Ekscentrični skladatelj i avangardist avant la lettre

Erik Satie rođen je 17. svibnja 1866. u Honfleuru, a rano djetinjstvo proveo je u Parizu. Nakon majčine smrti, kad mu je bilo šest godina, zajedno s bratom otišao je djedu i baki u rodni grad. U svijet glazbe uveo ga je tamošnji orguljaš, probudivši u njemu zanimanje za gregorijansko pjevanje, a jednostavnost toga muziciranja snažno je obilježila budući Satiejev skladateljski, ali i životni stil.

Nakon bakine smrti vratio se ocu u francusku prijestolnicu te je počeo studij klavira na Pariškom konzervatoriju. Izvještaji profesora svjedoče o njemu kao o darovitu, ali lijenu studentu bez imalo motivacije, u kojega se ne isplati ulagati mnogo truda. Njegove studentske godine, otpor konvencijama i sklonost buntu vrlo dobro ocrtavaju kasniji ekscentrični boemski životni i stvaralački put. U to se vrijeme prozvao gimnopedistom, iako je tek u proljeće 1888. objavio poznate tri Gimnopedije, zvukom drukčije od kasnijih također klavirskih djela Gnossiennes, orijentalna prizvuka postignuta primjenom modalnosti, suptilnim melodijskim ukrasima te statičnošću basovske lage.

Zbog loših odnosa s ocem, koji se u međuvremenu ponovno oženio, Satie je 1887. napustio dom. Unajmio je sobu blizu slavnoga kabareta Le Chat Noir, mjesta koje je okupljalo umjetnike različita profila, a privuklo je i Satieja. Kao čest gost gledao je priredbe kazališta sjena, a 1890. dobio je priliku dirigirati orkestrom koji je bio njegovim sastavnim dijelom. Sljedeće godine posvađao se s upraviteljem te je postao pijanist u jednom obližnjem restoranu. Ondje je upoznao Debussyja, koji je za Satieja rekao da je „blagi srednjovjekovni glazbenik izgubljen u ovom (devetnaestom) stoljeću“.

Službeni skladatelj rozenkrojcera

Zahvaljujući vremenu snažnih promjena u umjetnosti, Satie se eksperimentiranjem mogao slobodno kretati u međuprostoru između umjetničke i trivijalne glazbe. Nakon kratkog baleta skladana za klavir Uspud, ranog eksperimenta kazališta apsurda čija je svrha bila šokirati javnost te isprovocirati ravnatelja Pariške opere, Satie je sebi postavio za cilj stvoriti novi glazbeni stil koristeći se ograničenim tehničkim sredstvima. Dok su drugi skladatelji iz smjene dvaju stoljeća – 19. i 20. – crpli sve bogatstvo harmonijskoga jezika, orkestracije i kulture drugih naroda, Satie je svoje ideje o umjetnosti iskazivao u jednostavnim, kratkim skladbama, mahom za klavir, sadržajem bliske minimalizmu i dadaizmu te glazbi za pozornicu, najčešće lišenu estetske dimenzije.

Istomišljenike je Satie 1890. pronašao u rozenkrojcerima, onodobnim umjetnicima i intelektualcima, posjetiteljima salona koje je utemeljio francuski filozof i simbolist Joséphin Péladan. Filozofija i mistika tog društva snažno su prožimali Satiejev duh, ali i glazbu. Postao je službeni skladatelj društva, zahvaljujući čemu su njegova djela stekla širu publiku. Plod istraživanja religiozne mistike i gotičke umjetnosti Satie je objedinio u tzv. statički zvukovni dekor, odnosno scensku je glazbu tretirao kao samostalnu pojavu nesvjesnu okoline. Iako je glazba tog individualističkog autsajdera za njegova života uglavnom smatrana besmislenom, čija je jedina svrha ismijavanje akademskih krugova, treba istaknuti Le fils des étoiles. Djelo je Satie skladao za flautu i harfu, a zatim objavio kao tri klavirska preludija. Početak prvoga čini niz kvartakorda (sastavljenih od čistih kvarti i tritonusa) – struktura koja je 1891. nedvojbeno bila iskorak u novo. Usprkos tomu, Satiejeva anticipacija Schönbergova stvaralaštva dvadesetak godina poslije ostala je osamljena.

