Čarobnjak za orguljama

Zagrebačkoj publici ime dvadeset šestogodišnjega Thomasa Ospitala nije nepoznato. Prošle je godine gostovao u ciklusu Orgulje Svetoga Marka, nakon što je postao orguljašem na najvećim orguljama u Francuskoj, onima u crkvi St. Eustache u Parizu. Ove godine vratio se u Hrvatsku u sklopu istoga ciklusa, a u međuvremenu postao i rezidentnim orguljašem Radijske kuće u Parizu, gdje su postavljene najnovije pariške orgulje.

Koncert na Tijelovo otvoren je transkripcijom Bachove Simfonije u D-duru iz kantate Wir danken dir, Gott, wir danken dir, BWV 29, koju je priredio Marcel Dupré. Već je u tome djelu Ospital pokazao koliko muzikalno pristupa glazbi koju izvodi. No u sljedećoj je, također Bachovoj skladbi, Trio-sonati u Es-duru, BWV 525, pokazao studiozni pristup tome doista specifičnu djelu za orgulje. Jasno je vodio svaku od triju dionica, koje su zvučale virtuozno, ali istovremeno lagano, kao da ih sviraju tri instrumenta, a ne jedna osoba za orguljama. U registraciji trio-sonate osjetio se duh francuskoga orguljaštva, koji se zvukovno dobro uklapa uz orgulje Sv. Marka. A prava francuska glazba uslijedila je nakon Bacha u izvedbi 2. korala u h-molu Césara Francka. Djelo je to koje se može okarakterizirati kao passacaille u nešto slobodnijoj formi. Ospitalova izvedba upravo je to i donijela, a doimala se kao priča koju orguljaš vješto pripovijeda različitim, pomno odabranim zvukovnim bojama.

Gradacija glazbenoga materijala, zgušnjavanje zvuka, ali i rast dinamike, bile su samo neke od ideja koje je Thomas Ospital nakon Francka donio u maštovitoj improvizaciji u kojoj se poigravao prozračnim tematskim materijalom na flautnim registrima. Osim što je bila samostalna točka na koncertu, improvizacija je vrlo vješto poslužila i kao poveznica između Franckova korala i Fantazije i fuge na koral Ad nos, ad salutarem undam Franza Liszta. Bogati spektar različitih boja nije iznevjerio očekivanja, proizašla iz ranije izvedenih djela, u podužoj Lisztovoj skladbi visokih tehničkih zahtjeva. U rukama Thomasa Ospitala zvučala je poput orkestralne simfonijske glazbe zgusnute teksture u kojoj se pojavljuju različiti tematski materijali kojima skladatelj gradi djelo. Orkestralno razmišljanje skladatelja Thomas Ospital podcrtao je svojim pronicavim izborom registara.

Zvukovna boja ono je što orgulje kao instrument izvođaču, ali i slušatelju, mogu ponuditi u interpretaciji različitih djela. Bogata paleta zvukova (registara) orgulja Sv. Marka dopustila je iznimno kreativnom Thomasu Ospitalu majstorsko oslikavanje, koje je na publiku ostavilo snažan dojam, na što mu je odgovorila onim što je i zaslužio – ovacijama.