Vječni povratak ideologija

Zaoštravanje i produbljivanje ideoloških podjela u hrvatskom društvu, koje se gotovo svakodnevno rasplamsava u medijima i javnom i političkom životu, postavlja pitanje ne samo dubokih svjetonazorskih i povijesno latentnih sukoba, što se manifestiraju kroz orkestriranu i amplificiranu diobu desni–lijevi, patrijarhalno–progresivno, ustaše–partizani, nego te podjele, koje nisu ni manje ni veće nego u jednoj Španjolskoj, Francuskoj ili Belgiji, otvaraju i pitanje opstanka i intenzitete ideologije uopće u globaliziranom postmodernom društvu. Nakon pada Berlinskog zida i izumiranja „velikih pripovijesti“ moderne u obliku dvaju totalitarizama, nacizma i komunizma, te su podjele trebale prirodno nestati pobjedom tržišnog modela demokracije na planetarnoj razini.

Ideologije kao sustavi vrijednosti, „pogledi na svijet“, pojavom prosvjetiteljstva u 18. stoljeću zamijenile su vjeru kao transcendentni sustav vrijednosti i poprimile oblik sekularne političke religije koji su temeljile na krajnje iracionalnim misaonim i idejnim matricama. Još prije sloma komunizma i Fukuyamine teze o „kraju povijesti“, američki sociolog Daniel Bell  navješćivao je izumiranje ideologija u knjizi Kraj ideologije (1960), ustanovivši kako su ideologije 19. stoljeća na Zapadu iscrpljene pojavom liberalnog političkog i gospodarskog pragmatizma te opadanjem radikalnoga potencijala posebno onih ideologija koje su zasnovane na apsolutizaciji ideje istine.

Međutim, legitimno je zapitati se ne predstavlja li sama teza o kraju ideologije jedan oblik ideologije, posebno ako se uzme u obzir specifičan povijesni i politički kontekst 1950-ih i 1960-ih kada se ona prvi put pojavila, da bi sa Fukuyamom dobila konačni oblik i odmah bila proglašena apologijom neoliberalnog kapitalizma, koji se upravo spremao na svoj trijumfalni pohod svjetskom pozornicom, nakon što su propali komunistički sustavi.

Kasniji razvoj i kretanje svjetskih prilika, rat u bivšoj Jugoslaviji, etničko-vjerska fragmentacija na Bliskom istoku, jačanje islamističkog radikalizma i atentati 11. rujna zapravo su demantirali Kantovu idealističku paradigmu u međunarodnim odnosima o uspostavi „vječnog mira“ te paradigmu kraja povijesti kao povijesno neuvjerljive.

U prozaičnom smislu, ideologija uvijek predstavlja diskurs drugoga, a pozivati se na ideologiju uvijek omogućava diskvalificiranje argumentacije sugovornika. Takav koncept često je reaktivan jer služi za diskreditiranje ideja protivnika i neistomišljenika pod izgovorom da ne odgovaraju realnosti. U tom smislu Jean Baechler ističe kako je „pisati o ideologiji uvijek pogubno jer je svaka definicija ideologije arbitrarna“. Karl Mannheim govori o „paradoksu ideologije“ jer je svaka kritika ideologije ujedno jedan oblik ideologije. Alain Besançon primjenjuje koncept ideokracije kako bi dokazao da ideologija nije sredstvo totalitarizma, nego kako je totalitarizam politička posljedica i utjelovljenje društvenog života ideologije koja je kronološki i logično nastala prije. Paul Ricoeur će u ideologijama vidjeti pozitivnu ulogu u stvaranju „simboličkih struktura“ koje omogućuju izgradnju kolektivnih i individualnih identiteta. Kod lijevih krugova posttotalitarno iskustvo često je praćeno retorikom kojom se nastoji promicati ideje o stvaranju alternativnih gospodarskih sustava koji bi trebali zamijeniti kapitalizam u izumiranju putem socijalnih evolucija, raznoraznih reformizama ili tehnološke emancipacije. Često se i neomarksistički teoretičari poput Alaina Badioua ili Jacquesa Rancièrea pozivaju na eksperiment kojim bi se realizirala čista, emancipirana socijalistička ideja, bez obzira što su povijesna i praktična iskustva socijalizma i komunizma u svijetu dokazala raskorak između namjera, ideja i zločinačke prakse na terenu.