Glazba za čitanje

Nakon javne svađe s rozenkrojcerima, Satiejeve molbe da pristupi Akademiji lijepih umjetnosti tri su puta bile odbijene, a neuspjeh je doživio i na ljubavnom planu. Uz nastanak pojedinih stavaka Mise za siromašne, to je označilo kraj njegove rozenkrojcerske faze i početak duga traženja novog umjetničkog pravca. U to doba unutarnjih previranja Satie je skladao Dosađivanja, klavirsko djelo izgrađeno po principu stalnoga, monotonog ponavljanja. Sadržaj te skladbe jest tema zapisana u tri crtovlja, iznad kojih stoji uputa da se mora ponoviti 840 puta. Prvi koji je ukazao da Satiejeva zamisao ne samo da nije nemoguća nego je i nužna jest John Cage, koji je Dosađivanja izveo 1963, svirajući osamnaest sati.

Na samu kraju 19. stoljeća Satie se preselio u predgrađe Pariza te je svaki dan pješačio desetak kilometara do grada, zaustavljajući se u mnogim kavanama, skladajući te ispijajući alkohol. Kako bi osigurao egzistenciju, svirao je klavir i skladao glazbu za predstave, spajajući elemente kabaretske glazbe i impresionističkih harmonija. Jedino je važnije djelo iz tog razdoblja, nastalo kao odgovor na kritike da njegova djela nemaju forme, Tri komada u formi kruške za klavir četveroručno, kojim je Satie razorio smislenu konstituciju umjetnosti parodiranjem. Ironična sjećanja na studij kontrapunkta na Schola Cantorum započet 1905. utkana su u kriva vođenja dionica u Koralu koji kvari apetit, jednim od dvadeset programskih klavirskih minijatura okupljenih u zbirci Sportovi i zabave iz 1914. Ona je dobar primjer „glazbe za čitanje“ – djela čija je umjetnička dimenzija na samoj margini, a glazbena komponenta, crteži i tekstovi čine neraskidivu cjelinu, na što Satie upozorava u predgovoru zbirke: „Ovo se izdanje sastoji od dva umjetnička elementa: od crteža i od glazbe. Dio s crtežima oblikovan je tragovima – tragovima duha; glazbeni dio predstavljaju točke – crne točke. Ta dva dijela, kada se sjedine – u samo jednu knjigu – čine cjelinu: album. Savjetujem da se ova knjiga lista prijaznim i nasmijanim prstom jer je to djelo fantazije. U kojem se ne vidi ništa drugo.“

Suradnja s Picassom
i Cocteauom

Satijeve ideje zaintrigirale su javnost, pa i Jeana Cocteaua, koji je Satieja odabrao za duhovnoga vođu poznate francuske Grupe šestorke, a zahvaljujući kojem je ostvario suradnju sa slavnim koreografom Sergejem Djagiljevom te Pablom Picassom na baletu Parade 1917. Kao i druga ostvarenja te vrste u doba rata, i ono progovara groteskom. Za orkestralni slog te strahovitu buku koju stvaraju udaraljke, ali i niz neobičnih predmeta poput pisaćih mašina, revolvera, kola za izvlačenje lutrijskih srećaka i dr. Satie je inspiraciju zasigurno crpao iz analitičkog kubizma. Radom s eminentnim umjetnicima osigurao je sebi ugled u avangardnim krugovima te štovatelje u svima koji su se protivili estetici 19. stoljeća te u Satieju prepoznali istinskoga dadaista i glasnika nadrealizma. Dokidanje estetskog aspekta ogleda se i Birokratskoj sonatini, nastaloj iste godine kao parodija na jednu Clementijevu sonatinu.

Nakon uspješne suradnje s Djagiljevom, Satie je počeo dobivati narudžbe za djela, plod kojih je najpoznatiji rad na „simfonijskoj drami“ za glasove i komorni orkestar Sokrat iz 1918, sastavljene od dvije slike u obliku dijaloga te treće koncipirane kao monolog. U tom „povratku klasičnoj jednostavnosti s modernom senzibilnošću“, kako je djelo nazvao sâm autor, glazba je maksimalno pojednostavnjena kako bi se postigla što veća razumljivost odabranih dijelova Platonova Dijaloga.

Nakon 1920. ugled Satieja u javnosti rastao je, a uz glazbu za pozornicu okušao se i u žanru filmske glazbe. Koristeći se „načelom slaganja kocaka“ (postupak koji ponavljanjem glazbenih formula i negiranjem uobičajenih skladateljskih postupaka stvara monotoniju koja postaje vrlinom) skladao je statičnu orkestralnu, nedeskriptivnu glazbu za film Međučin Renéa Claira iz 1924, ujedno svoje posljednje djelo. Od posljedica neuredna života i dugogodišnjeg uživanja u alkoholu Erik Satie preminuo je 1. srpnja 1925.