Avanture putnika

Da se pobožnim hrvatskim hodočasnicima divio i Dante, poznata je kulturnopovijesna činjenica. Manje se međutim zna da su se europski hodočasnici i drugi putnici – križari, diplomati, trgovci, znanstvenici – u srednjem vijeku i u renesansi istim hodočasnicima divili i kao domaćinima: visokoj razini njihova svakodnevnog života na istočnoj obali Jadrana, istarskim i dalmatinskim vinima, njihovoj kulturnoj baštini i gostoprimstvu. Tu i niz drugih zanimljivosti o srednjovjekovnim i renesansnim putnicima i njihovim avanturama u našim krajevima moglo se čuti na međunarodnom znanstvenom simpoziju Putovanje u srednjovjekovnoj i renesansnoj Hrvatskoj u europskom kontekstu, koji je u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 20. svibnja okupio vodeće stručnjake za fenomen srednjovjekovnih putovanja. Znanstvenici su pokazali u kojoj su mjeri različiti oblici poslovnih, vjerskih, diplomatskih i drugih dodira između pojedinaca i skupina naroda, kultura i civilizacija utjecali na stvaranje srednjovjekovne i renesansne, a time i suvremene europske civilizacije.

Zvijezda skupa bio je Gerhard Jaritz, vodeći europski stručnjak za fenomen srednjovjekovnih i renesansnih putovanja koji je, istražujući kako su stranci doživljavani u tadašnjim srednjoeuropskim gradovima, došao do spoznaje da su oni bogatiji – liječnici, notari, intelektualci – bili mnogo bolje prihvaćani od ostalih, što je slučaj i s današnjim migrantima.

Skup je organizirao Akademijin Odsjek za povijesne znanosti, a problematika putovanja kao ključnog elementa povezivanja, ali i razdvajanja različitih medievalnih zajednica nametnula se jer u hrvatskoj znanosti nije podrobnije istražena. „Skup smo organizirali kako bismo rekonstruirali hrvatsku mrežu putova kao sastavni dio velike mreže putova na cijelom europskom i maloazijskom prostoru“, kaže povjesničar Zoran Ladić, predsjednik Znanstvenog odbora simpozija, koji ističe da nakon objave pozvanih izlaganja u uglednom časopisu Medium Aeuvum Quotidianum Austrijske akademije znanosti na engleskom karte europskih srednjovjekovnih putova na našim područjima više neće biti prazne.

„U Europi danas postoji barem 500 putopisa i dnevnika hodočasnika srednjeg vijeka i renesanse koji u Hrvatskoj gotovo nisu ni poznati, a sadržavaju iznimno bogate podatke o običajima, jeziku i civilizacijskim osobinama stanovništva naših gradova i komuna na obali. Oni govore da Hrvatska nije bila izolirana zemlja.“

Već u Čedadskom evanđelistaru u 9. stoljeću, navodi Ladić, spominju se prvi hrvatski knezovi koji su putovali. U srednjem vijeku naime uglavnom su putovali pripadnici najviših društvenih slojeva, no od 12. stoljeća i procvata urbanih sredina diljem Europe, tako i u Hrvatskoj, osobito u 14. i 15. stoljeću, dolazi do demokratizacije putovanja koja se širi na cjelokupno stanovništvo Europe. U Hrvatskoj su putnici putovali kopnenim i osobito pomorskim putom, koji je postao važniji krajem srednjeg vijeka kad je Venecija organizirala svoju flotu.

„Više od 99 posto stanovništva srednjovjekovne Europe bili su seljaci. Oni su putovali pješice. Malobrojni građani, koji su na put kretali iz ekonomskih, diplomatskih, vojnih ili religioznih razloga, služili su se konjima i kočijama, a najbogatiji su mogli (za)kupiti i cijelu galiju“, kaže Ladić i dodaje: „Za razliku od današnjih, ta su putovanja bila vrlo opasna. Kopnena zbog šumovitosti cijele Europe, što je išlo u prilog pljačkaškim bandama, a morska zbog gusara i pirata te vremenskih uvjeta, a prijetili su i kuga, glad i rat. Oporuka je zato bila uobičajeni završetak pripreme putovanja.“ Hrvatski putnici u to vrijeme bili su hodočasnici i trgovci, zatim oni koji su bili prisiljeni na put zbog prodora Osmanlija, a putovali su i Frankapani.

Hrvoje Gračanin govorio je o važnosti starih rimskih cesta, koje su u našim krajevima u srednjem vijeku bile dobro očuvane i pretvorene u kvalitetnu mrežu povezanu s cijelom Europom, a Krešimir Kužić istražio je hodočasničke dnevnike i predstavio načine opskrbe putnika vodom i hranom u brojnim malim uvalama od Istre do Crnogorskog primorja, njihove kontakte s lokalnim stanovništvom, za koje imaju samo riječi hvale. Mnogi od njih u dnevnicima pišu i o radišnim hrvatskim mornarima na mletačkim galijama, koji su govorili i po pet svjetskih jezika.

Islamski svijet zaslužan je za prijevod niza grčkih djela, a naš Herman Dalmatin, rođen u Istri, o kojem su izlagali akademik Franjo Šanjek i Barbara Grbavac, pokazuje koliko su znanstvena putovanja u srednjem vijeku bila važna. Njegov primjer govori da nije sve vrijeme trajao rat između dviju civilizacija, već da je upoznavanje s, u to doba naprednijim, islamskim svijetom pridonijelo europskom intelektualnom razvitku.