Dragulj iz povijesti glazbenog života sjeverne Hrvatske

Ogranak Matice hrvatske u Svetoj Nedelji pokrenuo je 2015. projekt digitalizacije djela Mihaela Šiloboda-Bolšića, a plod je toga rada novoobjavljeni pretisak njegova glazbeno-teorijskog priručnika Fundamentum cantus gregoriani seu choralis iz 1760. Izdanje se sastoji od uvodnoga teksta Katarine Koprek, autoričina prijevoda na hrvatski i pretiska originala sačuvana u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, a cjelokupno je izdanje upotpunjeno digitaliziranom verzijom originalnoga priručnika koja se nalazi na DVD-disku priloženu na stražnjoj korici. Urednice Martina Mičija Palić i Katarina Koprek unutar izdanja odlučile su objaviti recenzije Marijana Steinera i Alojza Jembriha, što nije uobičajeno, no svakako pokazuje ozbiljnost projekta.

Jedan od glavnih ciljeva mladog ogranaka Matice hrvatske, osnovana 2012, jest „zaštita hrvatske kulturne baštine, napose one svetonedeljskog kraja“, a Mihael Šilobod (1724–1787) jedna je od glavnih povijesnih uzdanica toga kraja. On je, naime, u razdoblju od 1760. do 1787. bio svetonedeljski župnik, a njegovi objavljeni spisi jedni su od rijetko sačuvanih na području sjeverne Hrvatske iz 18. stoljeća. Priručnik Fundamentum cantus gregoriani seu choralis posebno je bitan za razumijevanje glazbene kulture na području današnje Hrvatske jer uz raspravu Brevis cantus gregoriani notitia Tome Kovačevića i zbornik crkvenih napjeva Cithara octochorda svjedoči o crkvenom glazbenom životu sjeverne Hrvatske. Treba naglasiti da je Fundamentum bio u uporabi sljedećih sto godina od objavljivanja kao svojevrsni udžbenik zagrebačke Crkve.

Cjelovit uvid

Ovim novim izdanjem ujedinjeni su na jednom mjestu materijali objavljeni u više navrata i na različitim mjestima. Ogranak Matice hrvatske u Samoboru 2009. objavio je pretisak Fundamentuma, a u zborniku istog ogranka je 2013. objavljen prijevod Katarine Koprek, koja je održala više izlaganja o Mihaelu Šilobodu i objavila članak o Fundamentumu u časopisu Povijesni prilozi. Ovdje treba spomenuti kako je neobično da se urednice nigdje nisu osvrnule na monografiju Jelene Knešaurek Carić objavljenu 2009, koja isto tako obuhvaća transkripciju izvornoga teksta Fundamentuma, njegov prijevod i kritički komentar te uvodnu znanstvenu studiju o djelu.

Uvodna studija Katarine Koprek pregledno je podijeljena u četiri cjeline: 1. Biografija i povijesno-kulturni kontekst glazbenog djelovanja Mihaela Šiloboda, 2. Metoda, materijalni opis i sadržaj priručnika, 3. Mihael Šilobod – skladatelj i redaktor trećeg izdanja zbornika Cithara octochorda (CO) iz 1757. i 4. Kritički osvrt i završna napomena. Tekst je napisan stručno te donosi brojne muzikološki relevantne podatke, uz tek poneku nepreciznost ili otvoreni prostor za dalja istraživanja. Prva cjelina donosi dosad otkrivene biografske podatke o Mihaelu Šilobodu i povezuje ga s njegovim suvremenicima i glazbenim životom u Zagrebu. Podatak da je Šilobod teologiju završio u Bologni doveden je u pitanje u bilješci, gdje je navedeno da su Plevanjak i Cuvaj u svojim istraživanjima zapisali Bonn kao mjesto gdje je završio bogoslovne nauke, a autorica nije donijela podatak kako je došlo do takva činjeničnog razilaženja. Isto tako, šteta je da Šilobodov priručnik nije stavljen u kontekst sličnih izdanja koja su objavljena u drugim europskim državama, kojih zasigurno ima veći broj te bi uz detaljno komparativno istraživanje saznali više o procesu prenošenja znanja o gregorijanskom pjevanju i pripadnim teorijskim raspravama.

