U društvu vlada prezir prema pravdi

Akademik Stjepan Damjanović, ugledni filolog i omiljeni sveučilišni profesor, autor velikog broja znanstvenih knjiga i stari matičar u posljednje dvije godine na čelu je najstarije hrvatske kulturne institucije. Matičina glavna skupština koja će se u lipnju održati u Sinju bila je povod da s akademikom Damjanovićem razgovaramo o stanju u Matici i hrvatskom društvu danas.

Poštovani gospodine Damjanoviću, dvije godine ste na čelu Matice, a dugi niz godina u različitim ulogama sudjelovali ste u njezinu radu. S obzirom da ste poznavali situaciju u instituciji, jesu li vas dočekala kakva iznenađenja?

I prije no što sam izabran za predsjednika Matice hrvatske, kao što ste rekli, dugo sam bio u njoj, i nisu me dočekala nikakva velika iznenađenja „iznutra“: znao sam s kakvim se problemima Matica bori i mislim da sam znao i da znam uzroke tim problemima i sa svojim sam suradnicima počeo, vjerujem, uspješno, postupno i bez galame nagomilane probleme rješavati.

No stiglo je iznenađenje koje ni ja ni itko u Matici hrvatskoj nije mogao predvidjeti: u siječnju 2015. dobili smo sudsku odluku da nam se oduzima naša zgrada i da se upisuje kao državno vlasništvo. U odluci se Općinski građanski sud u Zagrebu poziva na Rješenje Sekretarijata za financije Narodnoga odbora Općine Donji grad u Zagrebu od 30. lipnja 1959. da se nacionalizira građevinsko zemljište Matice hrvatske.

Čini se da javnost i matičare u ovom trenutku zanima upravo najviše ta tema, pitanje Matičine zgrade. Neki misle da je Matica trebala žešće istupati i upozoravati na pravno nasilje koje trpi.

Kad se nalazite u situaciji u kakvoj smo se mi našli, čini se da se nalazite između dvije vatre; s jedne strane neki stalno govore da ni na koji način ne treba komentirati odluke sudova, nego se u propisanoj pravnoj proceduri izboriti za svoja prava, a drugi, osobito unutar Matice hrvatske, drže da se previše šuti i da su Matičina tijela trebala glasno o tome govoriti, pa čak pozvati i na proteste.

Prvo, ja nisam ni u jednom trenutku  komentirao sudske odluke, ali mi koji vodimo Maticu imamo obvezu da svoje članstvo obavijestimo o jednoj tako krupnoj stvari kao što je pokušaj da nas se ostavi bez zgrade. U nekoliko je navrata Matičin glavni tajnik o tome govorio u javnosti, i to ne po svojoj želji, nego jer su to tražila Matičina upravna tijela.

Za slabije upućene reći ću ovo: Matica hrvatska je svoju zgradu sagradila 1887. vlastitim novcem, tj. prilozima svojih članova i darovatelja, a ne državnim novcem. Sve do siječnja 2015. bila je Matica hrvatska upisana u zemljišne knjige kao jedini vlasnik.

Nisu li bivše i sadašnja uprava imale nekakva razloga posumnjati da nešto nije u redu?

Uvijek i u svakoj prilici državni su se organi ponašali kao da je zgrada naša. Bez ikakvih smo teškoća dobivali sve dozvole kada smo gradili našu novu zgradu. U našoj su zgradi stanovala ministarstva jednoga i drugoga političkoga usmjerenja i uredno nam plaćala stanarinu. Pa ako nitko od desetaka njihovih pravnika nikada nije posumnjao da je zgrada naša, kako bi to pravni nestručnjaci u Matičinim upravama posumnjali? I u što bi posumnjali? Zgrada jest naša.

Optimist ste glede konačnoga rješenja?

Da, optimist sam. Pronalazimo uvijek nove dokumente i svaki put su nova potvrda da je zgrada uvijek bila Matičina i da je bila izuzeta iz nacionalizacije 1959. godine. Samo dodajem, zbog naših članova, da smo izgubili za nas velike novce jer ne možemo izdavati dio  prostora, što smo uvijek činili, i što je činilo 15 posto naših prihoda.

Zna li novi ministar kulture za sve to? Kako je reagirao?

Naravno da zna. Reagirao je, po mojem mišljenju, posve ispravno. Mislim da se njegov stav može sažeti u rečenicu da se treba poštovati zakonitost, da nikakvih ishitrenih postupaka ne smije biti i da će tako, na zakonit način Matica hrvatska ponovno postati vlasnikom svoje zgrade. 

