Vranyczanyjevi – priča o plemićkoj obitelji u vihoru hrvatske povijesti

Vranyczany – ako i niste na prvu dozvali u pamćenje to prezime, ne brinite, sve je u redu, imate priliku proučiti golem materijal. Odnosno, ne samo naučiti nego i zapamtiti zauvijek mnoge važne detalje i činjenice o generacijama muškaraca i žena iz te velike plemićke obitelji, mogli bismo kazati dinastije, koja je od 15. stoljeća do danas odigrala važnu ulogu, utjecala na hrvatsko gospodarstvo i kulturnu povijest te ostvarila vrijedno materijalno i duhovno nasljeđe.

Obitelji Vranyczany-Dobrinović i Vranyczany ubrajaju se među najstarije hrvatske plemićke obitelji, koje vuku podrijetlo iz grčko-dalmatinske loze bosanskoga roda Dobrinović. Riječ je o hrvatskoj plemićkoj obitelji iz Bosne, a plemstvo su stekli 1391. godine. Najraniji spisi kazuju da su iz Bosne pobjegli pred Osmanlijama i nastanili se u Vranjicu kod Splita. Kad je u osmanske ruke pala utvrda Klis 1537, Grgur je napustio Vranjic, a zatim i Split, te se s obitelji nastanio u Postirama na otoku Braču. Njegovi potomci potom odlaze u Stari Grad na Hvaru, gdje se zovu Vragnizan, pa se obitelj podijelila na hvarsku i bračku granu. Stekli su ozbiljnije prihode prevozeći vino s domicilnoga otoka do Venecije. Braća Šime, Ivan Antun i Ambroz st. početkom 19. stoljeća napustili su Hvar i nastanjuju se u Senju, Rijeci, Karlovcu i Zagrebu, gdje se bave trgovinom žitom i drvnom građom te za svoje obitelji stječu zavidno bogatstvo.

Veličanstveni Vranyczanyjevi – umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji slojevita je kulturološka izložba kakve se u nas rijetko priređuju. Otvorena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (moći će se razgledati do 21. kolovoza 2016), izložba donosi dokumentaciju, fotografije, slike, skulpture, pokućstvo, makete brodova, srebrno posuđe i druge predmete, sastavljajući priču o genezi kao i o najvažnijim predstavnicima koji su nosili ili još nose to prezime. Gotovo cijela izložba dokumentirana je u opsežnom katalogu (340 stranica) u nakladi MUO i Matice hrvatske u Zagrebu.

Kad bismo današnjim rječnikom željeli približiti ovu veliku obitelj, mogli bismo kazati da su bili izvanredni poduzetnici, kulturni djelatnici, dobrotvori i mecene koji su živjeli od Vranjica, Hvara, Brača, Senja, Kastva, Rijeke, do Severina na Kupi, Karlovca, Ogulina, Zagreba, a posjedovali su i dvorce u Hrvatskom zagorju. Isticali su se kao graditelji reprezentativnih palača u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, vile u Lovranu... Imali su visoko razvijen ukus za umjetnost, glazbu, ples, svoju su djecu slali u najbolje hrvatske i europske škole.

Kao graditelji ostavili su reprezentativne zagrebačke donjogradske palače uz Lenucijevu potkovu na „najzanimljivijoj točki grada“, današnju zgradu Moderne galerije na spoju Zrinjevca i Strossmayerova trga koju je gradio Ljudevit Vranyczany prema projektu bečkih arhitekata Carla von Hasenauera i Otta von Hofera, projektanata koji u to doba rade na kompleksu bečkoga Hofburga. Zgradu današnjega Arheološkoga muzeja na Zrinjevcu izgradio je barun Dragan Vranyczany, također prema nacrtu bečkih arhitekata, no dovršio ju je zagrebački graditelj Kondrat. S obzirom da je investitor Dragan nastavio živjeti u Karlovcu, u početku su iznajmljivali tu reprezentativnu zgradu u stilu bečkoga neorenesansnoga sloga. To je jedna od prvih privatnih gradnji u Donjem gradu, koji u to doba tek poprima svoje glavne urbane obrise u pozicioniranju reprezentativnih gradskih blokova. Ljudevitov i Draganov najmlađi brat, barun Vladimir, smjestio se s obitelji u Laduču, a u Zagrebu je 1888. izgradio palaču na uglu Berislavićeve i Gajeve ulice.

