Pedantni geometrizam

Joško Eterović, likovni umjetnik koji se formirao u putanji između nekoliko adresa, ponajprije između Mediterana (Split/Brač i Rijeka) i Pariza, predstavio se zagrebačkoj publici izložbom priređenom u Galeriji Kranjčar. U izboru eminentnoga francuskog kritičara, Dominiquea Narrana, pod zbirnim naslovom Ekscelentnost materije, okupljena su djela koja nastala tijekom posljednje tri godine. Recentni ciklus, koji uključuje slike, bareljefe i objekte, kao što naslov sugerira, temelji se na autorovu dugotrajnom bavljenju materijom, akrilom, silikonskim i plastičnim masama, koje rasprostire po različitim površinama – platnu, drvu i pleksiglasu.

Zadržavajući sebi svojstven interes za diskurs geometrijske apstrakcije i poentilizam, Joško Eterović prepušta se reljefnom komponiranju slikarske površine i njezinu postupnom prelasku u potpunu trodimenzionalnost. Pritom se kao osnovnim postulatima koristi oblikom kruga, linijom te nebojama, crnom i bijelom, kojima gdjegdje pridružuje kolorističke akcente. Ipak, linija je kontinuiteta s prijašnjim ciklusima u činjenici da koncept pojedinih ostvarenja potječe iz 1988. i 1991.

Pri građenju sheme određene kompozicije, umjetnik se služi ravnalom i šestarom. Nije nevažno spomenuti kako je taj alat smatran amblemom egzaktnih znanosti i matematičke točnosti, naspram stvaralačke slobode, neodređenosti i mašte. K tome, i sam će slikar, na pitanje u kojoj je mjeri u svojem kreativnom procesu vođen egzaktnošću, a u kojoj mjeri dopušta da ga vodi intuicija, odgovoriti da je u srži svega – ponajprije svjesna nakana. Ipak, konačni rezultat njegova nadasve pedantna, minucioznoga i predanoga procesa stvaranja djela (u čemu mu veoma vješto pomaže dugogodišnji asistent Andrija Blažević), u konačnici se odmiče od jednoznačne egzaktnosti prema području mnogostrukih mogućnosti tumačenja i osobnih doživljaja. 

Krug je, uz križ, koji je također zastupljen u Eterovićevu oblikovnom inventaru, jedan od temeljnih i univerzalnih simbola različitih kultura i civilizacija. Kombiniran s oblikom četverokuta (u ovom slučaju formatom slike ili reljefa), krug evocira ideju kretanja te promjene reda i razine. Kretanje je, osim toga, naglašeno i kosim linijama koje presijecaju krugove. Ili kako Dominique Narran tumači u predgovoru izložbe: „Uočavam da Eterović uvelike pritječe kosim crtama, nikada dijagonalama. Kose crte imaju tu prednost da stvaraju pomaknutost koja ponekad izaziva blagu neravnotežu, naročito kada je riječ o crno-bijelom platnu, koje je nužno veoma kontrastno. Dva dijela nikada nisu vizualno ekvivalentna, što stvara značajnu napetost koja itekako ide u korist slike.“

Krug je, također, i simbol vremena. Sve su navedene simboličke vrijednosti dodatno potencirane upravo Eterovićevim pristupom materiji. Primjerice, kada se služi akrilom, autor ustrajava na vidljivosti i autonomnosti materijala. Ostvaruje ju gustim nanosima, ispupčenjima, koja u suptilnoj interakciji sa svjetlom otkrivaju međuprostore te uspostavljaju prijelaz prema trodimenzionalnosti kružnice.

Ona je u potpunosti konkretizirana u crnim kuglama, koje vise u kutijama od prozirnoga pleksiglasa. Koncept kugle u svom je stvaralaštvu Eterović otkrio još 1991. te ga je postupno razvijao do ove izložbe. Kugle, sazdane od gusto isprepletenih niti, osnažuju simboličku konotaciju univerzuma, započetu već u prikazima krugova. Štoviše, njihovo supostojanje s kockom, unutar kojih „lebde“, uspostavlja relaciju nebesko – zemaljske cjeline, odnosno sugestiju (mikro)univerzuma. 

