Vrhunci suvremenog stripa

Nenametljiva pojava internetskoga časopisa MojStrip u siječnju 2015. postala je žarišnom točkom suvremenoga hrvatskog stripa. Ako se pritom moglo učiniti da je takav oblik strip-izdavaštva u nas kuriozitet, petnaest brojeva poslije sasvim je jasno da je taj časopis, pod samoprijegornim uredništvom Jurice Starešinčića i Gorana Duplančića, iznjedrio skupinu autora čiji radovi postaju stožernim u hrvatskome stripu ovoga desetljeća. Tako uz zadiranja u riznicu domaćega stripa pojedinih nakladnika kao što su Vedis Veljka Kručića i Strip Forum Mladena Novakovića ili pak neprestanu nazočnost hrvatskih stripaša na međunarodnoj sceni, napokon postoji okrilje pod kojim autori raznih naraštaja mogu nesmetano objavljivati. Kad se uzme u obzir da urednici MojStrip financiraju iz vlastitih sredstava i bez ikakve potpore državnih ili gradskih institucija, pothvat se čini još nevjerojatnijim. Upravo zbog toga, nužno je redom ukratko navesti autore i razraditi njihove stripove koji su se dosad pojavili u časopisu i tek naznačiti tzv. blipove, odnosno blog-stripove.

Neupitna je važnost Darka Macana (1966) ne samo u hrvatskom stripu nego i u kulturi uopće. Izrazito plodan stvaralac pojavio se na strip-sceni još potkraj 1980-ih, etablirao u desetljeću poslije, a njegovo djelovanje obuhvaća ne tek scenarije i crtež nego i niz teorijskih ostvarenja te književna djela. U MomStripu prisutan je u svih petnaest brojeva,  a podjednako je nanizao i najviše blipova. I ako su neki stripovi dovršeni, nekoliko epizoda naslovljenih Postum poput zasebna su serijala. Uvijek precizan u opservacijama, Macan je i izrazito duhovit autor koji promišljeno raščlanjuje svaku temu u koju zadire. Prepoznatljiva stila i svjetonazora, Darko Macan i nadalje neprestano napreduje u iskazu. A u rasponu od Pisca iz prvoga broja do pete epizode Postuma u petnaestom čitatelj MogStripa može posvjedočiti raskoši njegova rukopisa.

Autorski rukopisi

Goran Duplančić (1972) nije nepoznat u domaćem stripu. Uspio je nanizati nekoliko kvalitetnih naslova, a Zlato možemo smjestiti u stožerni dio njegova opusa. Taj je strip-vestern sasvim postmodernistički uspostavlja tradiciju s povijesti hrvatskoga stripa i njegovim najvažnijim crtačem Andrijom Maurovićem. Ujedno, Zlato izravno korespondira i s možda najpoznatijim Maurovićevim likom – nastalim u suradnji sa scenaristom Franjom Fuisom –  Old Mickeyjem i njegovim privrženicima. Dakako, nije riječ o pukom ponavljanju jer Duplančić uspostavlja vlastiti narativni prosede. On se odlikuje osebujnim crtačkim stilom profiliranim i u boji i u crno-bijelom te transponira i jezik filma u stripovski. Zavidan je to stvaralački doseg čiji svaki nastavak otkriva promišljen izraz, i kao posveta i kao originalan rad.

Ivan Marušić (1973) u strip-serijalu Rexy definirao je uvjerljivu dramaturgiju odnosa središnjih likova Bere i Vanje, zasnovao uvjerljive karaktere i njihov razvoj te ih ocrtao primjerenim crtačkim izrazom koji pretapa realizam i karikaturalnost uz jasne samosvojne stilizacijske postupke, kao i dinamičnu primjenu boje i crno-bijelog.  Zanimljivo je da je unutar pojedinih epizoda inkorporirana karikaturalna posveta tvrdokuhanom krimiću naslovljena Detektiv Jaje, a u dosad posljednjem nastavku zapažamo i sjajan flešbek u razdoblje Drugoga svjetskoga rata. Posrijedi je izvedbeno vrlo privlačan strip čija se slojevitost ne iscrpljuje u prvom čitanju, već potiče na dalja razmatranja uz zamalo besprijekornu primjenu jezika stripa. Svrhovitom primjenom planova, kao i njihovim inkorporiranjem u okviru kompozicije stranice, Marušić oblikuje djelo razvidne kvalitete.

Jurica Starešinčić autor je serijala Ironija i nekoliko kratkih blog-stripova. Ironija je strip grotesknih vizura i razvidne razrade hrvatske društvene stvarnosti provučene kroz prizmu središnjih likova. Dojmljiva grafizma koji odražava nasljeđe američkoga underground stripa 1960-ih, pogotovo Roberta Crumba, Starešinčić lako uspostavlja prepoznatljiv stil i tematske preokupacije. Uravnoteženih kompozicija tabloa, primjerene uporabe planova, taj hrvatski autor dinamizira strip i restrukturiranjem lay outa, odnosno iscrtavanjem ili neiscrtavanjem okvira kadrova. Snažan grafizam upotpunjen i izraženo naglašenim šrafurama, napose prostornih zaleđa, posve je primjeren fabuli precizno gradiranih narativnih iskoraka. Zanimljiva su suprotnost kratki blipovi kao odraz znatno blažega crtačkoga rukopisa i stilskih perspektiva.