Kao uvod u izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt postavljeno je golemo obiteljsko stablo te rodbinske zajednice. Jedno je od najvećih u nas i poprilično komplicirano da bi se otprve shvatilo, ali što ga više proučavate, sve više povezujete konce i upoznajete se s mnogim stranim i hrvatskim imenima i s nevjerojatno intrigantnom pričom. Pričom koja kroz obiteljske veze i položaje pojedinih članova obitelji osvjetljava gospodarske i trgovačke prilike, političku situaciju i utjecaje istaknutih pojedinaca na društveni život te progovara o burnim povijesnim događajima i promjenama koje su se ponajviše tijekom posljednja dva stoljeća odigravale na prostorima današnje hrvatske države. Imali su bogatstvo, ugled, brojne unosne trgovačke poslove koje su najčešće uspješno razvijali na dobrobit obitelji i zajednice kojoj su pripadali.

Nevjerojatno je koliko su se mnogo selili, kako su ponajviše zbog političkih uvjerenja i zbog promjene političkih stranaka i utjecaja u Europi, što se odražavalo i na hrvatskom teritoriju, obitelji bile prisiljene ostavljati domove, palače, brodove i seliti se na nove lokacije, gdje su ponovno gradile društveni ugled, stjecale nove socijalne i gospodarske pozicije.

Diplomati i umjetnici

Za tumačenje obiteljske genealogije možda je najbolje krenuti od nama najbližih istaknutih pojedinaca iz 20. stoljeća, naših suvremenika, gdje je najpoznatije ime baruna Janka Vranyczany-Dobrinovića (1920–2015), humanista i diplomata. Odrastao je na očevu imanju u Gornjoj Bedekovčini, nakon 1945. morao je otići iz ondašnje Jugoslavije jer im je imovina nacionalizirana. Neko je vrijeme živio u Francuskoj, a zatim u Bruxellesu, gdje je bio generalni direktor austrijskoga turističkog predstavništva za zemlje Beneluksa. Još od prije Drugoga svjetskoga rata imao je kontakte s belgijskim plemstvom i poznavao je mnoge utjecajne ljude. Od hrvatskoga osamostaljenja 1990. širio je ugled mlade hrvatske države u Europi i u svijetu, lobirao je za uključivanje Hrvatske u Europsku Uniju i u NATO, a bio je i prvi ministar turizma u samostalnoj Hrvatskoj. O njemu je snimljen dokumentarni film koji se može vidjeti na izložbi.

Prema riječima dr. Marine Bagarić, muzejske savjetnice i kustosice u Muzeju za umjetnost i obrt koja je autorica izložbe, uz sudjelovanje još dvadesetak stručnjaka i muzealaca različitih specijalnosti „imala je sreću što je upravo u kontaktima s Jankom Vranyczany-Dobrinovićem pripremala izložbu“. Kad ga je posjetila u njegovu domu u Bruxellesu prije dvije godine, bio je već u visokim godinama, imao je devedeset tri, a jako se veselio izložbi o svojoj velikoj obitelji. „On sam cijeli je život prikupljao fragmente obiteljske povijesti, knjige, dokumente, fotografije, a to su radili i brojni drugi članovi obitelji koji su se trudili prikupiti i zabilježiti svoju povijest. Zapravo, razgovori s njim i to mnoštvo arhivalija najviše su pomogli u pripremi izložbe. Iako je on živio daleko od Hrvatske, uspio je prikupiti zavidan broj spisa, otkupiti neke predmete, nešto je bilo sačuvano u obitelji jer je njegova majka ipak najveći dio života proživjela u Zagrebu. Mnogi su obiteljski portreti izloženi prvi put, a Janko Vranyczany-Dobrinović, nažalost, nije dočekao ovu izložbu koju je toliko želio. Posebno je važno naglasiti i podatak da je Janko bio predsjednik Matice hrvatske u Bruxellesu“, navodi autorica izložbe Marina Bagarić i koordinatorica projekta.

