stil. Nedavno smo, na gostovanju ukrajinskih baletnih umjetnika – Denisa Matvijenka i njegove trupe, u dvorani Lisinski, vidjeli i Clugovu noviju, kraću koreografiju Quatro, velike plesnosti. U njoj je pošao od karaktera plesača, zadao im obrise, a oni su ih dopunili svatko na svoj način. U Peeru Gyntu slijedio je strukturu cjelovečernjega baleta sa sadržajem, težeći za plesnim kazalištem koje će Ibsenovu dramu donijeti bez riječi. I to je ostvario. Nije ostvario balet već plesno kazalište, kojemu – zvuči paradoksalno – nedostaje plesnosti. Plesnih pokreta nedostaje naslovnom junaku iako je uloga Peera Gynta tjelesno naporna. Ni dueti s Ingrid i Solveig ne razvijaju se ka čistom plesu. Sve je usmjereno prema plesnoj drami koja se izražava pretežno narativnim sredstvima. Ali Edward Clug zna u tome postaviti granicu – dovoljno udaljenu od banalnosti – koja će naglasiti profinjenost njegova stila i osigurati da predstava plijeni pozornost od početka do kraja, doduše uz manja popuštanja u drugom dijelu.

Miloš Isailović sugestivan je dramsko-plesni protagonist Clugove vizije razorenoga Peera Gynta koji, na rubu nadrealizma i apsurda, mahnito bježi od sebe i od drugih, prihvaćajući na kraju smiraj sa Solveig. Vjerni mu je, ironični, pratitelj Smrt, u odličnom tumačenju Gaja Žmavca, a velik utjecaj na njega ima i simbol arhetipske snage i neumoljivosti prirode, Jelen, kojega je izvrsno utjelovio Sytze Jan Luske. Solveig Evgenije Koškine nije imala prilike iskazati više od simbolike tog lika.