Kako se živjelo u doba kmetstva

Katkad nadimak može više reći o osobi nego prvotni antroponimi, ime i prezime. To se događa zato što suvremenici zapažaju prepoznatljiva svojstva nositelja nadimka i bez srama počinju isticati svoj odnos prema toj osobi – bio on pejorativan, rugalački ili od milja. Hrvatskoga povjesničara Radoslava Lopašića (1835–1893) njegovi su Karlovčani za života prozvali Živi arhiv opisavši njegov neumoran trud pri proučavanju i tumačenju povijesnih izvora za kojima je tragao. Dok je znanstvenim djelima ostavio dubok trag u istraživanju karlovačke i hrvatske prošlosti, Karlovčani su svome velikanu po njegovoj smrti odužili postavljanjem spomenika kod Zorina doma te objavljivanjem njegovih djela uz potporu grada. Karlovački ogranak Matice hrvatske odvažio se unutar edicije Tri stoljeća karlovačke kulturne baštine ponovno crpsti iz Živog arhiva izdanjem čuvenoga Lopašićeva djela Karlovac, poviest i mjestopis grada i okolice. Uočivši otežanost pristupa i nedostupnost Lopašićevih knjiga stručnoj i zainteresiranoj javnosti, Karlovački ogranak prošle je godine reizdanjem Hrvatskih urbara proslavio i 180. rođendan Radoslava Lopašića.

Pretisak Lopašićevih Urbara iz 1894. u tvrdim koricama na 500 stranica donosi 12 urbara, jedan zakon (Zakon za hrvatske Vlahe županije cetinske od 1436.) i na kraju Rukoviet listina sa urbarskim ustanovami. Većina Urbara napisana je između 15. i 17. stoljeća i bila je u uporabi do terezinskih urbarskih reforma, dok je zemljopisno riječ ponajviše o kraju između Karlovca i Hrvatskoga primorja. Uz potpuni pretisak unutar korica, to opremljeno djelo donosi urednički predgovor Hrvojke Božić i pogovor Marine Marinković. Predgovor Hrvojke Božić nudi osnovne podatke o djelu i autoru te je pritom tekstualno naslonjen na Lopašićev uvod. Iako se nalazi na kraju same knjige, pogovor Marine Marinković služi kao odličan uvod u Lopašićev pristup Urbarima, dok bi čitatelju koji nije znalac zgodno i korisno bilo pročitati prvo pogovor pa se onda susresti s urbarskim tekstom.

Vrijedna vrela

Zašto se Lopašić u svojoj starosti, gotovo pedeset godina od ukidanja kmetstva, posvetio opsežnom istraživanju urbara – dokumenata koji su u doba feudalizma uređivali odnose između feudalaca i kmetova, a koji u novim političkim okolnostima nisu imali takvo značenje? Smatrao je kako urbari uz usku namjenu strogog i preciznog uređivanja agrarnih odnosa u nekom vremenu i prostoru mogu biti odličan instrument u istraživanju kulturne i društvene povijesti tog prostora. Povjesničar Lopašić ističe priliku za boljim upoznavanjem narodnoga gospodarstva, topografije, statistike, pravne i kulturne povijesti naših prostora izučavanjem starih urbara, rationarija, registra tlaka i daća, inventara, iskaza o cijeni i vrijednosti novca, zemljišnica i sličnih spisa o posjedima. Historiografija u skladu s vizijama tog povjesničara dobiva obilnu povijesnu građu koja može na različite načine koristiti: od utvrđivanja kvantitativnih podataka koji jasno govore o uvjetima života do jasnijega razumijevanja povijesnih faktora koji su utjecali na razvoj ili nazadovanje krajeva koje Lopašić istražuje.

O imenima i stanovništvu

Njegov pristup pritom ne ostaje zatvoren unutar vidika bliskih mu znanosti ekonomije, prava i povijesti – jednu od ključnih istraživačkih mogućnosti komentator vidi u jezičnim istraživanjima. Radoslav Lopašić tvrdio je kako ovi pravni dokumenti za filologe mogu biti bogato vrelo za istraživanja dijalektologije, povijesti gramatike, onomastike i paleografije. Usporedbom različitih dokumenata može se vidjeti nenormiranost latinične grafije u tadašnjem hrvatskom jeziku; tropismenost Hrvata s glagoljicom, ćirilicom i latinicom, kao i goleme dijalektalne razlike primjerice između čakavskog urbara trsatskog i bukovečkog kajkavskog urbara.

