Jugoslavenski totalitarizam – potisnuta kolektivna trauma

Četvrt stoljeća od sloma jugoslavenskog komunizma, u hrvatskom političkom i društvenom životu još se osjećaju njegove posljedice. Mnogo je primjera koji pokazuju kako u hrvatskom društvu važnu ulogu imaju atavizmi prošlosti. Lako ih je prepoznati u stajalištima, ponašanju i retorici mnogih protagonista javne scene. Oni nisu kadri izići iz diskurzivnih okvira postavljenih u ranim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada je jugoslavenska varijanta socijalizma utemeljena na (kvazi)marksističkoj filozofiji, jugoslavenskoj mitologiji i partizanskoj epopeji, samu sebe proglašavala savršenom, vječnom i nezamjenjivom. Iz te pozicije, sve ono što se poslije dogodilo smatraju društvenim poremećajem, pogreškom povijesti, nepravdom i nesrećom; odnosno „kontrarevolucijom“, „reakcijom“, „fašizmom“ i „revizionizmom“. Posebno su osjetljivi na propitivanje njihovih utemeljiteljskih narativa, odnosno na „reviziju“ povijesti koja je pisana po direktivama nadležnih komiteta i njihovih „komisija za (h)istoriju“, vodeći računa o „interesima revolucije“ i „radničke klase“, odnosno interesima komunističke nomenklature i njezina ideološkog i biološkog pomlatka (omladine). 

Zato svi oni koji se u današnjoj hrvatskoj državi usuđuju dovesti u pitanje komunistički metanarativ, koji je radom podobnih i angažiranih društveno-političkih radnika odnosno „poštene inteligencije“ dobio i (kvazi)znanstveni oblik, riskiraju optužbu za „revizionizam“ ili čak „fašizam“. Takvo ekspresno etiketiranje, ušutkavanje i „discipliniranje“ povjesničara jasno pokazuju totalitarnu staljinističku ili titoističku narav hrvatskih „antifašista“. Istovremeno, pokazuju i dozu nesnalaženja u suočavanju s realnošću demokratskoga društva u kojem je razbijen monopol „poštene inteligencije“ na tumačenje prošlosti. Po njima bi se u i današnjoj Hrvatskoj povijesna znanost trebala pisati po direktivi partijskih foruma kako je to priličilo vremenima titoizma, a ne putem slobode povjesničarskog istraživanja. Stoga „revizionizam“ kako ga oni tumače nije nikakvo strašilo, nego je spasonosni lijek za duhovno ozdravljenje cjelokupnog društva nakon njegova izlaska iz terora jednoumlja. U našem slučaju revizija prošlosti nije ništa drugo nego oslobađanje iz mreža totalitarnih laži u kojima se koprca današnja hrvatska zbilja.

S druge pak strane, kada je riječ o proučavanje razdoblja komunističke vlasti, povjesničari koji se ističu na barikadama obrane tog neslavnog režima koriste se trivijalnim temama kako bi zaobišli fundamentalna pitanja o njegovoj naravi. Bavljenje takvim temama iz rubrike fake science omogućuju im izbjegavanje esencijalnih pitanja jugoslavenskog komunizma. U duhu relativizma i prema tome odbacivanja koncepta povijesne istine, njihovo se proučavanje povijesti promeće u nekritičko glorificiranje posrnule države i ideologije. Čime nedvosmisleno dokazuju da, kada povijesna znanost napusti traganje za povijesnom istinom, prošlost se počinje zloupotrebljavati u obranu ideologije. Izdavši iskonsko poslanje povijesne znanosti pretvaraju se iz povjesničara u ostrašćene zagovornike propaloga režima i ideologije, u agresivne „branitelje“ neobranjivoga.