U drugoj cjelini opisana je metoda dijaloga između učenika i učitelja kojom je zapisan Fundamentum, a bila je česta u prijašnjim razdobljima renesanse i baroka. Prema riječima autorice „Tumačenje je živo, uvijek započeto definicijom onoga o čemu će se raspravljati tijekom dijaloga, potkrijepljeno notnim primjerom, navodom sv. Pisma ili mišlju nekog umnika“. Toj cjelini pripada i najdulji dio studije koji iscrpno opisuje i objašnjava sadržaj priručnika. To je i najvrjedniji dio studije budući da na određeni način nadopunjuje originalni Šilobodov tekst, čime olakšava snalaženje zainteresiranim čitateljima.

Treća cjelina donosi zanimljive pretpostavke o Šilobodovu mogućem uredničkom radu na zborniku Cithara octochorda, pogotovo njegovom trećem zagrebačkom izdanju iz 1757, koje se i kronološki poklapa sa Šilobodovim djelovanjem, a izmjene i dopune novim glazbenim jedinicama mogle bi upućivati čak na njegove vlastite skladateljske uratke, slične himni Te Deum laudamus otisnutu na kraju Fundamentuma. Završne kritičke napomene Katarine Koprek pokazuju odvažnost i sigurnost u procjenama koje uzimaju u obzir namjenu priručnika, ali napominju njegove nedostatke u ponekad zamršenoj eksplikaciji i nedostatnu iznošenju tekstualnih zakonitosti gregorijanskih napjeva. Popis literature otisnut tek na kraju izdanja možda nije posve recentan, no zato donosi tekstove objavljene u široku rasponu od ranih cecilijanskih istraživanja s početka 20. stoljeća sve do tekstova iz zbornika radova sa znanstvenog skupa Mihalj Šilobod i njegovo djelo održana 2008. u Svetoj Nedelji.

Svjedočanstvo žive
glazbene prakse

Prijevod Fundamentuma prilagođen je duhu modernoga hrvatskog jezika, bez ustrajavanja na doslovnom prijevodu gdje to nije bilo potrebno kako bi se čitateljima što razumljivije predstavio tekst. Prvi dio priručnika, koji obuhvaća povijesni dio i gdje se spominju glazbeni teoretičari i pisci, popraćen je kratkim bilješkama koje pružaju osnovne informacije, ali su u drugom dijelu koji je vezan uz teoriju glazbe one izostale ne pružajući čitateljima objašnjenja gregorijanske glazbene terminologije, poznata samo stručnjacima, dok se iz ostalih dijelova izdanja može zaključiti da urednice računaju i na druge zainteresirane čitatelje.

Izjava autorice uvodne studije kako priručnik Funadamentum cantus gregoriani seu choralis „nije neko epohalno djelo koje je učinilo izvjesni povijesni zaokret“ uklapa se u ideju o stalno progresivnoj povijesti i historiografiji koja računa na velika djela kao nositelje napretka, no novija muzikološka istraživanja oslanjaju se ponajviše na iscrpna istraživanja mikrorazine koja onda na ovaj ili onaj način dovode u pitanje velike pripovijesti. S druge strane, proučavanje malih djela dovodi do otkrivanja specifičnih kontekstualnih situacija i neočekivanih receptivnih putova kao što je slučaj sa Šilobodovim priručnikom koji se cijelo stoljeće rabio u zagrebačkoj Crkvi. Upravo je njegova djelatna vrijednost ono što je zadužilo hrvatsko kulturno nasljeđe te je objavljivanje ovakva sveobuhvatnog izdanja svakako hvalevrijedan projekt, kako za buduće istraživače kojima će biti lakše dostupan primarni materijal, tako i kao postupak očuvanja jednog od rijetkih primjeraka žive glazbene prakse sjeverne Hrvatske.