Pečat

Ponekad se pitam što je zapravo htio Miroslav Krleža kad je onaj svoj časopis nazvao Pečat. Koje je značenje riječi imao na umu, na što je želio da čitatelj pomisli kad ugleda taj naslov? Nije to neko jako važno pitanje, ali opet, iz imena časopisa često se vidi i njegov program, pa se može i procjenjivati koliko su urednici taj program proveli u djelo, a koliko nisu. Kako je, dakle, bilo s Krležom, što je njemu značio pečat?

Neko vrijeme mislio sam da znam: budući da je Pečat pokrenut nakon što su već bile izašle Balade Petrice Kerempuha, logično je pomisliti da se Krleža tada još nalazio pod dojmom toga svog velikog posla, pa da je mnogo razmišljao o povijesti i da se zanimao za dokumente iz prošlih vremena. Tako je onda valjda – u muzejima, a i u knjigama – viđao sve one povelje, darovnice i zlatne bule, koje su ispisane kitnjastim slovima, a na svakoj visi golemi vladarski pečat. I tu je dobio ideju: časopis bi – ako slijedimo tu metaforu – imao zadaću da zapečati neke velike istine o društvu i o svijetu, da im dade službeni i djelatni oblik. Neko vrijeme to mi se objašnjenje činilo posve prihvatljivo.

Ali onda sam postao svjestan da se u doba kad je časopis izlazio – potkraj tridesetih godina – nipošto nisu mogle izbjeći ni asocijacije na druga značenja riječi pečat. Ili, ako hoćete ovako: kad bi običan građanin vidio Krležin časopis u izlogu knjižare i pročitao njegov naslov, ne bi pomislio ni na kakve povelje ni bule, nego na neke sasvim druge stvari, koje su mu bile mnogo bliže. Dapače, može se, čak i nakon toliko vremena, naslutiti u kojim su smjerovima njegove asocijacije išle.

Prvi od tih smjerova morao je biti administrativni. Jer i tada su se, kao i danas, izdavali mnogi dokumenti (samo što je procedura bila jednostavnija), a ti dokumenti morali su nositi na sebi znak svoje službenosti. Zato je na svakom dokumentu bio u dnu nacrtan omanji krug, a do njega se vidjela kratica M. P. To M. P. značilo je mjesto pečata, i tu se onda taj pečat i stavljao.

Zato su na svim šalterima i u svim uredima postojali osobiti mali stalci okrugla oblika, na kojima su pečati bili povješani kao noževi u mesnici, a službenici bi birali onaj koji im treba i udarali ga na dokument. Prije toga bi, međutim, njime lupili po malome jastučiću u četvrtastoj kutiji: taj jastučić bio je natopljen posebnom bojom, pa se ona s pečata prenosila na dokument. A kad bi se taj jastučić već malo i osušio, onda bi činovnici hukali u pečat i tako mu vraćali snagu.

Narod je znao da se ta stvar službeno zove pečat, ali je sam nije tako zvao, nego joj je tepao žig ili štambilj, a neki su – osobito u ironičnom kontekstu – rabili i turcizam muhur. Nije tu bila riječ toliko o izbjegavanju administrativnoga naziva, koliko o jezičnom osjećaju: u tome osjećaju naših ljudi riječ pečat bila je već zauzeta, pa zato nije bilo praktično rabiti je za one štambilje ili žigove. Pečat je, naime, bio vezan ponajviše uz poštansku komunikaciju. Objasnit ću odmah.

U to se vrijeme slalo dosta paketa: nekomu na selu, nekomu u vojsci, nekomu tko je samac, a voli jesti ajvar. E, te je pošiljke trebalo, naravno, na propisan način spakirati, a onda ih je valjalo zapečatiti. Za tu svrhu pak služio je pečatni vosak koji se mogao kupiti u dućanu. Bila je to šipka kvadratična presjeka, duga i debela otprilike kao stolarska olovka, a bila je i slične boje, naime crvena. Kad bi se stvari potrpale u kartonsku kutiju za sapun (a nju smo dobili u dućanu), kad bi se potom kutija umotala u plavi pakpapir i uvezala špagom, dolazio bi najvažniji trenutak. Upalila bi se žigica, pa bi se nad nju nadnio onaj pečatni vosak. On bi se brzo rastopio i s njega bi crvena smjesa počela kapati na špagu, malo ispod mjesta na kojem je bio čvor. I tu je lokvicu onda trebalo nečim pritisnuti, tako da dobije pravilan oblik i da se jasno vidi da je pečat cjelovit. Za tu se svrhu obično koristio kovanac od pet dinara: kad bi se vosak osušio, vidio bi se sasvim lijep otisak i moglo se smatrati da nitko neće neovlašteno otvarati paket.

Doduše, ponekom i nije trebala ona petodinarka, jer je mogao svoj paket zapečatiti na bolji način. Ljudi su tada, naime, još nosili pečatnjake, i gotovo da je bilo obvezno da odrasli muškarac – osobito ako je pripadnik srednjega sloja – posjeduje takav prsten. Prsten je bio zlatan ili srebrn, a na gornjoj strani imao je kitnjasto izvedene vlasnikove inicijale. Paket se, dakle, mogao zapečatiti i prstenom, barem u načelu. Jer s vremenom su ti pečatnjaci postali sasvim stilizirani te se i nisu mogli rabiti u praktične svrhe. Ali ostali su u modi, jer su zapravo signalizirali kakav je status njihova vlasnika i na koju se tradiciju on oslanja.

Doista, pečatnjaci su zaostali iz onoga starog vremena koje su ljudi u doba Krležina Pečata još donekle pamtili: tada su se svi dokumenti, umjesto onim gumenim žigom, ovjerovljavali pravim pečatima, pa je prstenje imalo praktičnu funkciju. Zato je prvim Krležinim čitateljima morala dolaziti na um upravo ta funkcija pečata: autori jamče svojim imenom za sadržaj tekstova, kao što su vlasnici pečatnjaka jamčili za istinitost dokumenata.

A pomišljali su možda i na onu izreku koja je i tada bila u širokoj uporabi: kaže se često da je netko nečemu udario svoj pečat. Jasno je što se želi reći: netko nečemu udara svoj pečat i tako što tu stvar prožima svojim pogledima i stavovima, svojim viđenjem stvari, svojom osobnošću. Upravo u tom značenju formulacija se i danas rabi.

I vjerujem da je upravo to značenje Krleža imao na umu. Htio je reći kako su on i njegovi suradnici svemu čega su se dotaknuli udarili svoj pečat. A jesu li pritom mislili i na onaj davni običaj da se grešnicima i prekršiteljima udara žig kao znak sramote, i jesu li sebe vidjeli kao izvršitelje te kazne, ne bih se usudio procjenjivati. Znam samo da bi se danas malo tko odlučio nazvati svoj časopis Pečat: nekako bi se činilo da je to pretenciozno i neprimjereno. Ta su vremena, reklo bi se, prošla i zapečaćena.