Diktatura svjetonazora

Samo je tako moguće pisati o vanjskoj politici Josipa Broza Tita, a ne spomenuti  upletenost jugoslavenskoga režima u organiziranje državnog i međunarodnog terorizma. Ili pak govoriti o „svakodnevnici socijalističke Jugoslavije“, a ne progovoriti o državnoj svemoći nad svakodnevnim ljudskim životom. Samo takvi mogu slaviti„uspjehe“ industrijalizacije u titoizmu, koja je „izvela zemlju iz zaostalosti i bijede u moderno blagostanje širokih slojeva“ zanemarujući činjenicu da taj ekonomski „poduhvat“, kao ni ranija društvena revolucija, nisu omogućili Jugoslaviji pomak sa začelja liste najsiromašnijih država Europe. Jugoslavija je i za „socijalističke zlatne ere“ bila prikovana na europsko ekonomsko dno, u boljem položaju tek od Bugarske i Albanije. Posebna je tema ignoriranje krajnje negativna utjecaja megalomanske komunističke  industrijalizacije na hrvatsko selo i poljoprivredu. Od toga se ni danas nisu oporavili, a selo i „seljaci“ još imaju pejorativno značenje u (post)komunističkoj retorici. Naposljetku, krajnje je licemjerno i neznanstveno ne spomenuti važnu činjenicu da je takav jugoslavenski model ekonomije završio u bankrotu 1983.

Uza sve navedeno, čujemo i kako titoizam nije bio totalitarni nego autoritarni režim. Doduše, prema takvim ocjenama imao je svoju totalitarnu fazu poslijeratnih godina, ali je potom, od 1950-ih, evoluirao u autoritarni režim. Istina je, unatoč jasno izraženim ambicijama, jugoslavenski komunisti nisu uspjeli u potpunosti izgraditi totalitarni sustav, što ni u kom slučaju ne isključuje totalitarne ambicije, kao ni totalitarna obilježja njihove vlasti. Talijanski povjesničar Emilio Gentile naglašava da totalitarne diktature u odnosu na stare autoritarne diktature ne žele kontrolirati samo tijelo nego teže podvrgnuti i ljudsku dušu. U vezi s time, ruski filozof Nikolaj Berdjajev određuje komunizam kao „diktaturu svjetonazora“. Nije onda nikakvo čudo što su se na udaru „diktature svjetonazora“ našli intelektualci kao „ljudi duha“ i kultura kao ostvarenja tog duha.

Da se „jugoslavenski samoupravni socijalizam“ u svojoj biti nije mnogo pomaknuo od ranije staljinističke epizode, svjedoči i shvaćanje uloge kulture i intelektualaca u kasnijoj „samoupravnoj kulturi“. U ožujku 1978. član Izvršnog komiteta CK KPH Ivica Račan u izlaganju o „samoupravnoj kulturi“, aludiravši na književnika Petra Šegedina, rekao je da su se „potučeni nacionalisti povukli s političke pozornice u područje kulture i da odande sada pružaju otpor poimanju kulture kao sastavnog dijela udruženog rada“. Već sam Račanov pojam „samoupravna kultura“, a posebno poimanje kulture „kao sastavnog dijela udruženog rada“ jasno pokazuju da područje kulture nije moglo biti slobodno, nego je moralo biti u službi ideologije.

Temeljni zakon: čišćenje antisocijalističkih elemenata

Odakle su takve i slične ideje dolazile, vidi se iz izjave koju je još u prosincu 1971. dao J. B. Tito, a tiče se odnosa pravosuđa i „socijalističke revolucije“. O ilustrativnosti te izjave svjedoči i podatak da ju je 1985. prenio i Amnesty International u posebnom izvještaju za Jugoslaviju. Tamo je istaknuta činjenica da su u pravosudni sustav propuštani samo „pravni stručnjaci“ koji su imali „moralno-političku podobnost“, ali je unatoč tomu J. B. Tito morao kritički upozoriti da se „naši sudovi i tužilaštva drže zakona kao pijan plota“ te da „gledaju na članak zakona iz svakog kuta tražeći uvijek da opravdaju krivnju, pri čemu ne vode računa što je isto protivno socijalističkom razvoju“. U daljnjem govoru J. B. Tito je rekao kako bi volio „vidjeti koliko je njih maknuto sa svojih položaja zbog njihova tužnog da ne kažem neprijateljskog, ali u svemu antisocijalistički motiviranog rada“, budući da nas „takvi ljudi ometaju u čišćenju i neutraliziranju antisocijalističkih elemenata“. Ovi primjeri oslikavaju dvojicu komunističkih vođa iz dva različita razdoblja, ali iz iste ideološke pozicije koja ne dopušta samostalnost kulturi i pravosuđu, a o slobodama u politici ili u području ekonomije kojima je drmala svemoćna partijska država, bespredmetno je uopće raspravljati. Sve to zorno pokazuje totalitarni karakter jugoslavenskoga komunističkog režima, koji se održao sve do njegova kraja.

