Uzaludni junaci

Za razliku od proze njegova sunarodnjaka, kolege i srodnika po žanru špijunskoga trilera Iana Fleminga, čija se djela danas ponajprije doimaju poput nostalgično-eskapističke i razmjerno trivijalne mladenačke prispodobe lika i posla pripadnika tajne službe, prispodobe kojoj atraktivnost i uvjerljivost umanjuju i mačizam, seksizam, kulturni kolonijalizam te natruhe rasizma, romani britanskog pisca Davida Johna Moorea Cornwella, poznata pod umjetničkim pseudonimom John le Carré, sjajno odolijevaju zubu vremena. Ne samo oni stariji kakav je možda i eponimni Dečko, dama, kralj, špijun iz 1974, koji je 2011. dojmljivo adaptirao Tomas Alfredson, ili oni iz uvjetno rečeno „srednjeg“ razdoblja autorova stvaralaštva poput romana The Night Manager iz 1993. – ove godine i šestodijelna mini-serija – nego i novija ostvarenja poput Krojača Paname, koji je 2001. vrlo dobro na veliki ekran transponirao John Boorman, Brižnog vrtlara, koji je četiri godine poslije s velikim uspjehom ekranizirao Fernando Meirelles, ili pak Najtraženijeg čovjeka objavljena 2008, čiju prilagodbu iz 2014. potpisuje Anton Corbijn. Posljednji je film, u kojem je pokojni Philip Seymour Hoffman ostvario pretposljednju filmsku rolu, kod nas nakon neopravdano zaobiđenih kina nedavno doživio DVD-premijeru, a sad je pred nama adaptacija trenutno pretposljednjega piščeva romana Izdajnik po našem ukusu, objavljena 2010.

Trajna svježina i aktualnost

Nije nimalo teško detektirati razloge trajne svježine, aktualnosti i intrigantnosti Le Carréovih djela, a oni leže ne samo u izrazito realističkom prikazu međunarodne špijunaže podjednako iz doba hladnoga rata kao i danas, u praćenju stvarnosti i kreiranju s njom povezanih aktualnih i atraktivnih zapleta, nego i u maestralno profiliranim, slojevitim i također naglašeno realistički predočenim likovima kod kojih su profesionalne dvojbe i problemi jednako bitni kao i oni intimno-egzistencijalni, štoviše jedni na druge utječu i jedni se u drugima odražavaju. Iznimno je bitan segment i snažna moralistička dimenzija Le Carréovih djela, gurnuta u prvi plan ili suptilno ocrtana u pozadini, dimenzija koja se i u slučajevima kad je protagonist nemoralan, primjerice dekadentni, nepodnošljivo ciničan i besprizoran ocvali agent Andy Osnard iz Krojača Paname, pokazuje ključnom za stvaranje, funkcioniranje i razumijevanje unutarnjega svijeta djela. U tom je smislu etička komponenta najvažnija i kod recepcije dviju posljednjih kinoprilagodbi piščeve proze, podjednako za razumijevanje postupaka i motiva djelovanja protagonista koji nikad nisu ni ljudski ni moralistički jednodimenzionalni, pače su u najvažnijim segmentima oslikani sivom bojom, kao i za shvaćanje i prihvaćanje pozadina djelovanja likova koje ih motiviraju na uključivanje u akciju te služe kao generator konkretnijega profiliranja junaka i kao lakmus-papir za definiranje njihove osobnosti, ili bolje rečeno redefiniranje nakon skretanja s „pravog“ puta.

Prozna djela Johna le Carréa opsežna su i napučena velikim brojevima likova koje odlikuju istančane karakterizacije i složeni međuodnosi, dijalozi su brojni i životni, a manjak akcije nerijetko rezultira statičnošću. Sve to pred filmaše postavlja složene zahtjeve za sažimanjem i obuzdavanjem piščeva narativnog tkanja te ponekad, ovisno o ambicijama autora i njihovim postupcima, barem umjerenim dinamiziranjem. U takvu kontekstu onaj tko od prilagodbe i kod nas objavljena romana Izdajnik po našem ukusu očekuje staromodnu špijunsku priču nemalo će se iznenaditi. Svakako, ona jest staromodna po galeriji likova, njihovim dominantnim etičkim predznacima definiranim tijekom filma, po tome što su jedini moralno neupitni likovi dvije žene od kojih je jedna majka te po tome što su u pozadini stari hladnoratovski neprijatelji u neznatno izmijenjenim, ali u biti identičnim odnosima, Zapad oličen u Velikoj Britaniji i Rusija.

