Matica u Narodnom domu

Premda su na samu početku Matičina rada sredstva Matičinih dobrotvora, utemeljitelja i podupiratelja kao jedini izvori prihoda bila dostatna za pokretanje njezina nakladničkoga programa, odobrila je uprava Ilirske čitaonice i posuđivanje Matičina novca uz kamate kako bi se i na taj način pridonosilo što stabilnijem Matičinu financijsko-gospodarskom stanju. Već u vrijeme objave Osmana (1844) imala je Matica na blagajničkome popisu desetak privatnih pozajmljivača iz raznih društvenih klasa, kojima su se pridružili i neki cehovi. Taj je oblik poslovanja bio sasvim u skladu s geslom Janka Draškovića da „ljubavi pako prama narodu i domovini ondje neima, gdje se narodni jezik ne ljubi i za njegovo izobraženje sva moguća ne čine“. Da se na tome radilo, i da je Matica u tome prednjačila, posebice u „unapređenju narodnoga jezika i literature“ i u radu s mladima, svjedoči oduševljenje s kojim je proslavljen Kukuljevićev govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843. Znalo se u oduševljenju i pretjerati, ali sve sa željom da se potakne i okupi što veći broj vrsnih radnika i pristaša za domoljubnu stvar na kulturnom i književnom polju.

Nakon uspješna tiskanja Demetrove Teute i Gundulićeva Osmana (1844), oko čijega se tiskanja i raspačavanja okupila gotovo cjelokupna domoljubna intelektualna elita u Zagrebu te u ostalim dijelovima razjedinjene hrvatske domovine, planirala je Matica sredinom 1840-ih otisnuti još nekoliko djela čiji je tisak iziskivao znatna sredstva, uz nepovoljne opće političke i gospodarske prilike. U tom smislu ilustrativan je primjer spomenuta izdanja Osmana: iako je njegova objava uz iznimno zanimanje javnosti dočekana i proslavljena kao najvažniji kulturni pothvat iliraca, njegova je knjižarska naklada (oko 650 primjeraka) u potpunosti rasprodana tek potkraj 1850-ih. Stoga ne čudi da je uprava Čitaonice zbog manjeg priljeva novca, zabrane ilirskoga imena, sveprisutne cenzure i teške političke borbe između narodnjaka i mađarona tisak pristiglih rukopisa morala ili odgađati ili odbacivati, poput, primjerice, rukopisâ Drobnićeva trojezičnoga hrvatsko-njemačko-talijanskoga rječnika (čije se objavljivanje protegnulo na četiri godine, 1846–1849) ili Domorodne poviesti Dragojle Jarnevićeve (rukopis nije objavljen). Matičina je aktivnost nedvojbeno ovisila o donatorima i čim je veći broj utemeljitelja i darovatelja izostajao, odmah je trpio izdavački plan. Još je gore stanje vladalo s privatnim nakladničkim projektima iliraca – da ne propadne zbog nedostatnoga novčanog kapitala njegovih pokretača i izdavača Stanka Vraza, Dragutina Rakovca i Ljudevita Vukotinovića, preuzela je Matica na se izdavanje njihova časopisa Kolo, čije se izlaženje više nije moglo isplatiti zbog odveć maloga broja pretplatnika i kupaca. Stoga ne čudi jadikovanje Stanka Vraza u pismu upućenu Ivanu Kukuljeviću iz Graza u listopadu 1845: „Opazujem s velikom žalošću da su gg. domorodci naši od vremena posljednje restauracije sasvim zaboravili na Maticu... Ta gdje su zaboga naši Iliri? Gdje su prijatelji književstva?... A što je tomu uzrok? To, da ne gledamo i da ne slijedimo ono što je pravo i šta nam treba – istinu, nego se još vladamo po svakom vjetru.“ Jadikovka je ponešto pretjerana jer nisu, naravno, posve zamrli „domorodci“ i darovatelji okupljeni oko Čitaonice i Matice, već je aktivnost proširena i na druga područja, primjerice za kupnju Narodnog doma kao središnjega tijela i sjedišta Čitaonice, Matice i ostalih ilirskih institucija.

