Dobre slike posjeduju veliku moć

U Galeriji Matice hrvatske nedavno je zatvorena izložba Lovre Lapuha, jednog od najzanimljivijih slikara nove generacije. Osim samih radova, čije su karakteristike apsolutna nesputanost poteza, poetska raznolikost te nerijetko provokativni i dvosmisleni sadržaji, atraktivnosti izložbe nedvojbeno pridonosi i činjenica da Lapuh izlaže relativno rijetko. Na izložbi u Matici odlučio je prikazati dvadesetak slika na platnu, lesonitu ili dasci različitih dimenzija, nekoliko manjih kolaža na papiru te devet – dva izrazito velika i sedam manjih – reljefa/asemblaža. Većina pobrojanih radova nastala je prije najmanje pet godina, ali umjetnik veliku većinu njih nije nikada prije izlagao. Lovro Lapuh ne voli davati intervjue, pomalo je škrt na riječima i teži jednostavnom i neuvijenom izražavanju. Rekli bismo, ne odveć zahvalan sugovornik. Ali, istodobno, upravo ta njegova osobina motivirala nas je da ga zamolimo za kraći razgovor.

Radovi što ste ih ovom prigodom izložili nisu najnovijega datuma. Zbog čega ste se tek sada odlučili pokazati ih publici?

Učinilo mi se da je sada zgodan trenutak. Nije točno da baš svi radovi nisu nikada prije izlagani, nekoliko njih jest. Ali to je tada bilo u posve drukčijem kontekstu. Ova izložba nema karakter ciklusa, možda bismo eventualno mogli govoriti o mnogo manjih ciklusa i podciklusa objedinjenih na jednom mjestu…

Ali ipak ne možemo govoriti o nekom obliku retrospektive…

Ne, nipošto! Ali da nastavim. Želio sam napraviti izložbu koja je na određeni način fluidna, koja ne uspostavlja neku čvrstu ni zaokruženu cjelinu. Odveć osmišljene i „programirane“ izložbe, osobito ukoliko su slikarske, u ovom mi trenutku djeluju pomalo štreberski. Nisam se, dakle, želio ni sa čime opterećivati. I postav je uostalom takav, na trenutke uredno simetričan, a na trenutke nepravilan i „razbacan“. Rađen je po osjećaju. Jedina, recimo to tako, kontinuirana pravilnost postava sastoji se u tome da posjetitelji najprije nailaze na slike, potom dolaze kolaži, a na kraju, u drugoj prostoriji, smješteni su reljefi odnosno asemblaži. Iako, i tu bi se dalo pronaći pokoje sitno odstupanje. Ne volim pravila, na njih gledam kao na nužno zlo. Osobito ih ne volim u umjetnosti. Uostalom, svaka istinski zanimljiva umjetnost nastaje negiranjem nekih prethodno uspostavljenih kanona ili pravila. To su te prijelomne točke. I uopće mi ne smeta što izloženi radovi nisu nastali ove ili prošle godine. Sada, kada većinu njih prvi put vidim izložene u konvencionalnom galerijskom prostoru, ovako pristojno osvijetljene, kada se od njih mogu fizički odmaknuti, djeluju mi drukčije.

Ne plašite se kaosa?

A što je to uopće kaos? Na to pitanje nije moguće ponuditi zadovoljavajući odgovor. Kao da me pitate što je to umjetnost. I najveći red može izazvati i prizvati kaos. Ovdje mi pada na pamet fašizam. Sve, zapravo, ovisi o kontekstu, o kutu gledanja.

Slike, kolaži i reljefi. Zbog čega ne samo jedno od svega toga?

To sam napravio u dogovoru s voditeljem galerije. Prva opcija bile su samo slike, ali zaključio sam da medijska raznolikost dodatno pridonosi željenoj „otvorenosti“ cjelokupne izložbe.

Ne izlažete često.

Izlažem kada za to osjetim potrebu. Katkad se ona javlja, a da nisam naslikao mnogo slika, ali sam zato s njima zadovoljan. Nekako naslutim da su „spremne“. S druge strane, znam imati više radova, ali ne i neku neodoljivu potrebu za izlaganjem. Neki kolege, žao mi je što to moram reći, katkada svašta izlažu. Atelijeri i galerije ipak nisu jedno te isto!

Na jednoj od izloženih slika žena se sprema iz pištolja pucati si u usta. Na drugoj pak žena sjedi pored dinamita čiji fitilj upravo sama potpaljuje. Na vašim slikama ubijaju se samo žene…

Doista o tome nisam razmišljao. Valjda sam to napravio podsvjesno. Ima tu i ironije i crnoga humora. Nije sve baš tako jako tragično.