Hičkokovska priča

Posrijedi je hičkokovska priča o običnim ljudima u neobičnoj situaciji koja ispočetka intenzivno asocira na Čovjeka koji je previše znao, jer pratimo profesora engleske književnosti Perryja Makepeacea (vrlo dobar Ewan McGregor) i njegovu partnericu Gail Perkins (odlična i primjereno smirena Naomie Harris), koji tijekom odmora u Marakešu naizgled slučajno upoznaju ekscentričnog ruskog oligarha Dimu Vladimiroviča Krasnova (donekle manirizmu sklon Stellan Skarsgard). Dok će se za njih dvoje poslije otkriti da zbog Perryjeva preljubništva imaju ozbiljnih problema u vezi (na njega će djelovati i čari jedne od Diminih djevojaka za zabavu), pokazat će se da je njihov znanac najvažnija karika u lancu pranja novca ruske mafije na Zapadu, a u konkretnom slučaju to će značiti investiranje tog novca preko jedne ciparske banke u britansko gospodarstvo, što zbog tragičnih osobnih razloga Dima želi spriječiti šaljući preko Perryja britanskoj tajnoj službi brojeve mafijaških bankovnih računa. Svoje stajalište o današnjem britanskom društvu Le Carré indiskretno, ali ipak jasno i učinkovito sugerira već na početku, dok Perry studentima drži predavanje o Georgeu Orwellu, a taj će stav dodatno podcrtati kad se pokaže da je najvažniji suradnik ruske mafije na Otoku aktualni ministar Aubrey Longrigg, nekadašnji šef tajne službe u kojoj je razmjerno visoko pozicioniran njegov tadašnji podređeni Hector (vrlo uvjerljiv Damian Lewis). No geopolitička je situacija takva da Britanci ne žele imati nepotrebnih problema s Rusima, a i primamljive su im stotine milijuna eura koje bi ovi mogli uložiti u britansko gospodarstvo, pa će Hector nakon odbijanja nadređenih da do kraja prate njegovu operaciju biti prisiljen zaigrati na svoju ruku. To pak znači da će Perry i Gail ne znajući morati riskirati više no što je neizbježno, doslovce stavljajući živote na kocku.

Le Carréovu prozu u scenarij je vješto pretočio Hossein Amini (sličan posao napravio je i na adaptaciji romana Dva lica siječnja Patricie Highsmith), cjelina je dramaturški oblikovana skladno i ritmično, određenu dozu neobičnosti daje joj stilizirana fotografija oskarovca Anthonyja Doda Mantlea s odbljescima svjetlosti na staklenim površinama i objektima, a osobito je zanimljiv sporedan, no itekako bitan lik Dimine supruge Tamare, koju praktički bez riječi, ali sa znakovitim gestama i grimasama, tumači Saskia Reeves. Nekadašnji ideološki, politički i vojni sukobi sada su se preselili u potpuno korumpirane visoke poslovne i političke krugove, novac je jedini bitan i zbog njega se bezobzirno i bezdušno gazi preko ideala i leševa, na svim razinama vladaju cinizam, himba i krajnji pragmatizam, a oni koji su idealisti i donekle naivni poput Perryja, te koje takve osobine spletom okolnosti pretvaraju u junake našeg vremena, moraju biti svjesni da će za to možda platiti i najvišu cijenu, kao i na to da će njihov trud i nastojanje možda biti uzaludni.

Pesimizam i mizantropija

U onom najvažnijem, ljudskom i etičkom segmentu, uzaludna su i nastojanja i dvoje središnjih protagonista Corbijnova Najtraženijeg čovjeka, Le Carréova romana temeljena na istinitim događajima i mjestom radnje smještena u Hamburg, gdje je pisac nekad djelovao kao agent i konzul. Ti su protagonisti tajni agent Günther Bachmann (sjajni Hoffman), razočarani i deziluzionizirani vođa tima zadužena za nadzor islamskih imigranata koji stižu u luku, a mogli bi biti militanti povezani s terorizmom, te mlada odvjetnica Annabel Richter, koju odlično interpretira Rachel McAdams, aktivistica za ljudska prava koju, kako ćemo poslije doznati, motivira ponajprije želja za suprotstavljanjem i dokazivanjem bogatom ocu. Ni oni nisu bez slabosti, jer je iza Günthera težak profesionalni propust s tragičnim posljedicama zbog kojeg je kažnjen službom u Hamburgu, no u društvu pragmatičnih, karijernih, licemjernih i bezobzirnih profesionalaca izdvajaju se kao osobe koje funkcioniraju kao ne sasvim pouzdani, ali ipak etički orijentiri. Kao takvi profiliraju se u slučaju praćenja mogućeg islamskog militanta Isse Karpova, mladoga čečenskog izbjeglice što u sebi objedinjuje etničke suprotnosti Čečena i Rusa te kojeg obilježavaju grijesi oca terorista, ali koji će tijekom priče pokušati humanitarnim činom ispraviti te grijehe. No zbog paranoje i cinizma okoline u kojoj se zatekao to mu neće biti omogućeno, odnosno bit će grubo i vjerojatno s tragičnim posljedicama iskorišten u ratu protiv terorizma, ratu u kojem je trajno i nepopravljivo obilježen podrijetlom i očevim grijesima. Le Carré, scenaristi Andrew Bovell (Lantana) i Stephen Cornwell te redatelj Anton Corbijn (Kontrola, Amerikanac) namjerno ga i učinkovito ne samo imenom Issa nego i likom te naglašenom plemenitošću, dobrotom i plahošću prispodobljuju s Isusom te tako kontrastiraju nehumanom i bezdušnom svijetu u kojem se zatekao i u kojem je unaprijed osuđen, pa makar bio i ne samo najtraženiji nego i najneviniji čovjek na svijetu. Očekivane Corbijnove stilizacije podcrtane impresivnom fotografijom Benoîta Delhommea, kojom dominiraju zelenkasti tonovi, ne umanjuju realističnost djela, štoviše pridonose njegovoj atmosferičnosti i na poseban način autentičnosti, osobito u prikazu mračnoga te cinizmom, manipulacijama i potpunim nepovjerenjem zagušena svijeta kojim se kreću i prijetvorni bankari, u kojem nikakvu altruizmu nema mjesta i u kojem savjest može biti samo otegotni čimbenik. Afirmiranje pojedinaca koji se izdvajaju u takvu svijetu samo dodatno podcrtavaju Le Carréov pesimizam i gotovo mizantropski nedostatak povjerenja u ljude.