Čarolija barokne glazbe

Händelove su opere sinteza operne umjetnosti u Europi druge polovine 17. i prve polovine 18. stoljeća. Svi operni stilovi koje je upoznao tijekom života ogledaju se u njima: hamburška, napuljska i venecijanska opera, prve komične opere i tip francuske opere s brojnim baletnim točkama. Sadržajna tematika Händelovih opera kreće se obično u području povijesno-legendarne, mitološke građe ili u krugu fantastike. Posvuda Händel uvodi herojske osobe, vojskovođe, vitezove, vladare, koji uz idealno zamišljene ženske likove rješavaju probleme ljubavi i časti i pobjeđuju etičkom snagom osobnosti. Händela privlače istaknute povijesne osobe – on se zanosi događajima povezanim s Julijom Cezarom, Bajazetom, Aleksandrom Velikim i njihovim herojskim pothvatima. Zbog malobrojnosti opernih družina tog vremena i tadašnje konvencionalnosti talijanske operne strukture morao je uglavnom napustiti zbor, no unio je bogatu raznovrsnost u ariju, koja je često tipa da capo. Uz to susrećemo i manje, strofičke napjeve, jednostavne i iskrene, a u arijama često prevladavaju plesni i koncertantni elementi. Primjenjivao je i dvodijelne arije, kao i jednodijelne ariose, a uz vokalnu dionicu znao je razviti još jednu, instrumentalnu, tvoreći sklopove vrlo zanimljiva kontrapunkta, u kojoj je bilo i naglašene virtuoznosti. Pisao je i ansamble, najčešće duete, rjeđe tercete, a kvartete gotovo nikada, što je sve bilo vrlo očigledno upravo u operi izvedenoj na riječkoj pozornici.

Maratonski duga opera Julije Cezar u Egiptu zanimljivom je režijom, izvrsnom scenografijom Dalibora Laginje i sjajnim solistima držala pozornost publike do sama kraja. Predstava počinje od nulte probe, Sitz-probe kada se pjevači prvi put susreću s orkestrom, a razvija se pred publikom u spektakl. Pritom se rabi i suvremena tehnologija, 3D-video mapping. Četiri sata s dvjema stankama protekla su u dinamičnom i nesvakidašnjem prikazu glazbe baroka koja se u Hrvatskoj često ne izvodi, prepune zahtjevnih glasovnih izazova kojima su solisti majstorski odgovorili s posebnim užitkom i zabavljajući se na sceni. Orkestar podignut u razinu gledališta bio je izvrstan suigrač solistima na sceni, koje je s osmijehom, ritmom i glazbeno superiorno vodio nenadmašni maestro Ville Matvejeff, istovremeno nastupivši i u ulozi čembalista u recitativima.

Olga Kaminska kao Nireno i Slavko Sekulić kao Curio bili su uigrani pjevači u manjim ulogama, kao i izvrsna Ivana Srbljan kao ženstvena Kornelija, lijepo izrađenih dubina i čistih zapjeva. Marko Fortunato u ulozi Sesta, koju uglavnom pjevaju žene, bio je izvrstan u falsetima, a Dario Bercich u ulozi negativca, egipatskog vojskovođe Achille, i glasovno i glumački bio je dojmljiv na sceni.

Posebno treba istaknuti zanimljivu Sonju Runje u ulozi egipatskog kralja Ptolomeja, koja je dala začudnu glumačku i glasovnu izvedbu, prikazavši i izvrsnu akrobatsku tehniku plesa na svili pjevajući na pet metara visine zahtjevnu ariju.

No zvijezde večeri bile su Anamarija Knego u ulozi Cleopatre, nježna, kristalno čistih melodijskih linija, suptilno izrađenih dinamičkih zapjeva, glumački ležerna i razigrana, koju zaista treba slušati i uživati. I Diana Haller u naslovnoj ulozi rimskog imperatora Julija Cezara, koja se nevjerojatnom lakoćom transformirala pokretom i izrazom u muški lik koji je tumačila, pjevajući zahtjevne barokne ukrase virtuozno, ritmički besprijekorno, intonativno bez greške i živopisno dramatski s visinama koje ushićuju.

Bila je to izvedba koja se gleda širom otvorenih očiju i koja otkriva čaroliju barokne glazbe koja nije tako česta u ovim našim krajevima. Bila je to predstava kojoj zbog svakoga njezina dijela i svih sudionika treba glasno skandirati – bravo! I uprizoriti je na mnogim europskim pozornicama.