Antologijske grafike

Izložbom Pola stoljeća kontinuiteta u zagrebačkom Kabinetu grafike HAZU grafičar i slikar Ivica Šiško (rođen 1946. u Livnu) priredio je pravu svečanost grafike, podsjećajući nas na neke od ponajboljih radova koje je stvorio u dugogodišnjoj umjetničkoj karijeri. Okrugloj brojci od sedamdeset godina života pridružilo se i pedeset godina umjetničkoga stvaralaštva. Tako je ova izložba na neki način i slavljenički poziv na čestitku umjetniku za jubilej visokih obljetnica, retrospektivni osvrt na bogatu karijeru akademskog umjetnika. Umjetnika koji je proteklih godina u tajne grafičkih tehnika uputio brojne generacije studenata s Nastavničkoga odjela Akademije likovnih umjetnosti na Jabukovcu. Tamo, na Jabukovcu, uz pedagoški rad sa studentima, sakupio se i pulsirao cijeli paralelni stvaralački život profesora Ivice Šiška, u atelijeru gdje se grafičar izmjenjuje i nadmeće sa strastvenim slikarom. On je poput boga Janusa, jedna glava s dva lica. I funkcionira izvrsno.

Slikarstvo je posljednjih godina bilo vidljivije, zastupljenije. Zadnja izložba bila je u siječnju ove godine u Studiju Račić zagrebačke Moderne galerije, sa slikama (akrilici) koje u kadriranju imaju izvorište u grafičkom ciklusu iz ranih osamdesetih godina. Izložba Pola stoljeća kontinuiteta prigoda je da se prisjetimo širokoga raspona tema koje je umjetnik ostvario u grafičkom opusu, na koji smo pomalo zaboravili zbog češćih slikarskih izložbi. Kabinet grafike domaćin je izložbi s 82 grafička otiska koje je Ivica Šiško stvorio u vremenskom rasponu od najranije litografije Pad–Pomak iz 1971, preko tematskih ciklusa i serije grafičkih mapa (bibliofilska izdanja Zbirke Biškupić), do raskošnih akvatinta Metamorfoza i Hommage à Darko Glavan nastalih tijekom 2012. Te posljednje velike su grafike koje izgledaju poput slika s prigušenom bojom, s prevladavajućim tonovima okera i plavetnila između kontrastnih slobodno lebdećih uskih crvenih krivulja.

Kadrovski protupomaci

Šiško je majstor kadriranja. Sada i oduvijek. Radovi s početka sedamdesetih donekle su slobodno komponirani s figurama, da bi se umjetnik potom brzo usmjerio prema još većim figuralnim kompozicijama, sjajnim listovima, kukcima, puževima, pticama. Jednom su to pomno posloženi kadrovi u ponavljanju, a onda se pričje krilo rastegne po dijagonali u najvećoj slobodi (mapa Zimovnik, potom mape Contre la mort la flaque). Nekad je Šiško majstorski presjekao kadar, u veliki okvir umetnuo mali kadar, kontrastirao boje, primjerice u grafičkom Valu iz 1979. Te su plohe imale zasebne poteze i tonove, rukopis koji je izvježbao u crtanju olovkama u bojama. Osobno mi je kod Šiška uvijek zanimljiv taj prijelaz od grafičara prema slikaru, kakav je tretman plohe s obzirom na tehniku. Odavna u slici više nema plohe. Ono što je u grafici bila ploha, postala je s vremenom u slici oplemenjena površina, prisutna u nekom tonalitetu modroga ili okera, crvenih ili crnih naglasaka. Ivica Šiško je u tom prijelazu od grafike na sliku razvio specifičnu strukturu sličnu kristalima, optički aktivno polje u svim elementima. Kao što je nekad pisao iglom po metalnoj ploči, otiskivao po nekoliko boja s matrice, tako je to pisanje nastavio akrilikom po platnu u novije doba, na sasvim aktualnim slikama. U vibrantnom treperenju vidljiva je svaka boja, svaki ton i potez kista u svojoj čistoći teksture, od trenutka kad se kist pun boje prisloni na platno ostavljajući puni trag, preko kontakta s platnom kad se potez „prazni“ i izdužuje u toj liniji do novoga punjenja. 

Najnovija izložba u Kabinetu grafike na neki je način i introspektivni pogled u otkrivanje najtananijih osjećaja koji su umjetnika pratili u radu u stvaralačkom kontinuitetu od pedeset godina. Dakako, to je prilika nama da na jednom mjestu sagledamo svu likovnu raskoš i zanatsku vještinu s kojom Šiško do danas živi i stvara. Podsjetio nas je ovom izložbom na svoje sjajne rane crtačke figurativne kompozicije, među kojima svakako treba izdvojiti akvatinte i bakropise iz serije Pomak s dominantnim konjskim tijelom koje preskače barijere, lomi se na preponi, zapinje na nekom zidu i maksimalno dinamizira temu. Ponekad će u velikom kadru Šiško umetnuti u donjem dijelu i maleni kvadratični prozor s dinamičnim skokom trkačega konja s elegantnim jahačem, ponovit će na više mjesta te kadrove koji će mu omogućiti da unutar čvrstoga crteža iscrta precizno figure, filigranski obrađene u svakom detalju. Nasuprot toj čvrstoj figuri, na slobodnoj podlozi, po segmentima ploha, osjenčano je cijelo bogatstvo nijansi koje mogu zajedno pružiti bakropis i akvatinta na istom listu. Tu se pokazuje maštovita vizualizacija, primjerice kadrova s konjima u listovima Pomaka (1976) ili Danteomanije (1977), pri biranju tema koje je ocrtavao, gravirao, jetkao na pločama i otiskivao na najfinijim papirima. Od sedamdesetih godina umjetnik se zanima i za prirodu, za vegetabilne motive lišća, drveća, grahorica, koje su često prikazane na njegovim grafikama, a poslije i na slikama.