Slavne žene Vranyczany

Među aktualnim pripadnicama obiteljske grane koja živi u Zagrebu dvije su istaknute likovne umjetnice, praunuke kolekcionara i mecene Ljudevita koje slijede obiteljsku sklonost prema umjetnosti, a kćeri su dr. Vladimira Muljevića i Olge Vranyczany-Dobrinović. Uz poznatu keramičarku Renatu Vranyczany-Azinović (r. 1950), koja često izlaže svoje osebujne skulpture s područja male plastike i komornoga kiparstva, tu je aktivna akademska slikarica Marijana Muljević (r. 1948), koja je do savršenstva razvila svoj specifičan realistički svijet s temama neba i oblaka interpoliranih u fragmente arhitekture. Nekoć se kiparstvom bavila barunica Renee (Irene) Vranyczany-Dobrinović (1879–1958), Riječanka koja se školovala u Beču i Parizu, a izlagala je s predstavnicima hrvatske moderne Krizmanom i Meštrovićem.

Među samosvjesnim ženama obitelji Vranyczany jedna je od najpoznatijih iz te plemićke loze kontesa Klotilda udata Buratti (1838–1912), kći Ambrozova. Bila je žena od ukusa i visokih estetskih kriterija. Angažmanom zagrebačkoga arhitekta Kune Weidmanna preuredila je, uz nadogradnju zapadnoga dijela, velebnu gornjogradsku palaču Dverce u još raskošniji dvor, odredivši je za reprezentativne događaje. Upravo je ta palača bila ogledalo visokoga stila života, profinjena ukusa i najviših standarda u uređenju interijera. Svakako je zanimljivost izložbe u MUO-u nekoliko fotografija unutrašnjosti palače Dverce s pokućstvom i opremom, slikama Nikole Mašića, od kojih su neke danas u Zbirci Gvozdanović. Iz sačuvanih fotografija Dverca napravljena su povećanja pa je kreiran raskošan ambijent salona u koji je ukomponiran poneki sačuvani stolac ili srebrno posuđe i pribor za jelo, žardinjera i servis za čaj, tako da imamo osjećaj da doista boravimo u tim reprezentativnim salonima palače Dverce kakvi su oni bili za Klotildina života. Klotilda se nakon devetnaest godina braka razvela od supruga Burattija, a nastavila se družiti s odvjetnikom Dragutinom pl. Gvozdanovićem, koji je bio izvršitelj njezine oporuke. Gornjogradsku palaču Dverce Klotilda je 1912. oporukom ostavila gradu Zagrebu.

Među slavnim je ženama obitelji Dedee Vranyczany (majka diplomata Janka Vranyczanija i Anne-Marie), poznata kao žena koja je nakon obrazovanja u Londonu po povratku u Zagreb osnovala školu Montessori, 1934. prvu takvu u Hrvatskoj. Bila je prva Hrvatica koja je dobila diplomu Montessori-pedagoga.

Obiteljski slikar: Vlaho Bukovac

Gospodarstvenik i strastveni fotograf Ljudevit (Lujo, 1840–1922) uz to što je kao zaljubljenik u fotografiju zabilježio svoju rodbinu i događaje u svojoj okolini, poznat je kao vlasnik Karlovačke pivovare sve do 1896. Ljudevit je posebno često fotografirao kćer Adu, a posebno su zanimljive fotografije djevojčice s biciklom i raskošni perivoj i jezera uz dvorac Gornje Oroslavlje, na koji je bio osobito ponosan. U posljednjem desetljeću 19. i početkom 20. stoljeća Vranyczanyjevi su imali u vlasništvu nekoliko važnih baroknih dvoraca u Hrvatskom zagorju. Kupili su i primjereno obnovili za svakodnevni život dvorce u Bedekovčini, Sv. Križu Začretju, Mirkovcu i Gornjem Oroslavju.

Upravo je Ljudevit zaslužan za angažiranje slikara Vlaha Bukovca kao obiteljskoga portretista. I danas je u Modernoj galeriji kao prva slika od ulaza postavljen izvanredan Bukovčev portret koji prikazuje baruna u svijetlosmeđem odijelu, s bijelom košuljom i leptir-mašnom, uza zid s cvjetnom girlandom dragoljuba. Još je zanimljivije da postoji i fotografija snimljena u dvorcu Gornje Oroslavlje kako Ljudevit pozira, a Bukovac sjedi pred već zgotovljenim portretom. Također je fotografijom zabilježen boravak umjetnika 1898. u ladanjskoj atmosferi raskošnoga dobra Gornje Oroslavje, gdje je Ljudevit sa suprugom Olgom organizirao druženje umjetnika grupe Medulić, okupio je ondašnju mladu hrvatsku umjetnost. Među umjetnicima na toj svojevrsnoj umjetničkoj koloniji bili su Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Robert Auer, Robert Frangeš Mihanović, Oskar Artur Aleksander, Vlaho Bukovac i Josip Bauer. U društvenim kronikama ondašnjih novina zabilježene su njihove sjajne zabave, balovi, kostimirane priredbe i „žive slike“.