Mit o ZAVNOH-u

Nakon propasti komunističkoga jednopartijskog sustava i jugoslavenske federalne države preživjela (post)komunistička i (post)jugoslavenska struktura prilagođavala se i mijenjala. Tijekom Domovinskoga rata i Tuđmanove vlasti, djeca „diktature proletarijata“ krajnje licemjerno predstavljala su se kao borci za „građansku Hrvatsku“. Da bi se u posljednje desetljeće i pol pretvorili u lučonoše „antifašizma“. Glavno obilježje njihova djelovanja ignoriranje je povijesnih i političkih činjenica, kakve su i slom komunističke Jugoslavije te stvaranje demokratske hrvatske države. U njihovoj ideološkoj fantaziji takvo što nije se ni dogodilo, a to što se i dogodilo logičan je i prirodan razvoj događaja kojima je upravljala i koje je vodila KPJ/SKJ(H). U pokušaju opće „nacionalizacije“ komunističkih pokreta odnosno njihovih ostataka, pa tako i onoga „hrvatskog“ ako o takvu nečem uopće možemo govoriti, sve češće čujemo kako je samostalna i demokratska Republika Hrvatska zapravo stvorena „zaslugom“ Partije, a ne dosljednom političkom borbom protiv nje, kao i oružanom borbom protiv njezina vojnog krila Jugoslavenske narodne armije (JNA). Otuda slijede potpuno nevjerodostojne tvrdnje da se temelj suvremene demokratske hrvatske države nalazi u ZAVNOH-u, notornoj komunističkoj skupštini, koja je trebala stvoriti privid demokratizma kako bi komunisti privukli sebi „korisne budale“ drugih političkih tabora. Uostalom, i tom ZAVNOH-u jugoslavenski su komunisti nametnuli pridjev „zemaljski“, čime su mu jasno uskratili državotvorni značaj. S druge strane, kada govori o hrvatskoj državi, ta komunistička skupština naziva je „federalnom državom Hrvatskom“, čime pretpostavlja da je sastavni dio jugoslavenske federacije, dajući joj tek lažni privid državnosti. Upravo je rat na kojem je utemeljena današnja hrvatska država vođen protiv takvih političkih i ideoloških konstelacija (jugofederalizam i jednopartijski sustav vlasti) koje su imale korijen u ZAVNOH-u i AVNOJ-u, a koje su značile negaciju demokracije i hrvatske suverenosti.

Oduševljenje Zapada Jugoslavijom

Mitovi o „jugoslavenskom raju“ koji su stvarani desetljećima nisu proizvod samo ideologije titoizma nego i zapadne političke javnosti. To je posebno došlo do izražaja nakon 1948. i razlaza sa Staljinom, kada je Titov „nacionalni komunizam“ postao zapadni saveznik. Američki kongres je, kako bi izglasao financijsku pomoć Jugoslaviji, izbjegavao spominjati da je riječ o komunističkoj zemlji. Čak je i među zapadnim konzervativcima stvarano mišljenje da je Jugoslavija „najliberalnija“ destinacija komunističkog bloka, što je trebalo poslužiti Zapadu kao „klin“ za razbijanje komunističkog monolita. Dočim su se lijevi liberali oduševljavali za Kardeljev „samoupravni socijalizam“ i „bratstvo i jedinstvo“, vidjevši u tome ostvarenje socijalističkih i internacionalističkih snova. Reaganova administracija smatrala je osamdesetih godina poslijetitovsku Jugoslaviju „umjerenom i primjerom ostalim marksističkim državama“, izbjegavajući i dalje istaknuti njezin komunistički karakter. Ne treba dodatno objašnjavati razloge zbog kojih istomišljenici i sljedbenici, odnosno ideološki i biološki potomci komunističkih vlastodržaca, nastoje postupke svojih drugova i svojih otaca prikazati u što ljepšem svjetlu, ali je ipak potrebno objasniti razloge zbog kojih je ta krivotvorena slika prihvaćena i u dijelu zapadnoga demokratskog svijeta. Jedan od tih razloga opisao je posljednji veleposlanik SAD-a u Jugoslaviji Warren Zimmerman u knjizi Izvori jedne katastrofe navodeći kako je njegova zemlja „zbog viših sigurnosnih interesa namjerno zanemarivala promašaje“ jugoslavenskih vlasti u poštovanju ljudskih prava. Nije onda ni čudno što je među publicistima i povjesničarima lijevo-liberalnog nazora na Zapadu prisutan crno-bijeli pogled na raspad Jugoslavije. Njega obilježava „crna legenda o etničkim nacionalizmima“, koji su razorili pitomi „jugoslavenski socijalizam“ i „miroljubivu koegzistenciju balkanskih naroda“.