Vibrantan i dinamičan odnos nakupina materije i rascijepa, odnosno praznina, bilo da je riječ o slici, bareljefu ili objektu, potvrđuje se kao polazište trajne promjenjivosti. Bijela ili crna površina u međuprostorima sakrivaju tako gotovo neprimjetne tragove zlatne, srebrne, ljubičaste, crvene boje. Takvo dokidanje, na prvi pogled prevladavajuće, monokromnosti ukazuje na postupno i decentno otkrivanje ostalih sadržaja i značenja, između dva dominantna pola suprotne crne i bijele neboje. Na vizualnoj razini pak ta konfrontacija uvjetuje pročišćenost i simplifikaciju cjelokupna ciklusa, pogotovo ako se u obzir uzme kontekst dosadašnjih Eterovićevih kompleksnih kolorističkih istraživanja.

Podsjetimo se, crno je po apsolutnoj vrijednosti zapravo jednako bijelom. Ono u sebi ujedinjuje oprečnosti: nepostojanje ili zbroj boja, negaciju i sintezu boja. Crna simbolizira, između ostaloga, kaos i tamu početka. Bijela je, pak, boja prijelaza. Ili kako ju je Vasilije Kandinsky opisao: „To je jedno ništa, puno mladenačke radosti ili, bolje rečeno, jedno ništa prije svakog početka.“ Snaga ciklusa određena je snažnim suprotstavljanjem oprečnosti koje u određenoj mjeri funkcioniraju kao istovjetnosti. Također, odluka za neboje sugerira i pozivanje na tradiciju suprematizma. Referenciju na Kazimira Maljeviča moguće je prepoznati i u izboru forme križa, no istovremeno ona funkcionira i kao memorija autorove vlastite katoličke tradicije iz djetinjstva. Ulančavanje značenja ne iscrpljuje se stoga na samo jednoj razini. Uostalom, križ je najsveobuhvatniji od svih simbola, i slikar ga ne opterećuje bilo kakvim suvišnostima, koje bi ga usidrile u nekom određenom značenju.

Svjetlo, stalni katalizator novoga i drukčijega pogleda, valorizira duhovnu dimenziju djela. Ona je posebice očita u bijelom bareljefu na pleksiglasu – kružnici koja se postupno titravo nadima i u postupnosti ispupčava u središtu. Riječ je o transponiranju materijalizirane svjetlosti, prikazu njezina posvemašnjega praska. Uvođenjem plastične mase ili silikonske materije mijenja se i estetika slikarstva Joška Eterovića. Autor pritom odustaje od bilo kakve rigidnosti, ili potrebe za samoograničavanjem. Stoga dominaciji apstraktne geometrije pridružuje i jedno djelo sazdano na organskim principima. Otvorenost ciklusa, na razini forme i značenja, akcentuirana je i odsutnošću naslova djela, koja bi navela promatrača na odveć sužen, ograničeni trag prepoznavanja teme.

„Još i danas, kao što je u prošlosti bio slučaj s njegovim velikim ciklusom Kamenolom, možemo uživati u umjetnikovoj sposobnosti da nam pred oči iznese vizualno iznimno snažna platna, ali i da ostvari pročišćene, suptilne, pa čak i minimalističke slike i bareljefe. Dvije su to krajnosti njegova umijeća u kojima se ogleda sva širina njegovih likovnih kvaliteta. Ono za čim Eterović u svojim eksperimentima traga jest prije svega modernitet. Njegova djela donekle se ‘opiru’ neposrednom prisvajanju pogledom te zadržavaju začudnost i intrigantnost koji im osiguravaju trajnu snagu i čar“, zaključuje Dominique Narran.

Duhovna dimenzija koja proistječe iz spomenutih simboličkih smjernica ukazuje na mogućnost idealnoga funkcioniranja tih djela i unutar sakralnih prostora, u koje bi unijele svježu estetiku i etiku likovnosti. Izbor radova za izložbu u Galeriji Kranjčar veoma je koncentriran i logičan, dok postav izbjegava gustoću koja bi išla na račun meditativnosti pojedinih ostvarenja. Ovako ona funkcioniraju u suglasju svoje sličnosti i različitosti, koja se ostvaruje u minimalnim, finim pomacima.