Dojmljiva priča o imigrantima

Recentni talijanski film Mediterranea scenarista i redatelja Jonasa Carpignana izravno korespondira s u medijima vrlo čestom temom imigracije Afrikanaca u Europu. Dakako, filmski autor ne ostaje na pukome senzacionalizmu, već slojevito promišlja o sudbinama dvojice protagonista podrijetlom iz Burkine Faso. Pritom Ayiva (Koudous Seihon) i Abas (Alassane Sy) da bi stigli do Italije moraju prijeći alžirski dio Sahare, suočiti se s pustinjskim razbojnicima, stići do Libije, a zatim gumenim čamcem tijekom oluje preploviti Sredozemlje. Kada i stignu u talijanski grad Rosarno, nisu inkorporirani u europsku zajednicu nego su dio useljeničkoga kampa, a egzistencija im ovisi o manjim poslovima. Dok se Ayiva tijekom sezonskoga rada na farmi naranči barem djelomice nalazi na rubovima vlasnikove obitelji, Abas neprestano dvoji o položaju useljenika, čak teži povratku. U jednoj krajnosti obitelj vlasnika farme, pogotovo starica nadimkom Mama, skrbi se o sezonskim radnicima, dok u drugoj dio agresivnih stanovnika grada započinje s nasilnim djelovanjem prema imigrantima, što naposljetku rezultira razornim uličnim prosvjedima.

Predznak je iseljeništva središnjih likova dakle gospodarski, a ne politički, pa su jasne i neraskidive veze Ayive sa sestrom i sedmogodišnjom kćeri, koje su ostale u Burkini Faso. I dok je komunikacija većim dijelom filma telefonska, u završnici uočavamo uporabu Skypea, a u dvostrukosti odnosa prema afričkoj obitelji i djelomičnom uklapanju u onu vlasnika farme prijeloman je lik djevojčice Marte, koja zamalo postaje surogat kćeri. Pažljiva gradacija prostora i filmske priče pruža slojevito iščitavanje odnosa suvremenoga europskog društva prema useljenicima. Simptomatične su upravo dvije sekvence druženja imigranata muškaraca i žena, od kojih prvu prekida Talijan, očigledno svodnik, a u drugoj zabavu prate nasilno orijentirani stanovnici grada. Nedvojbeni je vrhunac filma sekvenca uličnih prosvjeda, započetih nakon umorstva dvaju Afrikanaca.

S obzirom da Ayiva nakon neuspjela pokušaja stjecanja radne dozvole ogorčen sudjeluje u prosvjedima, a Abas je teško ranjen, protagonistova svijest o marginalnome i podčinjenome položaju useljenika u odnosu prema domaćinima profilira se i u uspostavi osobnoga integriteta, ali i svojevrsnoga gubitništva. Tako i otvoreni svršetak filma svjedoči o realnom, a ne kakvu mitskom statusu imigranata, pa dakako nema ni potpunih rješenja ni nekoga protagonistova pročišćenja i skladnoga inkorporiranja u bilo kakvu funkcionalnu društvenu zajednicu.

Razvidna je svježina redateljskoga rukopisa Jonasa Carpignana. Sasvim uronjen u klimu suvremenoga europskoga filma, taj se filmaš vinuo do redateljskih postupaka nalik pseudodokumentarnim. Dinamična kamera, uglavnom iz ruke i često s leđa protagonista Ayive otponac je i gledateljeva snažnijeg promišljanja prikazane građe. Jer ako se takvim postupkom sugerira i svojevrsna neravnoteža društvenoga položaja središnjih likova, kamera s leđa postaje polusubjektivnim katalizatorom kojim se gledatelja snažnije uvlači u samu srž zbivanja. Svrhovito potpomognut snimateljskim radom Wyatta Garfielda, Carpignano je jasno percipirao razlike raznih podneblja, uspostavio odnose interijera i eksterijera te raščlanio i njihove mjestimične opreke kao što je to slučaj s useljeničkim kampom i kućom plantažera naranči. Pritom je teško ne evocirati pustinjsko okružje Alžira i suprotnost urbane skučenosti Rosarna.

Nedvojbeno je da Carpignano usprkos navedenim suprotnostima razlučuje i njihovu svrhovitu međusobnu prožetost u okviru cjeline filmske građe, pa uočavamo i njezinu ravnomjernost uz dakako nužno potrebne naglaske, pogotovu u posljednjoj četvrtini. Pritom ne treba zaboraviti ni vrsno glumačko ostvarenje Koudousa Seihona. Kako je Seihon i sam useljenik, tijekom filma dosljedno je označio sve mijene životnoga puta svoga lika, njegove karakterne osobine i djelovanje koje se ravna prema egzistencijalnim postavkama društava što ga uvjetuju. Uvjerljivost je njegove glume takva da gledatelj sasvim lako može suosjećati s njegovim likom, čak i kada u vlaku ukrade putnu torbu punu odjeće primjerene talijanskim klimatskim uvjetima. Tek je nešto manje kvalitetna gluma Alassane Sya, zacijelo i zbog smanjivanja važnosti njegova lika tijekom razrade filmske građe iako je sasvim razvidna njegova buntovnost u odnosu na rasistički žrvanj stanovnika Rosarna prema Afrikancima, a i Pio Amato kao ambivalentni vlasnik farme naranči dosljedna je protuteža i Seihonu i njegovu liku.

Skladatelji su Benh Zeitlin i Dan Romer jasno ocrtali emotivni prag ovoga filma, ostvarenja čija nam se struktura može učiniti epizodnom iako je u promišljenijem sagledavanju sasvim jasna temeljna narativna nit. Takvim postupkom Carpignano postiže već spomenut dojam dokumentarnosti građe, raščlanjuje odnos istine i fikcije i uspostavlja filmsku cjelinu izražene dojmljivosti. Daleko od kakvih senzacionalističkih medijskih vijesti o tegobnome putu useljenika iz tzv. zemalja u razvoju, Jonas Carpignano filmom Mediterranea stvorio je cjelovito djelo, jasnu sliku imigranata oslikanu iznutra, a ne kroz europsku medijsku percepciju. Kako je riječ o dugometražnome igranofilmskom prvijencu, od Carpignana se može očekivati i kvalitetan nastavak karijere.