Ja sam glasnogovornik interneta

Komedija Besplatni Wi-Fi nedavno je premijerno izvedena u zadarskom HNK-u, kada je premijeri nazočio i sam autor. Bio je to povod za razgovor s Claudiom Gnomusom, pravim imenom Claudio
Severini, talijanskim piscem, redateljem, glum­cem, glazbenikom i kazališnim pedagogom.

Gospodine Gnomus, jeste li zadovoljni premijerom u zadarskom HNK-a? Je li drukčija nego ste očekivali?

Jako sam zadovoljan i sretan. Posebice zato što sam vidio kako zadarska publika reagira jednako ili gotovo jednako kao talijanska, smije se na ista glumačka rješenja ili na istim mjestima u komediji.

Premda je riječ o komediji, sam sadržaj baš i nije odveć smiješan. Štoviše, vrlo je ozbiljan, čak i dramatičan, bavi se problemima suvremenoga čovjeka unutar globaliziranoga svijeta. Je li i globalizacija bila razlog za pisanje komada?

I to. I sami ste rekli da je riječ o suvremenim problemima, globalnim problemima, koji su problemi današnjeg čovjeka ma gdje bio, jednako u Americi, Europi, Indiji, Japanu, Australiji, Brazilu... kamo god su stigla računala i internet. Da budem precizan, ja nisam autor komada, nego su to internet i kompjutor, koji su mene izabrali da ga napišem. Ja sam samo glasnogovornik posljedica digitalizacije čovjekove intime ili, još preciznije, njihova žrtva koja se suočila s njihovim nehumanim djelovanjem i utjecajem na suvremenoga čovjeka.

Ne pretjerujete li u toj osudi internetizacije čovjeka?

Moj komad nije presuda, nego samo upozorava na posljedice. Zbog posljedica i života u vremenu u kojem je sve nadzirano i usmjeravano nisam imao veliku slobodu pa sam se zato odlučio na komedijsku, a ne dramsku formu. Pokušao sam sve to vidjeti ne tako dramatično, nego u tome pronaći razbibrigu i smiješnu, komičnu dimenziju tog problema.

Ima li u tome i osobnog iskustva?

Uvijek u globalnom problemu ima i osobnoga. U predstavi ste vjerojatno prepoznali problem suživota, zajedničkoga funkcioniranja u stanu s jednom kupaonicom i WC-om, s prevelikom potrošnjom toaletnoga papira, a osobito je naglašen problem međusobne komunikacije muškarca i žene te usklađivanje njihovih svakodnevnih i emocionalnih problema. U tome sam naravno tražio ono komično.

Na trenutak sam pomislio i da su to klauni.

Da. U mojoj izvornoj verziji glavni je lik fotograf, a ovdje je to redatelj, gospodin Mužić, preinačio u klauna, što mi se čini jako dobrim rješenjem. Pogađa bit problema današnjega svijeta u kojem su ljudi uglavnom klauni, uglavnom se bavimo klaunerijom kako bismo preživjeli. Da bismo preživjeli u tako zahtjevnu vremenu, odričemo se privatnoga, intimnoga života. Vlastitu intimu pretvaramo u javnu.

Treba li se odreći interneta, koji dehumanizira?

Ozbiljno pitanje na koje ćemo još dugo čekati suvisao odgovor.

Zašto?

Zato što danas ako nisi povezan s internetom tada nisi živ. Strašno je što se ta veza svela na najkraću komunikaciju, uglavnom na dvije riječi da i ne, i što ti odgovori, to da ili ne, dolaze tek nakon 30, 40 sekundi. To iščekivanje odgovora, to vrijeme čekanja odgovora, dobiva značenje koje je višeznačno i uglavnom lažno. Nasuprot tomu živa komunikacija, izravni susreti ljudi posve su nešto drugo, oni su humani.

Mislite da je to čekanje odgovora da ili ne posljedica straha od izravnoga kontakta?

Mislim da je internetska komunikacija lažna, falš, i ništa više. Jedini pravi ljudski kontakt je izravan, on je ono ljudsko koje danas živi u strahu. Čak i kada se radi o ljubavi, to nije prava ljubav, u toj je ljubavi uljez – kompjutor. Vi napišete da ste zaljubljeni i mislite da ste to rekli osobi koju volite, a rekli ste stroju, kojemu je svejedno. Stroju je sve isto, a ljudima nije. To je ono što me zanima u komediji Besplatni Wi-Fi.

Napisali ste komad o laži koja glumi istinu?

Točno.

U to ste ugradili i elemente commedia dell’arte, mim koji ste specijalizirali.

Studirao sam ga, ali ne u Italiji nego u Londonu, što je također paradoks talijanskog odnosa prema baštini, koji je također posljedica globalizacije.

Znači li to da commedia dell’arte danas ima malo u talijanskom kazalištu?

Vrlo je malo glumaca poznaje. Malo se uči. Ja sam je, kao što sam rekao, studirao u Londonu. Osim rijetkih pojedinaca malo tko je radi. O njoj se govori i piše, ali se praktički ne radi. Mnogi od tobožnjih velikih učitelja o tome najradije „filozofiraju“. Ne žele shvatiti da je commedia dell’arte ne samo vještina nego i umjetnost.

A to treba i znati izvesti?

U pravu ste. To treba voljeti, znati i za to treba istrenirati tijelo i lice. U zadarskoj predstavi glumac koji glumi Adama ima tijelo i lice koje je stvoreno za commediu dell’ arte.

I kako commedia dell’arte prolazi kod publike kada se igra?

Negdje je prihvaćaju, a negdje baš i ne.