Svih dvanaest urbara koji su nastali kao privatno-pravni dokumenti lokalnoga karaktera – namijenjeni vernakularnom jeziku kmetova na određenom vlastelinstvu – pružaju se danas kao prvorazredni izvor dijalektologije. U bogatstvu povijesti hrvatskih dijalekata Lopašić je vidio priliku za obogaćivanje hrvatskoga rječnika, činilo mu se da to bogatstvo može obogatiti njegov jezik u sadašnjosti – riječi koje su manje poznate i zanemarene po njegovu su se mišljenju čitanjem Urbara mogle popularizirati u društvu. Onomastički podaci ključna su sastavnica podataka u Urbarima. U bilješkama Lopašić donosi podatke o podrijetlu prezimena kao naziva mjesta. Primjerice, kaže: „Riba gojila se u srednjem vjeku po svih kulturnih zemljah, pa i u Hrvatskoj, o čem nam su dokazom mnogobrojni Ribniki, Ribnici i Ribnjaci, dielom još i sada napučena mjesta, dielom pako samo priedjeli, gdje su nekoć ribnjaci bili. Poznati su osobito stari gradovi Ribnik u Lici i Ribnik nedaleko Karlovca, nekoć vlastničtvo knezova Frankopana.“

Urbar kao ugovor između plemića i kmetova donosi vjerodostojan podatak o stanovništvu koje je živjelo na tom prostoru, a danas može poslužiti kao odličan izvor laicima i stručnjacima zainteresiranim za tadašnji sastav stanovništva i podrijetlo obitelji. Usput se iz podataka o stanovništvu mogu pratiti pojedini migracijski procesi i demografske promjene. Tako iz podataka možemo saznati o problemu depopulacije i deagrarizacije Hrvatske, o selima koja su postojala i živjela svojim životom te onda opustjela.

Povijest, običaji, svakodnevica

Govoreći o hrvatskoj kulturi i misli, filozof neotomist Stjepan Zimmermann isticao je značenje kršćanstva. Po Zimmermannu taj se utjecaj kršćanstva na hrvatsku kulturu možda najviše pokazuje kroz položaj sakralnih objekata u mjestima po Hrvatskoj. U tome duhu nije ni čudno da Lopašić u pisanju svoje kulturne povijesti ne zaobilazi crkvene objekte, oko kojih se vrtio svakodnevni život ovih krajeva. Zato u bilješkama nudi osnovne činjenice o utemeljenju pojedine župe, gradnji crkve i promjenama tijekom povijesti, čime se može pratiti povijesni razvoj Crkve na hrvatskim prostorima.

Na početku svakog od dvanaest urbara Lopašić nas uvodi svojevrsnim prilogom o mjestu, gdje govori o prvom spominjanju mjesta – nazivu i značaju. Potom je povijesnim prikazom usmjeren na kronološki opis vladanja plemstva kao i raščlambe njihovih rodbinskih te pravnih odnosa. Po abecedi od plemenitih Babića do Žganjara zainteresirani će čitatelj moći pronaći pregled povijesti svih važnijih plemićkih obitelji za te krajeve. Lopašić daje konkretne tehničke podatke o uporabi, autorima prijepisa kao i mjestu čuvanja urbara. Na kraju slijedi sam urbarski tekst, koji Radoslav Lopašić nadopunjuje napomenama, čime je čitatelju olakšao snalaženje i razumijevanje.

Zahvaljujući trudu karlovačkog ogranka Matice hrvatske, pojedinci danas mogu pronaći podatke o povijesti pojedinog kraja, običaja, odnosa i obitelji. Znanstvenicima ovaj bogati povijesni izvor pruža mogućnost interdisciplinarnih istraživanja, povezivanja različitih društvenih sfera – prava, gospodarstva, jezika i kulture, što omogućuje povijesti nepobitnu znanstvenost. Zbog tih prinosa možemo ustanoviti kako je objavljivanjem ovog djela karlovački ogranak Matice hrvatske učinio velik korak u očuvanju povijesne baštine.