Koliko to vraćanje može potrajati?

Ne znam.

Sudovi ne vole da ih se požuruje?

Nikoga ne požurujemo. Činimo ono što nam pravnici savjetuju  i slušamo ih i što se tiče trenutka u kojem ćemo određenu radnju poduzeti. A sudovi se od pritiska najbolje brane pravodobnim i pravednim odlukama. I teško da siromašni i nemoćni uopće pokušavaju na njih utjecati.

Vi ste filolog po struci i morali ste često razgovarati s pravnicima o problemu zgrade. Kako ste se u svemu tome snalazili?

Ja s pravnicima nisam vodio stručne rasprave, ja sam ih pitao za savjet. Ne morate biti pravnik da uočite da smo i u tom odsječku života bolesno društvo. Vrlo je loš znak kad vam više pravnika tumači razliku između pravde i prava. I to smiješeći se. Rekao sam jednome od njih da sam te razlike bio svjestan kao sedmogodišnji dječak u svom slavonskom selu, ali sam mislio da nije na pravnicima da se toj razlici raduju, nego da nastoje, koliko mogu, usklađivati pravo i pravdu. Mogao bih i o drugim stvarima koje sam zapazio, ali vjerujem da to zapažaju bolje od mene čestiti i sposobni pravnici i da razmišljaju kako popraviti stvari. Bit će vrlo važno da smanje moć onih koji se prezrivo smiju kad se pravda spomene i koji vjeruju samo u ortačke čopore kojih su članovi povezani čežnjom za novcem i moći.

U sjeni problema sa zgradom odvijao se svakodnevni život u Matici: izlazile su knjige, novine, časopisi, održavale izložbe, promocije, predavanja, glazbene večeri... Slično i u mnogim Matičinim ograncima. Više puta ste izjavili da želite da se sve to odvija kao da  problema sa zgradom nema.

Naravno, važno je bilo da se ne ponašamo bezvoljno i skeptično. Velikim smo dijelom uspjeli  jer aktivnosti koje ste spomenuli nisu smanjivane, ali uvjeren sam da bi bez spomenutoga problema zaživjelo još ponešto što zaživjelo nije, da bismo osmislili nove biblioteke, da bi neki važni projekti bolje stajali nego što sada stoje.

Kako Matica stoji s velikim projektima: Stoljećima hrvatske književnosti, Enciklopedijom, Povijesti Hrvata…?

Stigli smo do 131. knjige u Stoljećima, u prilikama u kojima radimo možemo objaviti šest knjiga godišnje u tom nizu, a tim tempom biblioteka će biti završena za četvrt stoljeća! Naravno, dogovorom svih koji sudjeluju u ostvarivanju toga niza mogli bismo to vrijeme bitno  skratiti. Treba više novca i više ljudi koji bi na tom poslu radili.

Povijest Hrvata je, kao što znate, zamišljena u sedam knjiga. Dvije su objavljene (prva i peta), dvije bi se trebale pojaviti u ovoj godini, a za tri još nemamo gotov tekst. Puno ljudi sudjeluje u radu na tim knjigama, dovoljno je da netko, opravdano ili neopravdano, zakaže i posao čeka. A manjak novca neću ni spominjati.

Enciklopedija Matice hrvatske je posebno djelo. Izašao je prošle godine prvi svezak. Na 815 stranica 54 su autora uobličila 485 natuknica koje, zajedno sa 749 ilustracija, od kojih 558 u boji, svjedoče da će EMH doista na poseban način opisivati ne samo kulturne, nego i druge društvene procese i važne osobe, da će ih osim općim pogledom obuhvatiti i onim matičarskim, koji nam kazuje koje su se sve silnice sretale u Matici, što je ona poticala, u čemu je sve Matica sudjelovala, na što je utjecala. No iskustva s takvim djelima nemamo, ekipa koja radi na tome je malena, pa dolazi do većih zastoja u poslu. Ipak, vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme ugledati i drugi svezak.

Što je potrebno da bi svi ti projekti išli brže?

Više ljudi i bolja organizacija posla… Novce dobivamo po fazama i u nedostatnim količinama; kad bismo u pravom trenutku dobili više, ukupan bi iznos na kraju bio manji.

I prije nego što ste postali predsjednikom, zalagali ste se da ojačaju Matičini ogranci. Ima li napretka u tom pogledu? Obilazite li ih?