Udba pratila milijun građana

Stvarnost Titove Jugoslavije bila je posve drukčija od njezine slike u propagandnom zrcalu pragmatične zapadne politike i njezine verzije „antifašizma“ koji je (post)komunistima prerušenim u liberale i socijaldemokrate ostao posljednja uporabljiva ideološka legitimacija. Za njih antifašizam nije univerzalna vrijednost i demokratska stečevina, nego politička mantra kojom se prikrivaju sva zla i svi zločini počinjeni nakon što je poražen fašizam. Komunističkim „antifašizmom“ pokušava se prikriti i(li) opravdati masovni pokolj hrvatskih vojnika i civila u poratnim mjesecima, kao i sustavna represija nad velikim dijelom hrvatskog (i drugih) naroda u razdoblju komunističke vladavine. Tijekom prva dva desetljeća komunističke strahovlade za koju su J. B. Tito i Partija poslije optužili Aleksandra Rankovića, Udba je imala više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana.

Jugoslavija je bila potpisnica Helsinškog sporazuma o sigurnosti i suradnji u Europi iz 1975. O kršenju te povelje Helsinki Watch je 1986. objavio brošuru uoči konferencije u Beču. Utvrdio je da je Jugoslavija imala „više političkih zatvorenika“ nego Čehoslovačka, Mađarska i Poljska zajedno. Navedeno je da se zbog „verbalnog delikta“ u jugoslavenskim zatvorima nalazilo između 1100 i 1300 osoba, a neki od njih osuđeni su na zatvorske kazne u trajanju od petnaest godina. To su prema Helsinki Watchu „najokrutnije političke presude u Europi“, dok su „politički zatvorenici tretirani kao i obični kriminalci“. Njihov je položaj bio gori nego onih u SSSR-u, gdje im nije uskraćivano pravo na rad. U izvješću Helsinki Watch spominje i „zabrane knjigâ, bijedne zatvorske uvjete, brutalnost policije i zatvorske uprave te zloupotrebu psihijatrije“ kao metode represije nad političkim osuđenicima. Jugoslavija je u odnosu na broj stanovnika imala jednu od najvećih stopa političkih zatvorenika na svijetu. U izvješću je navedeno kako „u teoriji Ustav daje jugoslavenskim građanima prava i slobode, ali da su u praksi zbog manipulacija nejasno sročenih članaka Kaznenog zakona i čestog kršenja niza zakonskih procedura te ustavne garancije ništavne.“ Sve to, povezano sa stajalištem J. B. Tita o pravu i zakonima, pokazuje da je Jugoslavija bila totalitarna država u kojoj nije postojala vladavina prava, nego je pravni sustav bio temeljen na ideološkom i političkom voluntarizmu.

Jugoslavenski se režim osim unutarnjom koristio i vanjskom represijom, državnim terorizmom, po kojem je Jugoslavija bila u vrhu komunističkoga svijeta, a o čemu je 1982. pisao njemački novinar Hans Peter Rullmann. To se posebno odnosilo na Hrvate i Albance, koji su bili glavne mete represije. Jugoslavenska politička policija, po nalogu najviših partijskih i državnih vlasti, ubila je 73 hrvatska politička emigranta diljem svijeta. Samo šest ubijeno ih je do 1966. i smjene Rankovića, 48 ih je ubijeno od 1966. do 1980, a devetnaest nakon smrti J. B. Tita, tijekom posljednjega desetljeća komunističke vlasti, razdoblja koje mnogi danas drsko i potpuno neutemeljeno nazivaju „liberalnim“ i „demokratskim“. Jugoslavija je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina bila jedna od najrepresivnijih komunističkih diktatura u Europi, a visoka je represivnost bila samo vanjski izraz totalitarnoga karaktera jugoslavenskog komunizma.