Prva sjedišta

Isprva se sjedište Ilirske čitaonice nalazilo u zagrebačkoj Visokoj ulici br. 22, u „magjaronskoj kući“ grofa Aleksandra Draškovića, budućega unionističkoga prvaka, oštra protivnika ilirskog imena i nećaka osnivača Čitaonice Janka Draškovića. Ta je kuća u preporodno doba bila poznata pod nazivom Stivalićeva kula, u njoj je 22. kolovoza 1838. održan osnivački sabor Čitaonice ilirske, a 7. ožujka 1839. i sjednica Čitaonice na kojoj je predloženo osnivanje Matice ilirske. Drašković je kuću prodao znamenitu zagrebačkom industrijalcu Guidu Pongratzu, inače Matičinu članu utemeljitelju i dobrotvoru koji je brojnim nadogradnjama u potpunosti promijenio prvotni obrambeni te kasniji barokni karakter građevine, pa je zgrada dobila obilježja aristokratske stambene palače, koji su Zagrepčani ubrzo prozvali Pongračevim dvorcem. Godine 1930. palaču kupuje grad Zagreb, adaptirajući ga za reprezentativne svrhe i vladajuću elitu (među ostalim, u njoj je bila smještena rezidencija kralja Aleksandra Karađorđevića – otuda još i naziv Kraljev dvor, Veleposlanstvo njemačkog Reicha za vrijeme Drugoga svjetskog rata, rezidencija Josipa Broza Tita i sjedište republičke komunističke vlasti (danas palača služi ponajprije kao rezidencija visokih stranih dužnosnika).

   Od travnja 1839. sjedište Čitaonice nalazilo se u Kamenitoj ulici (danas Opatička ulica 2), u kući Žige Vidalija, trgovca talijanskoga podrijetla. Kuću je naslijedio od oca Florijana, koji ju je kupio od grofa Bartola Patačića (neki izvori navode i grofa Erdödyja), otvorivši u južnome krilu kuće dućan pomodne i prekomorske robe. Nakon njegove smrti posao je preuzeo sin Žiga, padovanski student koji je napustio očev posao kada se zaposlio kao službenik u gradskoj upravi, prodavši kuću trsatskomu grofu Arturu Nugentu.

   U ožujku 1841. sjedište Čitaonice i Matice ilirske preseljeno je u Demetrovićevu kuću u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića 32), gdje je 10/11. veljače 1842. utemeljena Matica ilirska. Tu je kuću, kao najmoderniju zgradu u ondašnjemu Zagrebu, izgradio Bartol Felbinger 1814/15. za bogata trgovca grčkoga podrijetla Đuru Demetrovića, jednog od najvažnijih financijskih pomagača i osnivača Čitaonice. Snalažljiv veletrgovac suknom i duhanom, Demetrović je kao ratni dobavljač vojnih uniformi za austrijsku vojsku u vrijeme napoleonskih ratova, osim silnoga bogatstva, zaradio i titulu ugarskoga plemića, promijenivši prezime u Dömötörfy de Hogyis. Čitaonica je isprva dvije, a potom i tri sobe, unajmila za 160 for. godišnje od Ljudevita Gaja, koji se u Demetrovićevu kuću, u kojoj se nekoć nalazila trgovina sa skladištem odijela i uniformi, preselio početkom 1841, nakon povratka iz Rusije. Gaj je za 600 for. godišnje uživao sedam soba na drugome katu te dvije sobe u prizemlju, koje je uredio za svoju tiskaru. Drašković i njegovi ilirci namjeravali su seobom u Gajev stan odati priznanje Gajevu djelu i ličnosti, potencirajući osobno i kulturno-političko jedinstvo koje „nas k uredništvu narodnih naših novinah i k narodnoj tiskarni bliže steže i time pod jednim krovom ove institute narodne izobraženosti naše sjedinjuje i ukrepljuje“ (J. Drašković). No u ljeto 1844. Gaj je tražio od Čitaonice da se povuče iz jedne sobe s obrazloženjem da želi „svoj stan prostranijim učiniti, čim bi se naravno društveni použiti morao“ (od lipnja do prosinca 1842. Čitaonica je također morala ustupiti Gaju jednu sobu pa su sjednice uprave održavane u to vrijeme u jednoj od kuća Janka Draškovića, vjerojatno u Mesničkoj ulici).

   Drašković je stoga sredinom rujna 1844. donio odluku o preseljenju Čitaonice i Matice u Poštarsku ulicu br. 58 (danas Učenički dom Marije Jambrišak u Opatičkoj ulici broj 14), u kuću grofice Ane Sermage rođ. Novosel, udovice grofa Ludviga Sermagea. U dvokatnoj baroknoj kući izgrađenoj potkraj 18. stoljeća Drašković je za potrebe Čitaonice unajmio peterosobno prizemlje za 180 for. godišnje. Sermageovi su kuću radi iznajmljivanja kupili od Anina rođaka, zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Narodni dom