Da, ima. U nekoliko ogranaka na čelo su došli mlađi ljudi, ambiciozniji, samopouzdaniji, skloniji novim idejama. Ogranci su ojačali i po broju članova i po broju kulturnih sadržaja koje nude. I po njihovoj kvaliteti. I članske se obveze ispunjavaju urednije. Obilazimo ih, i ja i drugi Matičini dužnosnici koliko najviše možemo. Moraju svi znati da ih ima u Hrvatskoj 90 i još 30 izvan Hrvatske, pa se moramo strpljivo i pravodobno dogovarati.

Gdje je prostor za napredak?

U ograncima se moraju potruditi da uvećavaju broj članova i moraju se povezivati s drugim subjektima u svojoj sredini, posebno sa školama. Još se više moraju truditi oko zadržavanja članova jer upisane članove treba zadržati zanimljivim i vrijednim programima. Veliku mogućnost napretka vidim i u povezivanju naših ogranaka i naših zagrebačkih odjela. Odjela je dvadeset, oni takoreći svakoga dana nude nove sadržaje, često vrlo zanimljive… Izravnim dogovorom odjela i ogranka nešto bi se moglo prebaciti i u druge naše sredine, i ne bi puno stajalo. Ogranci međusobno trebaju češće surađivati, sve ne mora ići preko središnjice… Moramo se osjećati kao jedna Matica, to znači da nas se svih mora ticati što se u središnjici objavljuje i događa. I središnjica se mora brinuti da se za uspjehe u ograncima sazna šire od njihovih prostora.

Iz ogranaka često prigovaraju da bi Vijenac pa i Kolo i Hrvatska revija trebali pokazivati više pažnje njihovim izdanjima i događajima u njihovim sredinama…

Otkad pratim Matičin rad o tome se polemizira. Kao što se dobro zna, nema urednika koji će pristati da Matičine novine budu bilten ogranaka i odjela. Matičine novine i časopisi moraju nastojati na visokoj razini reagirati na ukupnost kulturnih, pa i ne samo kulturnih, prilika u zemlji. Mislim da se na priloge iz ogranaka mora primjenjivati isti kriterij koji se primjenjuje za druge priloge: kvaliteta, aktualnost itd. Ne smije biti popusta za ono što je nastalo u ograncima. Takav je stav dobar i za ogranke same. I oni se sami moraju pobrinuti da o njihovim vrijednim izdanjima i važnim kulturnim događajima u redakcije stignu primjereni tekstovi.

A stalno tražimo načine da se međusobno bolje obavještavamo. Ako postojeći načini nisu dostatni, razmišljajmo o novima, možda o biltenu Matica u kojemu bi bilo popisano, opisano, komentirano ono što se u Matičinim ustrojbenim jedinicama događa…

Podaci o čitanju u Hrvatskoj su generalno deprimirajući.

Da, neki novi podaci pokazuju da 81 posto ljudi u Hrvatskoj ne pročita ni jednu knjigu godišnje. I nemojmo se zavaravati da je i drugdje tako jer tako nije: u zemljama koje u svakom pogledu stoje bolje od nas i čita se više, i to znatno više. Previše je komotno misliti da se više čita zato što je standard viši pa si čovjek može i knjigu priuštiti… Za nas bi bolje bilo da pomišljamo da je standard bolji dijelom i zato što se više čita.

Uvijek mi je čudno kad sretnem člana Matice hrvatske koji nije čuo za Hrvatsku reviju ili za neko drugo važno Matičino izdanje i kao da nekoga drugoga optužuje što nije čuo: netko bi mu morao reći da to postoji, onda mu časopis ili knjigu morao darovati, možda umjesto njega pročitati i sažeto i zanimljivo mu to prepričati… I ispričati mu se što ga je previše mučio. Postoji više načina da član sazna o svemu što se u Matici događa i pritom ne mora potrošiti puno vremena ni napora. Ali nekakav napor uložiti mora. I nešto iz ponude mora odabrati.  Protiv sam stavova da se sve treba sažvakati i onda ljudima kao dojenčadi sažvakano nuditi. Od takvih članova Matica nema nikakve koristi. Upravo bismo mi, matičari, morali pokazivati pojačano zanimanje za knjigu i za druge kulturne sadržaje, iskreno, a ne hinjeno zanimanje.