Promatrajući sliku s motivom žene koja si puca u usta, lijevo od nje zapazila sam krug oko kojega ste reljefnim slovima napisali „It is as black as Malevitch´s square“, što mi se na neki način učinilo čak i optimističnim…

Valjda jer je krug bijele boje, a u njemu sam naslikao likove od kojih su neki nagi. Ne znam. Koji put sadržaj može biti pesimističan, a formalni elementi optimistični. A vjerojatno može vrijediti i obratno. Takvi paradoksi čine slikarstvo moćnim i još aktualnim.

Gotovo sve vaše slike na ovoj izložbi imaju nazive na engleskom jeziku. Zbog čega?

Da počnem od Mladena Stilinovića?

Mislite na njegov znameniti rad An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist?

Točno. Ali ima nekoliko naziva i na latinskom… Što se engleskoga jezika tiče, čini mi se nekako pamtljivijim. Snažnije se ljudima uvlači pod kožu. I, dakako, učinkovitiji je na međunarodnoj sceni. Nema tu neke velike mudrosti.

Svoje kolaže ovdje zagonetno nazivate GKJ i potom dolazi neki broj. Što to znači?

Da, to doista zvuči kao neka zagonetna šifra. Ali nije tako. Prije mnogo godina bio sam u konkurenciji za oslikavanje murala u glazbenom klubu Jabuka i doista sam se nadao toj narudžbi. U tu svrhu napravio sam i mnogo skica. Na kraju se nisu odlučili za mene i skice su propale. Poslije sam počeo raditi ove kolaže i oni su me, doista ne znam zbog čega, podsjetili na spomenute skice te sam im odlučio nadjenuti ovakav naziv, dakle kraticu punog naziva kultne Jabuke. Inače, ovi su mi kolaži dragi zbog svoje osobine da izdaleka djeluju posve apstraktno, a ukoliko im se približimo, otkrit će nam obilje figurativnih detalja.

Djeluju kao da titraju…

Upravo tako. I mišljeni su na način da kod promatrača potiču asocijacije, da aktiviraju njegovu kreativnost gledanja. Čovjek ne treba biti umjetnik da bi u, primjerice, kori drveta razaznao ljudsko lice ili nešto drugo.

Ipak, posjetiteljima izložbe najatraktivniji su, čini se, vaši reljefi/asemblaži…

Ne čudi me. Zabavlja ih tražiti i otkrivati čega sve u njima ima. A ima doista svačega…

Po kojem kriteriju izabirete predmete koje ćete u njih ugraditi?

Na to pitanje ne mogu precizno odgovoriti. Ali predmete ne biram bez veze. Rukovodim se osjećajem. Ima tu neke tajne povezanosti. Autorica predgovora za izložbu Ana Čveljo zgodno je te moje reljefe/asemblaže usporedila s crnim rupama koje upijaju svijet.

Vaše slikarstvo nije lijepo u tradicionalnom smislu značenja te riječi. Slažete li se s tezom po kojoj bi se vaše cjelokupno stvaralaštvo okarakteriziralo kao svojevrsna kombinacija street-arta, pop-arta i bad paintinga?

Ako vi tako kažete… Uvijek su mi bile važne nesputanost i sloboda. Ne volim da me se svrstava u neke ladice. Ljepota? Što je to ljepota? Ljudi vole lijepo, a ne znaju to obrazložiti. Lijepo i ugodno nije jedno te isto. Ljepota u umjetnosti može biti teška i nelagodna, upravo zbog toga što umjetnost mora težiti istini. A ja težim ukazivanju na današnju okrutnu stvarnost.

Slike ne služe uljepšavanju zidova…

Nipošto. Negdje sam pročitao kako je Vera Horvat Pintarić rekla da bi se teško odlučila u svoju sobu objesiti Rembrandta. Smatra, naime, da on svojom snagom i energijom može djelovati odveć nelagodno. Dobre slike posjeduju veliku moć.

Možete li navesti nekoga tko je utjecao na vaš rad. Neki uzor?

Mnogi su utjecali… Martin Kippenberger sigurno pripada među njih. Na ovoj izložbi čak sam izložio i sliku koja mu je izravna posveta. Tu su i Anselm Kiefer, Neo Rauch...

Sve Nijemci…

Ma slučajno. Utjecaje pronalazite i izvan sfere umjetnosti, pa i među osobnim prijateljima. Čak je i od budala moguće nešto preuzeti, pod uvjetom da to znate ispravno upotrijebiti.

Ne volite danas popularne umjetničke statemente…

Ma kakvi! Osobito kod slikara. Pa nismo mi nuklearni fizičari. Slika mora govoriti sama za sebe. Neki današnji kolege, osobito oni mlađi, inzistiraju na pričanju priča. Držim da se time slika i njezina poruka samo razvodnjuju. A u trendu je i taj nekakav perfekcionizam, koji bih ja radije nazvao kliničkim pseudoperfekcionizmom.

Radite li trenutno na nečemu?

Uvijek. Umjetnici, zapravo, uvijek na neki način rade. Čak i kada se prepuštaju dokolici. Opet bih se vratio Mladenu Stilinoviću i njegovoj pohvali lijenosti.