U Kabinetu grafike predstavljeno je i nekoliko sjajnih grafika s erotskim predznakom. To je Otvorena, nekoliko listova s temom Klijanje, što se donekle uklapa s općom otvorenošću 80-ih prema pitanju erotike i seksualnosti. Imao je Šiško i svoje mitološke teme prepune arhetipskih značenja, posebice u mapi Hommage à A. T. Mimara sredinom osamdesetih. Tu se Leda s labudom, Kentaur ili Otmica Europe asocijativno dovode u vezu s majstorskim djelima Botticellija, El Greca i Rubensa. Tehnika mezzotinte u boji vođena Šiškovom rukom u tim se primjerima pokazala idealnom za ilustraciju priče o poznatim temama i kolekcionaru. 

Želimo li podcrtati stanovito jedinstvo grafike i slike, pronaći mjesto gdje se gotovo podudaraju, možemo to zapaziti na primjeru mape Zapisi iz Turopolja koju je 1985. grafičar i slikar radio s pjesnikinjom Zlatom Cundeković. Te su akvatinte i bakropisi Drvo, Heraklo i Vuk najsličniji primjeri grafika koji su istom stvaralačkom logikom prenesene i na njegove slike iz istoga razdoblja. Dok su grafike u boji još donekle prigušene, u slikarstvu je eksplodirala boja, popunilo se slikarsko polje kroz čiju teksturu samo tu i tamo probija figura nekoga mitološkog bića, biljke ili visokoga stabla koje je s godinama postalo gotovo njegov zaštitni znak. Ti kolopleti prirodnih elemenata i slobodnih, otvorenih struktura raskošnih boja kulminirali su u na slikama Rajskog vrta 1990.

Inspiracija iz prirode

Vesna Kedmenec Križić u predgovoru u katalogu govori o silovitim lomovima strukture i rastvaranja plohe u prikazu životinja i ljudi u kovitlacu, a sve je to snaga zemlje i njezinih pokrenutih sila. „Inspiraciju crpim iz prirode na svom ranču. Dođem tamo s bilježnicom i nacrtam biljku. Poznato je da je i Paul Klee prikazivao vinovu lozu, životinje poput koze i zeca, slagao je te elemente u prostoru slike. Tako sam i ja izašao iz prirode prema kadru“, rekao mi je nedavno Ivica Šiško. Specifičan Šiškov rukopis, raskoš boja i to slikarsko pisanje po platnu rano je zapazila i kritika (V. Maleković), a kad je riječ o nagradama, umjetnik je ponosan što je sa Slovencem Borisom Jesihom bio finalist nekadašnje Vjesnikove nagrade za slikarstvo Josip Račić, koju je i dobio 1981. „U to sam vrijeme pokušavao raditi i koncept. Naravno, bio je to drukčiji koncept u prostoru od onoga kakav je radila, primjerice, Marina Abramović“, rekao je nedavno Šiško tumačeći svoje umjetničko djelovanje. 

Nije lako osvrnuti se unatrag, pogledati život i stvaralaštvo u retrovizoru, suočiti se s temama, suradnicima, s osobnim postignućima i razmišljanjima. Ovom izložbom Ivica Šiško pokazao je jedinstvenu donaciju, zapravo ono što je sam htio da ga predstavlja kao umjetnika. Popisu darovanih grafičkih listova dodao je i izbor radova iz svojega vlasništva, upotpunivši tako donaciju koju je Kabinetu grafike predao 2015. Autor je birao doista svoje najbolje radove. Sve to složio je u antologijski niz kakav bi mogle poželjeti najveće svjetske zbirke, vjerujem i bečka Albertina. Tako će Kabinet grafike HAZU u zbirci istaknutih hrvatskih umjetnika imati bisernu kolekciju s više od osamdeset Šiškovih grafičkih listova.

Usprkos krizi, prije ljetnih mjeseci u Zagrebu je priređeno nekoliko vrlo vrijednih izložbi. Kad bismo ovih dana pogledali samo izbor plakata Borisa Bućana u Muzeju suvremene umjetnosti i izložbu grafika Ivice Šiška u Kabinetu grafike HAZU, mogli bismo pomisliti kako kultura u nas sjajno stoji, kako konačno najvrsniji umjetnici imaju prave izložbe u specijaliziranim ustanovama i na primjerenim adresama. Eh, gdje bi nam bio kraj da je uvijek tako.