Što je tematska preokupacija suvremenoga talijanskog kazališta? Ima li ozbiljnih tema?

Danas talijanski teatar zanimaju teme koje se tiču realnoga života, koje obrađuju probleme realnosti i aktualnosti, to funkcionira. Općenito se dosta predstava pokušava baviti suvremenošću. Inače, najveći je problem naših glumaca nakon studija što raditi. Mene primjerice najviše zanimaju ljudski, obiteljski odnosi, osobito odnosi među ženama. Zanima me što se događa u četiri zida među kojima žive obitelji, ti ljudi zaokupljeni suvremenim problemima. Pa i problemima Wi-Fi-a, kao u ovoj komediji. Mislim da je to ono što najbolje može nasmijati publiku.

Dakle, publiku zanima svojevrsni suvremeni realizam?

Publici je najzanimljivije ono što joj je blisko, što najbolje razumije. I čemu se poslije velikih vlastitih i globalnih problema može smijati. Smijeh je dobar jer zavodi, a tek poslije otkriva kompleksnost sadržaja koji se nalaze ispod smijeha, koje smijeh skriva. Prije ove komedije radio sam komad u kojemu muž i žena ne funkcioniraju. Nitko nikoga ne vara, nitko nikoga ne mrzi, nitko nikomu ne zavidi, a ništa ne funkcionira. Publika se u tome jako prepoznaje.

Zato je zahvalnije raditi komedije. U komediji se sve to može dobro posložiti da sve bude smiješno, da sve ispadne zafrkancija. Zato radim komedije i satiru.

Koliko ste dosad komada napisali?

Deset. I sve sam režirao, većinu glumio i producirao.

Što će biti tema vašega sljedećeg komada?

Već pišem komad o ženama i muškarcima koji čuvaju stare i nemoćne.

Pipo Delbono radi teme o starcima, retardiranima, rodno ugroženima...

Pipo Delbono? Tko je to?

U Hrvatskoj je predstavljen kao veliki talijanski kazališni umjetnik.

Ne znam za njega. Vjerojatno je egzibicionist.

Radi teme koje su na tragu P. P. Pasolinija.

Ja radim heteroseksualne komade, a ne homoseksualne predstave.

Kako u Italiji prolazi neverbalno kazalište?

Takvo kazalište malo zanima talijansku publiku, onu koju ja poznajem. Ali ima i takvih predstava, koje katkad nisu loše.

Vi ste u svojem teatru igrali Noć bogova Mire Gavrana?

Da. Miro je vrlo zanimljiv pisac, njegovi su komadi dobro napisani, glumci ih vole raditi, a i publika ih odlično prihvaća. Bio je to izvrstan susret njega i njegova teatra s talijanskom publikom.

Iako je to drama, publika je komad dobro prihvatila?

Da. Iako je drama, u njoj ima dosta komičnoga, što publika voli i odlično prihvaća.

Igra li se danas u Italiji Luigi Pirandello?

Igra.

I kako prolazi?

Ne kao nekada, kada je publika u redovima čekala karte i nakon predstave se tukla. Jedni su bili za Pirandella, a drugi protiv. To je bilo dvadesetih, tridesetih godina prošloga stoljeća. Slično se događalo i nakon projekcija Viscontijevih filmova, kada su razlozi bili seksualne prirode, seksualnog svrstavanja.

Koliko se danas u Italiji drži do neorealizma?

Neorealizam je vrlo važan stil do kojega se u Italiji drži, osobito kad je riječ o filmu. Ali to je prošlost koja je bila mnogo manje intelektualna nego što je to današnje vrijeme.

Jeste li kada radili Pirandella?

Radio sam komad Jedan ili ni jedan, nije poznat jer je malo igran. U komadu se radi o pitanju očinstva, ne zna se čije je koje dijete, kao u De Filippovoj Filomeni Marturano.

Kako prolazi Dario Fo?

Dario Fo je ikona talijanskoga kazališta.

Gdje je u Italiji zanimljiviji teatar, na sjeveru ili jugu?

Sjever je dosta zatvoren, čeka Godota. Rim je mješavina sjevera i Sicilije, napolitanske komedije, a Napulj se uglavnom bavi komedijom. Prevladava napolitanska tradicija i commedia dell’arte. U Rimu postoje dva teatra koji rade samo napolitanske komedije.

Koliko Rim ima teatara?

Stotinjak. Dvadesetak ih ima po više od šesto sjedala, a ostala od 150 do 300.

To znači da se u Italiji može živjeti od teatra?

Ja kao i mnogi ne mogu. Mora se raditi na filmu, televiziji…

Kako angažirate glumce za svoje predstave?

Kada glumce ne poznajem, s njima radim probe i tada ih angažiram. Ali često i posjećujem druge teatre u kojima gledam predstave i kada mi se neka glumica ili glumac svide te pristanu surađivati, tada za njih pišem uloge i komade. To je najbolje.

Je li umjetnost kada ti glumci nude sebe kao likove, kada se štancaju?

Ne mislim da je to štancanje njih samih, nego je to ono što oni kao glumci najbolje rade. Možda se može govoriti o sličnim rolama, ali to nije štancanje. Naravno, ako su te role talentirano izvedene.

Nema eksperimentiranja?

Meni je eksperiment rad na tekstu. Kada poznajem glumicu ili glumca koje angažiram, ja s njima eksperimentiram u glavi dok za njih pišem likove koje će glumiti.

I što sada pišete?

Kao što sam već spomenuo, nastavljam priču o Adamu iz Besplatnog Wi-Fi-ja. Adam je ostario i čuva ga žena koja ima kćer.