Čudovište od novca

Film Igra novca, četvrto redateljsko ostvarenje vrlo cijenjene američke glumice Jodie Foster, triler je o povezanosti suvremenih televizijskih medija i njujorške burze. Jer, kada tijekom emitiranja emisije o Wall Streetu i mogućem financijskom dobitku gledatelja, slavnoga voditelja Leeja Gatesa (George Clooney) zasužnji mladić imenom Kyle Budwell (Jack O’Connell), vrlo brzo otkrije se da je mladić zbog voditeljeva savjeta uložio novac u tvrtku IBIS, koja je dan prije izgubila golemu količinu imutka. Kako se talačka kriza odvija pred kamerama te postaje dostupna diljem svijeta, složenu situaciju prate ne samo zatočenici u televizijskome studiju nego i milijuni gledatelja. No u slojevitome narativnom kontekstu filma razmatra se motiv financijskih prevara industrijskih moćnika na račun običnih građana, pa se naposljetku percipira i svojevrsni klasni obračun, razmatran kroz medijsku prizmu, u kojem moćnik (Dominic West) postaje podložan zakonu, ali oštećeni gubitnik strada od predstavnika policije. Scenaristički predložak Alana De Fiorea, Jima Koufa i Jamieja Lindena zamalo je centripetalne strukture s televizijskim studijem kao središnjicom, a ostali prostorni segmenti usklađuju se s temeljnim zapletom. Usto ne treba zaboraviti da je posrijedi djelo u kojem je jasno jedinstvo vremena, sadržaja i strukture, odnosno sama zbivanja traju koliko i film, a moguća se odstupanja rješavaju preklapanjem redateljskih postupka i montažerskoga rada.

Kao temeljno žanrovsko ostvarenje film Igra novca naznačuje društvene, financijske i medijske nepravilnosti u kojima pojedinac nije više od jedinke mogućega tržišnog probitka prestižnih institucija, ali naposljetku konzervativno potvrđuje i osnovne društvene vrijednosti, odnos institucija i pojedinca te razmatra koje su posljedice zatečenoga unutar filmskoga stanja, ali ih ne pokušava i ne može ispraviti. U takvoj višeslojnoj narativnoj i kontekstualnoj strukturi razvidan je i širok raspon karaktera i njihovih odnosa, bez obzira jesu li posrijedi središnji, sporedni ili tek epizodni likovi. Baš kao i u filmu Pasje poslijepodne (Sidney Lumet, 1975), likovi koji zatoče nevine zapravo nisu antagonisti već društveni marginalci i gubitnici, no za razliku od toga filma antagonist je u ovome sasvim jasan i financijski je moćnik koji je mešetarenjem prouzročio gubitak od osamsto milijuna dolara.

Zanimljivo je da usprkos mjestimičnoj žanrovskoj predvidljivosti film i u scenarističkom temelju i u redateljskoj nadgradnji ipak izmiče pojedinim gledateljskim iščekivanjima. U čak dvjema bitnim sekvencama – pokušaju poboljšanja burzovnoga stanja i Kyleovu medijskom susretu s trudnom suprugom – autori izbjegavaju bilo kakvu sentimentalnost i čini inverziju očekivanoga. S druge strane, da bi izbjegli prenaglašenu tjeskobu, oblikuju i niz emocionalnih iskoraka, od početne medijske kič-sekvence do mjestimičnih humorističkih iskoraka. Ujedno i manji niz sekvenci smještenih u raznorodna zemljopisna podneblja Azije, Europe i Afrike isprva se može učiniti nefunkcionalnim, ali poslije preuzimaju puno dramaturško značenje. I dok se odmotava rasplet, zbog neupitne egzistencijalne ugroženosti središnjega lika kao i zaposlenika studija predvođenih redateljicom Patty Fenn (Julia Roberts), gledatelj se redateljskim postupcima jasnije veže uz njihove sudbine, ali podjednako razabire i društveni kontekst te uvjetovanost postupaka mladoga Kylea. Međutim, razabiremo i ovlašno usporednu strukturu likova zaposlenika IBIS-a u kojoj se prijelomnom iskazuje službenica komunikacija Diane Lester (Caitriona Balfe), čiji su postupci važni za otkrivanje financijske prevare. Završni se sukob pak može doimati komplementarnom tako raznorodnim filmovima od američkoga Savršenoga svijeta (Clint Eastwood, 1993) do hrvatske Crvene prašine (Zrinko Ogresta, 1999), a sasvim je jasna i njegova gorčina.

Jodie Foster režira sigurno, iako se mjestimice previše pokorava žanrovskim arhetipovima negoli odražava vlastiti autorski rukopis. Iako redateljskim postupcima lako veže gledateljevu recepciju uz filmski građu i njezin sadržaj, povremeno je uočljiva nesređenost u gradaciji ritma. Uz snimateljsku potporu Matthewa Libatiquea, razabirljiva kolorita u svakome filmskom segmentu, te koordinaciju s montažerom Mattom Cheeseom Fosterova je ponajbolje dosege ostvarila u radu sa snažnim glumačkim postavom u kojem zamalo svatko od glumaca više nego dosljedno ostvaruje svoju ulogu. Od karakternih promjena Leeja Gatesa u raspoznatljivoj osobnosti Georgea Clooneyja, svojevrsne suzdržanosti redateljice s vrsnom mimikom i gestama Julije Roberts do eksplozivno neurotična Kylea Budwella u tumačenju Jacka O’Connella uočavamo izvedbe visoke kvalitete.

Premda je film u mnogim sastavnicama dojmljivo ostvarenje, ne možemo mu priskrbiti ocjenu višu od dobre, zacijelo i zbog toga što ne izmiče iz okvira uvriježenih žanrovskih odrednica. U njemu, nažalost, ne nalazimo bitnih kreativnih i punovrijednih autorskih iskoraka zbog kojih bi se vinuo izvan žanrovske matice, bez obzira je li posrijedi nisko proračunska, srednje proračunska ili pak visoko proračunska produkcija. Tako ni sama Jodie Foster nije podigla prag svoga redateljskoga statusa te je ostala tek u okvirima zanatskoga promišljanja filmske i žanrovske građe, pa se ne ističe među glumačkim veličinama koje su posegnule za režijom.