U rujnu 1847. napokon se ostvario san svih članova Čitaonice i Matice o zajedničkoj kući za ilirske institucije i društva. Za svega 100 for. godišnje Čitaonica je unajmila peterosobni stan na drugome katu Narodnoga doma u Poštarskoj ulici br. 60 (danas zavodi HAZU u Opatičkoj ulici 18). Prva sjednica Čitaonice i Matice u novoj kući održana je 18. studenoga 1847, a Narodni dom ostat će punih trideset godina Matičinim sjedištem. U njemu je Matica održavala sjednice i skupštine, pa tako i prve sjednice u svojstvu samostalnoga društva i prve sjednice pod nazivom Matice hrvatske, u njemu su istaknuti Matičini članovi održavali brojna predavanja za „krasni spol“, u njemu je oformljeno Matičino skladište knjiga, u njemu su – u skladu s Matičinim Pravilima – stanovali i živjeli Matičini tajnici (u tajničkoj sobi preminuo je 1851. Stanko Vraz!). Klasicističku palaču Narodnoga doma ilirci su nazivali još i Dvoranom, prema najvećoj i najljepšoj prostoriji koja je bila „i sielo i vrelo zagrebačkoga društvenoga života“ (D. Hirc). U Dvorani su održavani važni društveni sastanci i „sjajni“ plesovi, koncerti, popularna predavanja, razne skupštine i važni povijesni događaji, poput Velike narodne skupštine 25. ožujka 1848, na kojoj su usvojena Zahtĕvanja naroda. Palaču je, po svemu sudeći, izgradio Bartol Felbinger 1838. za grofa Karla I. Draškovića. Palača je izgrađena na negdašnjem zemljištu samostana klarisa: nakon ukidanja reda klarisa 1782. dio zemljišta na kojem se nalazila ruševna crkva i zapušten samostanski vrt prvi je otkupio barun Adam Peharnik, a nakon njega skupni vlasnici toga zemljišta postali su gradski bilježnik Štajdaher, odvjetnik Brigljević i grof Vojkffy. Vojkffyjev dio zemljišta otkupio je Drašković 1835. namijenivši ga za gradnju obiteljske palače. Godine 1845. grof Janko Drašković nagovorio je nećaka, zaslužna ilirca i promicatelja školstva Karla (Dragutina) Draškovića da proda dionice za kupnju kuće društvu Narodni dom za 28.000 for., premda ga je izgradnja palače stajala oko 70.000 for. Tom je prigodom grof Karlo Drašković darovao na jednake dijelove Čitaonici i Matici vlastite dionice vrijedne 830 forinti. Nakon što je 1846. palača kupljena, graditelj Aleksandar Brdarić adaptirao je palaču u reprezentativno sjedište ilirskih kulturnih i gospodarskih institucija ­– Narodnoga muzeja, Čitaonice ilirske, Matice ilirske, Gospodarskog društva (šezdesetih godina 19. stoljeća Narodni dom postaje i sjedištem JAZU, a Akademijinim preseljenjem u vlastitu palaču na Zrinjevcu potkraj 1880. Narodni dom prestaje biti mjesto kulturnoga i znanstvenoga rada te postaje sjedištem raznim tijelima visokoga sudstva sve do kraja Drugoga svjetskog rata, kada ga pod upravu ponovno preuzima Akademija).

Uloga svećenstva

Kao i većinu dotadašnjih akcija ilirskoga pokreta, i kupnju Narodnoga doma najmasovnije i najglasnije podupirali su pripadnici svećenstva i klera. Iz tih redova proizašli su najbrojniji dobrotvori i utemeljitelji Matice ilirske do njezine reforme i preustroja u Maticu hrvatsku. Njihova je odanost preporodnim idejama i Matičinu radu bila posve iskrena i neokaljana. Čak i oni najviši predstavnici Crkve u Hrvata koji su isprva pod utjecajem austrijske i mađarske politike u svojim redovima suzbijali oduševljene pristaše „ilirskih gibanjah“ zbog „prenapetosti“ i „prevelike gorljivosti“ koja i „najbezazleniju stvar izopačiti može“ (Juraj Haulik), osvjedočili su se tijekom vremena u Matičinu općekorisnu kulturnu i prosvjetnu ulogu, koju su u hrvatskome narodu matičari obnašali posve u skladu s kršćanskim vrednotama. Tako su, primjerice, biskupi Juraj Haulik i Josip Schrott, nakon početne distance ili neslaganja oko Matičine uloge u hrvatskom društvu, s vremenom promijenili mišljenje upisavši se među Matičine dobrotvore, smatrajući nužnim da postupe u skladu s geslima što ih je Matica tijekom 1840-ih oglašavala u godišnjim izvještajima o nakladničkom i financijskom stanju, a kojima su čitatelji pozivani na solidarnost svih društvenih i političkih grupa. Među svećenicima i bogoslovima Matica je pronašla financijske podupiratelje čak i za vrijeme ratnih zbivanja 1848–1849, kada je prekinula rad i kada se preostalo materijalno bogatstvo hrvatskoga naroda preusmjerilo na ratne potrebe. Do 1850. i Matičina preustroja u samostalno društvo, među njezinih 206 utemeljitelja upisalo se 80 pojedinaca i društava iz redova svećenstva i klera, uključujući i sedam biskupa te više od 300 podupiratelja i manjih darovnika, mahom župnikâ i kanonikâ iz svih hrvatskih krajeva.