Znatan je udjel znamenite strip-autorice Helene Klakočar-Vukšić (1958) u kvalitativnim dosezima MogStripa, a njezin serijal Vlaga, mraz i sol sasvim je nov aspekt stvaralaštva. U žarištu središnjih likova autorica odražava bogatstvo slikarskoga nasljeđa i društvenoga, prostornoga  i osobnoga konteksta. Iako se grafizam stripa površno može učiniti oprečnim onome u izvanrednoj grafičkoj noveli Nemirno more (1999), zapravo je posrijedi stilska nadogradnja prepoznatljiva rukopisa, definirana još 1980-ih. U serijalu Vlaga, mraz i sol Helena Klakočar-Vukšić poigrava se jezikom stripa, dopušta si potpunu slobodu u oblikovanju prizora i tabloa, odnosno raskida uvriježene postulate njihove uspostave. Iako možda ne intenzivan poput Nemirnoga mora, strip je svojevrsno autorsko istraživanje mogućnosti stripa i njegovih sadržaja.

Davor Radoja (1979) u MomStripu autor je dvaju serijala, dovršenoga Marina se smije i tek započeta Savršena budućnost. I ako je prvi žanrovski odrediv kao melodrama, drugi je distopijska znanstvena fantastika. Ujedno fokalizacija je melodrame subjektivna središnjega lika, a distopije objektivna. U Marina se smije percipiramo suvremeno društvo sa snažnim interakcijama likova, a snaga stripa ponajprije je u široku rasponu emocija. Predznak je Savršene budućnosti zamalo oprečan, jer u svijetu bliske budućnosti hrvatsko je društvo totalitarno. Radojin je stil naizgled rudimentaran, izduženih fizionomija i spretna kadriranja, a u obama stripovima i razvedenije teksture crteža. Osebujan stilizirani realizam osnažen je bogatstvom sadržaja, pa se s nestrpljenjem mogu iščekivati dalji nastavci distopijske Savršene budućnosti.

Žanrovski biseri

Za pohvalu je svježina pristupa Domagoja Rapčaka (1986) u ostvarenju Mzungu Luka. Žanrovska usmjerenost putopisnom stripu za Rapčaka je otponac višeslojnoga sagledavanja biografskog, odnosno boravka njegova prijatelja u Tanzaniji. No autorska je prizma i autobiografska jer Rapčak se pojavljuje i kao sporedan lik, zapisivač putovanja. Očit je dvostruki odnos prema putopisnom žanru, ali i prema pustolovnome, koje je njegovim temeljem. Karikaturalnoga stila s osloncem o nasljeđe američkoga neovisnoga stripa, strukture tabloa temeljno od devet prizora, Mzungu Luka pitko je djelo složena promišljanja odnosa rasa, kultura, vjera i civilizacija. Precizan u oslikavanju tanzanijskoga društva, razumijevanju razlika i europske percepcije afričkoga podneblja, taj je strip iznimno ostvarenje i jedan od primjerenih žanrovskih vrhunaca.

Marko Dješka (1983) u znanstvenofantastičnom serijalu Bul i Bal profilirao je poetiku naznačenu ranijim ostvarenjima. Uspostavljajujući zasebnu mitologiju, Dješka u tome stripu oblikuje svijet nastanjen stvorenjima koja su istodobno restrukturiranje legendarnih predaja kao i raznorodnih vrsta dinosaura. S jasnim osloncem o nasljeđe fantastičnih žanrova, Bul i Bal strip je složena značenja, upravo zbog toga što referiranje o dalekim svjetovima postaje i komentar civilizacijskih stanja tijekom povijesti, ali i u trenutnim društvenim tokovima. Raskošna kolorita, dinamične montaže i kompozicije tabloa, prepoznatljivih karaktera i arhetipske priče koja u autorskoj prizmi postaje vrlo osebujna, serijal je Bul i Bal ne samo važan doprinos hrvatskome stripu nego i žanru uopće. Ujedno odražava višu razinu autorske zrelosti, i u sukusu scenarističkoga prosedea i u sagledavanju slikovne izražajnosti.

Navedenih osam autora svojim je stripovima podiglo kvalitativni nivo hrvatskoga stripa barem za nekoliko stupnjeva. Iako svaki čitatelj zacijelo bira stripove prema svome ukusu, cjelovitost je MogStripa neupitna, a uredništvo i sami stvaraoci i nadalje će jamačno napredovati.