Posebno je poglavlje djelovanje članova obitelji Vranyczany u osnivanju ilirskih knjižnica, Ambroza i Nikole, koji su na izloženoj litografiji Muževi ilirske dobi posebno označeni između 59 zaslužnih iliraca predvođenih Gajem i Draškovićem. Nacionalno osviješteni, kao istaknuti domoljubi, osnivali su i materijalno pomagali čitaonice. Nikola je bio mecena brojnih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima su Matica hrvatska, Književno društvo sv. Jerolima Hrvatsko-slavonskoga društva Sveučilišta u Zagrebu, za čije je osnivanje dao pet tisuća forinti. Zanimao se i za pravo, povijest i filologiju, a u Karlovcu je priređivao zabave i predstave u kojima je i sam glumio. Redovito je darivao karlovačku bolnicu i ubožnicu. Nikola je u braku s Anom pl. Modrušan imao mnogo potomaka, a ističu se Ljudevit (1840–1922) Dragan (1841–1910) i Vladimir (1845–1929), koji su u Zagrebu ostavili reprezentativne palače. 

Ambroz Vranyczany – predsjednik Matice ilirske

U povijesti Matice hrvatske od njezina osnutka 1842. i prvoga predsjednika Janka Draškovića, spominje se kao drugi u nizu Matičinih predsjednika trgovac i dobrotvor Ambroz Vranyczany ml. (1801–1870). Kako o povijesti obitelji u katalogu izložbe navodi Krešimir Regan, Ambroz je u gospodarskom i kulturno-političkom životu Banske Hrvatske prisutan od 1833, kada ga je otac otpravio u Karlovac da zajedno s bratom Nikolom vodi podružnicu obiteljske tvrtke što je trgovala drvom na veliko i stekla veliko bogatstvo. Zalagali su se za poboljšanje željezničkoga prometa i za sigurnost riječne plovidbe, a njihov je brod Sloga godinu dana prometovao Savom između Siska i Zemuna, sve dok nije potonuo zbog neuređenoga korita Save.

Kao jedan od najuglednijih Karlovčana 1. ožujka 1838. osnovao je Ilirsko društvo čitanja, a tijekom 1844–45, u doba kad se preselio u Zagreb, financirao je tiskanje političke brošure Narodne stranke Branislav, koju je iz beogradske tiskare po grofu Adamu Nugentu parobrodom Sloga tajno prevozio u Bansku Hrvatsku. Za revolucije 1848–49. Bio je izabran za zastupnika Zagrebačkoga magistrata i dobio zadatak da austrijskom caru i hrvatsko-ugarskom kralju Ferdinandu I. prenese Zahtijevanja naroda o položaju Hrvata u monarhiji.

Od 1851. do 1858, za Bachova apsolutizma, bio je predsjednik Matice ilirske, drugi po redu od njezina osnutka. U svojoj političkoj aktivnosti zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Banskom Hrvatskom, a bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru, predstavljajući grad Senj. Odmjeravajući snage i zastupajući stav o jačanju političkih veza Hrvatske s Bečom, a ne Peštom, on i njegova braća stekli su 1862. nasljedni barunat. Iduće godine Ambroz se povukao iz političkoga života, a zajedno s bratom Nikolom darovao je deset tisuća forinti za osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedina Ambrozova kćerka koju je imao u braku s Terezom pl. Modrušan bila je Klotilda, a kako je ona bila bez potomaka, ugasila se Ambrozova linija barunske grane.

Danas, kad se gleda izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, ne može se izbjeći pitanje kako su nekadašnji bogati pojedinci imali dovoljno za sebe, kako su na visokoj razini uzdržavali svoje često mnogobrojne obitelji, ali su u svom „tajkunskom“ obilju našli mjesta i za humanitarno i karitativno djelovanje.