Puno vremena provodite „na terenu“, obilazeći ogranke. Kakav odnos prema nacionalnom vlada kod tzv. običnog čovjeka? Pitam vas to jer se iz dobrog dijela medija čini kao da nacionalni predznak nema nijednu pozitivnu konotaciju.

Najvećim dijelom naših medija upravlja ljevica, i to ne ona koja je lijeva po svojim gospodarskim programima i po svojoj socijalnoj osjetljivosti, nego upravo ona koju iritira sve što ima nacionalni predznak i koja se trudi da „Hrvatska“ i „hrvatski“ nestane u svim značenjima osim zemljopisnom. Vladaju oni koji sami crtaju kukaste križeve po zidovima i stadionima i onda tobože traže krivca i održavaju napetost zgražajući se nad tobožnjim rastom nesnošljivosti, nad tobožnjim revizionizmima. Pa za Boga dragoga, zar se ne može nekada bar navesti ime i prezime tih crtača ili onih koji se neprimjereno ponašaju na stadionima izvikujući neprihvatljive sadržaje? Ali što bi onda radili oni kojima je jedini cilj da Hrvatska država nestane?

Ljudi koje srećem posjećujući Matičine ogranke najveća su brana tim destruktivnim nastojanjima jer oni iskazuju normalno rodoljublje u kojem nema nikakve mržnje prema bilo kome, nego samo zainteresiranosti za bolju Hrvatsku. I dobro razumiju rabotu ljevičarskih dušobrižnika.

Jeste li zadovoljni medijskim tretmanom Matice?

Jasno je kako u takvim prilikama prolazi Matica hrvatska u medijima. No osim netrpeljivosti o kojoj sam govorio postoji i nešto što se tiče svih koji nude kakav kulturni proizvod: ako nema šanse za kakav skandal, nema ni prostora u medijima.

Čini se da Matica stalno mora tumačiti svoj odnos prema nacionalnom…

Matica je utemeljena da jača i kultivira nacionalni osjećaj. To ne znači zastupati mišljenje da je nacionalno jedino važno. No živimo u vremenu u kojem sve više maha uzimaju oblici individualizma i liberalizma koji propovijedaju da su mnoge vrijednosti prevladane, da je prevladano sve ono što postavlja granice njihovu egoizmu i njihovoj destrukciji.

Kako se Matica treba postaviti prema sve dubljim ideološkim podjelama u našem društvu? Kako se uključiti u njihovo prevladavanje?

Ne treba ni reći da je normalno da ideološke podjele postoje. Problem je u tome što se one iskazuju tako da onemogućavaju svaki dogovor. Jako je mnogo onih kojima takvo stanje odgovara, ali i onih koji ne razumiju logiku dogovaranja. Pa nije dogovaranje u tome da u razgovoru uklonite sitna neslaganja s nekim tko slično misli, nego da razgovarate s onim tko jako različito misli i da s njim tražite način kako će funkcionirati država, kako neka ustanova, kako će se provesti neka reforma. Uvjet je da ste sposobni slušati, ne samo govoriti. To dobronamjernima trebate govoriti. U prepunu se čašu ne može ništa doliti. Konstruktivan razgovor nije moguć ako jedna strana dolazi s namjerom da manipulira, da prevari.

Mnogi su misleći ljudi držali da je Domovinski rat, sa svim strahotama koje je donio, donio i mogućnost da se većinom opredijelimo za dobro – jer granične situacije nude i takvu mogućnost.

Ne bih rekao da se to dogodilo. U ratu su ljudi iskazivali najljepše ljudske osobine, borbu za istinu, pravdu, borbu za svoj dom, ali već tada je paralelno tekla rijeka zla, rijeka egoizma i profiterstva. I ona je nastavila teći poslije rata i ujedinila se s onom koja je tekla neovisno o ratu i miru i koja svaki govor o dobru, o iskrenosti, o požrtvovnosti, o nesebičnosti prati s posprdnim osmijehom, drži to prevladanim govorom.

Mogu li kulturne ustanove tu nešto dobro činiti?

Mogu. Već sam poziv ljudima da se uključuju u rješavanje problema koji se tiču njih i njihovih bližnjih ima svoju vrijednost. Ljudima treba neprekidno ponavljati misao kineskoga filozofa da ne treba stalno govoriti o crnilu, da treba umjesto toga kadšto upaliti svoju malu svijeću. Moj prijatelj Mladen Kuzmanović stalno je govorio da ne budemo kućni geniji svojih supruga, kojima onda tumačimo kako su svi oko nas glupi i pokvareni, nego da  uđemo u borbu makar i za maleno dobro. To će nam vrijeme ispuniti smislom, a onome kraj nas pomoći.

