I komarac je komu muzika

Već sam rastrubila da volim glazbu. Onu klasičnu, a ne ovu iz naslova. No jedne noći, koja je kalendarski već uvelike bila proljetna, začula se i ova. Bilo je tako hladno kao da smo usred zime, a pokraj uha zazujao mi je jedan guslač. Komarac. U ovo doba, po takvu vremenu? Već? Da. Muž je ljutito đipnuo iz kreveta (kavalir, stara škola, da ne moram ja) i uključio u struju kruškoliku napravu koju u borbi protiv komaraca obično aktiviramo ljeti. Ne živimo u golom betonu, oko kuće ima još zelenila, pa eto ti! Vlaga, sparina i vegetacija učiniše svoje. I dok nam se „strukture“ ne smiluju i ne zapraše naša gradska staništa, moramo si pomoći sami. Ni sredstva za mazanje u stiku, ni tekuća, ni zračna više tim napasnicima ne mogu nauditi. Otporni su i brzo prilagodljivi, pa se ljudi muče kako će im dohakati eda se ne bi stalno drapali po rukama i nogama, koje kao da je zahvatio najgori oblik ospica. Ima, naravno (kao i za svaku drugu prirodnu napast), i narodskih lijekova: mazanje ovim i onim, pa se, poglavito ljeti na tzv. odmoru, posvuda širi raskošna paleta mirisa i „mirisa“ svakojakih ulja, no komarci kao da od svega toga smjesta naprave svoj novi ugar na našoj koži i na njemu nesmetano žive.

Ne samo što unosi nemir među ljude i svojom pojavom i svojom muzikom, komarac to isto radi i u jezikoslovlju. Najprije se i nije zvao komarac. To mu je zapravo deminutivni oblik (a zna se da imena odmila služe mahom za tepanje, samo ne znam kojim su to perverznjacima komarci mili kućni ljubimci). U početku bijaše komar, prasl. *komarъ, rus. komár, češ. komár. No već ovdje može nastati zbrka. Naime, u nekim jezicima komar je komarac, no u nekima nije komarac nego obad. A to nisu dva ista kukca. Znamo da stoku na livadama često napadaju kojekakvi kukci, pa ona maše repovima oko sebe i bježi pred njima kao vrag od tamjana. Da se točno identificiraju napadači, treba uz takve napasnike pisati i njihovo latinsko ime ili barem latinsko ime njihove porodice, kako bi zbrka bila što manja.

Komarci pripadaju porodici Culicidae, a komari porodici Tabanidae. U primorskim krajevima ujedat će nas, osim navedenih, i papatači, koje po ujedu često poistovjećujemo s komarcima, no ta dosadna ujedala pripadaju trećoj porodici, Phlebotomus. Nije bilo dovoljno što je nas obične ljude ubadala i sisala nam krv obična komarica (Culex pipiens) – jer samo su ženke te koje ujedaju i sišu krv svojim žrtvama, dok mužjaci pitomo godnjaju na cvjetnom nektaru – nego nam stižu i bjelosvjetske izbjeglice, u novije vrijeme tigrasti komarac, a malaričar već ionako revno ispunjava svoju misiju: da svojim ubodom unosi u krv ubodenoga uzročnike malarije. Ima i onih zaduženih za širenje žute groznice, dakle podjela rada funkcionira besprijekorno.

Komarac (naravno i komar) dobio je ime po tome kako svoju prisutnost najavljuje budućim žrtvama, a to je svima poznato zujanje. Naime, ie. korijen *kem-, *kom- znači zujati, brenčati, bučiti, a njegov nulti prijevoj dao je *čьmъ, što je u Boki kotorskoj dalo čam, malu muhu, u ruskom čmelь, bumbara, u slovenskom čmrlj, komarca, a u litavskom kamānè, divlju pčelu. Zajednički je nazivnik svim tim kukcima da brenče i zuje dok se kreću.

Dok smo se još ljeti veselili odlasku na more (godišnji odmor i školski praznici), sve je (kao i obično) bilo ljepše u zamišljanju nego u izvedbi. Jer ondje su nas, osim mora i sunca, uvijek vjerno dočekivali i papatači. Mi žabari mislili smo, po njihovu učinku i ujedanju (pogotovo onih nesretnika koji imaju „slatku krv“, a ja sam svima takvima dokazano slatka), da su i to komarci, no domaći su nas mudro poučili kako to nisu komarci nego papatači. Od toga nam je, naravno, odmah bilo bolje i lakše, no bubotci su se samo množili i pratili cijeli naš boravak u tom morskom raju. Papatači (tal. pappataci) sitne su mušice, žućkasti kukci slični komarcima koji žive oko Sredozemnoga mora, a latinsko im je ime Phlebotamus. I oni sišu krv, a prenose i papatači-groznicu. Negdje ih zovu i papataži, a hrvatskih je imena više: podbadač, čam, palac, nevid. Uistinu, spopadnu te kad ih ne vidiš, no nepogrešivo znaš da su tu i da grizu.

Od svih tih napasnika čovjek se pokušava nekako obraniti: mazanjem kojekakvim preparatima po koži ili električnim napravama koje ispuštaju tvari koje tim kukcima smetaju, no dok takve kemijske industrije još nije bilo, preostajala je tek mehanička zaštita u obliku gustih mreža od tila, gaze ili žice. Takva zaštitna mreža na prozoru zove se komarnik (ne traži me ni u Šonjinu ni u Anićevu rječniku jer mene ondje nema). A zna se sudbina riječi koje ispadnu iz rječnika. Nekoć se hrana koja bi ostajala izvan kuće na zraku štitila od insekata, pa su se radile mrežaste kutije u obliku valjka ili kvadra u koje se stavljala hrana, a cijeli bi se komarnik objesio o prozor. Prilikom jednoga davnog boravka u krasnom asuanskom starinskom hotelu Stari katarakt ponad Nila sjećam se da sam spavala u krevetu koji je cijeli, poput kraljevskoga, bio obavijen draperijama od gaze, tako da i danas, nakon više od 40 godina, dobro pamtim tu raskošnu postelju, ali ni jednoga komarca.  

Osim bubotaka po licu i tijelu što ih komarac ili komar ostavljaju za sobom, od njega imamo i prezimena (Komar, Komarica), toponime (Komarnica, selo pokraj Nove Kapele; Komarno, grad i luka na Dunavu u Slovačkoj), a zastupljen je i u frazeologiji. Tako I komarac je komu muzika znači biti vrlo skroman, zadovoljan malim, ne zahtijevati mnogo, čak i dosadno pretvoriti u ugodno. Kad se komar uhvati s muhom, nastaje pravi lom (Komar je z muhom plesal / da se celi cimer tresal, a neki kažu i da se celi svet tresal). Biti lagan kao komarac znači biti tako lagan da se to ne da ni izmjeriti. No ako na vidiku nema ništa bolje, pa bio on suh ko komarac, kakav je takav je, ščepaj ga, ne daj ga, jer je muškarac. To odzvanja onim milim zagrebačkim dvorištem na Gornjem gradu u kojem Tko pjeva, zlo ne misli. Daj što daš ili uzmi sve što ti život pruža. Pitanje gledišta.