Početak je u tome da savjesno obavljamo svoj posao, ali to višeput nije dovoljno. Moramo razmisliti o tome može li se još nešto više. Mislim da se ne samo može, nego mora.

Osobito je pritom važno da  čovjek kraj vas nije samo vaš slušatelj, nego i vi njegov, da razgovarate, a ne da neprekidno teku dva monologa koji se nikad ne sreću ... Kultura je razmjena darova, sinergija darovitosti.

U dvije godine svojega predsjednikovanja bili ste i u Jasenovcu i u Bleiburgu, i prošle i ove godine. Zašto ne možemo postići konsenzus oko tih tragičnih događaja?

Ne možemo se složiti zato što ne znamo što je primjereno kojem trenutku i mjestu, zato što smo bahati i površni, zato što su nam naša politikantska prepucavanja važnija od  tragedije onih koji na tim mjestima počivaju, koji su odreda pobijeni bez suđenja. Pobijeni voljom  nekoga  toga trenutka moćnoga i ispunjenoga mržnjom.

Kako se osobno tamo osjećate?

Osobno, nastojim se koncentrirati na ubijene i na ono što bismo iz toga morali naučiti. U Jasenovcu me uz tugu uvijek obuzima stid što je te zločine učinio netko iz mojega naroda i  usrdno molim Boga da nikada više tako nešto ne počinimo, na Bleiburgu tugujem za svojim zemljacima koji su pobijeni također zato što su bili druge vjere, drugoga uvjerenja, iz drugoga naroda, i molim Boga da nam nitko nikada tako nešto ne učini. 

Na jednom i drugom mjestu treba se moliti (tko se i inače moli) i tugovati, treba u sebi donositi dobre odluke, a tko ima potrebu da o tome razgovara povjesničarski, ili politički, treba to činiti u drugo vrijeme, a ne na dane sjećanja. To nisu dani za povijesne revizije ni za proteste protiv takvih revizija.

Kurikularna reforma koja se priprema također je podijelila društvo. Neki dan bili su masovni prosvjedi podrške iako reformu kritiziraju i eminentne znanstvene i kulturne ustanove. Kao dugogodišnji i omiljeni sveučilišni profesor, što vi mislite o predloženoj reformi?

Kurikularna reforma je dobar primjer svih naših problema u dogovaranju. Ničiji napor se ne smije obezvrijediti pa bi se autori prijedloga o kojemu se svađamo (umjesto da razgovaramo) morali pitati koliko su oni poštovanja imali prema onima koji su pokušavali prije njih. Nakon toga s pravom traže da se poštuje njihov rad i da mu priđemo bez unaprijednih negativnih stavova.

No, ne smije se svaka ozbiljna zamjedba shvaćati kao urota. Pročitao sam sve recenzije nastale u Matici i gotovo sve izvanredno brojne koje su stizale u HAZU. Pa sve one nisu jednake ni po dobrohotnosti ni po razini. Ali jako puno ih je vrlo relevantnih. Svi se slažu da reforma mora ići dalje, ali je presudno pitanje: kako? Samo tako da oni koji su prijedlog radili razgovaraju s kritičarima, da odgovaraju na primjedbe, da se međusobno uvjeravaju, da se služe argumentima. I da svi imaju isti cilj, pa će naći put. Put nisu politikantska okupljanja ni politikantske poruke.

Na kraju, kako biste ocijenili odnos politike prema Matici od osamostaljenja? Jesu li se smjene vlasti reflektirale na Matičino djelovanje?

Možda sam subjektivan, ali mislim da su Matičina vodstva dobro odbijala pokušaje da se Matica „disciplinira“ i onda za to bude nagrađena. Što se političara tiče, najveći dio nije zainteresiran za Maticu ni u najmanjoj mjeri. I ni na koji način. Oni koji jesu zainteresirani ponašaju se različito, neki vrlo korektno pomažući Matičine programe, neki posve drukčije, tražeći promjene Matičina smjera, tj. zaokret prema njihovim željama. Onih koji bi je „preodgajali“ ima više među desnima, onih koji bi je poslali u nepovrat više među lijevima.  Vjerujem da će buduće vrijeme donijeti višu razinu političke kulture i time veću stabilnost i sigurnost Matičina djelovanja i da promjene vlasti neće ni na koji način destabilizirati  najstariju hrvatsku ustanovu.