Vrijeme posttotalitarizma

Padom Berlinskog zida i raspadom komunističkog bloka otvorio se novi tranzicijski prostor za reinterpretiranje simboličke kulture putem politika sjećanja. U tom pogledu, pitanje uličnih imena i njihova društvena konteksta pojavilo se kao značajan čimbenik. Primjerice, promjena simbola stari je povijesni pristup kojim se nastoji izgraditi novi legitimitet, dok je promjena naziva ulica i trgova, kako ističe Graeme Gill, glavni proces za izgradnju nove simboličke kulture.

Taj proces simboličke transformacije različito je tekao u postkomunističkim zemljama srednje i istočne Europe i poprimao je različite oblike, od radikalnog pristupa „demoliranje-zamjena“ u Poljskoj u kojoj su od 1990. do 1995. nestali monumenti komunističke prošlosti, kao i nazivi ulica „revolucionarnih heroja“, do skladištenja i muzeifikacije u drugim zemljama, primjerice Rusiji, gdje se čak nastoji reintegrirati komunističku naraciju unutar službene neoimperijalne velikoruske Putinove  ideologije.

Mnogi primjeri ideološki motiviranih preimenovanja potvrđuju simbolične reprezentacije i konstrukcije kolektivnog identiteta, što se na znanstvenoj razini odrazilo kroz  rasprave i pojmove kolonijalizma/postkolonijalizma, totalitarizma/posttotalitarizma.

Posttotalitarizam se ne temelji više na masovnom teroru i brutalnoj represiji, već na rezignaciji javnosti i pasivnom pristanku na demagogiju službenih istina. Riječ je o društvenom inženjeringu koji nastoji kontrolirati društvo putem opće anestezije. Václav Havel najbolje je definirao posttotalitarizam kao „povijesni susret diktature i potrošačkog društva“. U tom smislu posttotalitarizam nastoji provoditi opću društvenu demoralizaciju i širiti gubitak vjere u bilo koju mogućnost istinske promjene. Ideologije u posttotalitarnom razdoblju postaju ono što Gilbert Durand u knjizi Antropološke strukture imaginarnog naziva „dnevnim sustavom svagdašnjice“ te proizvode gubitak dodira sa stvarnošću.

Hrvatska kasno sazrijeva

Ideološke pojave u hrvatskom društvu zapravo su samo lokalno-parohijalni kontra­punkt zakašnjelog moderniteta s nepomirenim traumatičnim sjećanjima na jugoslavensko totalitarno iskustvo, koja se paradoksalno rekontekstualiziraju u posttotalitarnom globalnom trenutku.  Za hrvatsko postkomunističko društvo križanje takvih suprotnih procesa konstituira ono što povjesničar Reinhart Koselleck naziva kriznim, „posredničkim razdobljem“. Ono što je razvidno za hrvatski nacionalni korpus jest da se zbog sukcesivnih psihomentalnih, generacijskih, političkih i gospodarskih tranzicija, od predmodernog doba, preko prisilne titoističke industrijalizacije i modernizacije pa sve do procesa postmodernizacije društva s postupnim nadnacionalnim integracijama, politogeneza i ontogeneza nisu mogle skladno artikulirati.

Danas se taj proces nacionalne identifikacije i društvene integracije još dodatno fragmentira. Hrvatski nacionalni identitet, koji se afirmirao na državotvornoj razini 1990-tih godina, danas je suočen s novim izazovima globalizacije, s regionalnim i nadnacionalnim integracijskim procesima, te taj isti identitet nije u mogućnosti stabilizirati se u vremenu i prostoru te skladno sazrijevati, oslobođen nepomirenih sjećanja i monoloških kultura. Potreban je proces u kojem taj identitet najprije treba probaviti duboki suverenistički nacionalni osjećaj Tuđmanovog razdoblja iz 1990-ih, koji se poistovjećuje s vrednotama moderne (država-nacija, nacionalna afirmacija), kako bi mogao asimilirati postmodernitet obilježen s relativizmom svjetonazora i prvenstvom gospodarskih vrijednosti nad svim drugim. Suvremenom trenutku nadnacionalnog europskoga osjećaja koji zahtijeva konsenzus i okrenutost prema budućnosti suprotstavlja se vlastiti nacionalni suverenistički trenutak okrenut prema prošlosti, koji nastoji zadržati konzervativne društveno-političke modele.

Ralf Dahrendorf upozorava na problem „dekalaže“ – pomaknutosti u vremenskom tijeku političkih, gospodarskih i društvenih reformi u postkomunističkim državama. On drži da je na području legalnih i ustavnih reformi potrebno šest mjeseci, u gospodarstvu šest godina, a u načinu života, vrednotama, mentalitetu, odnosno izgradnji modernog civilnog društva više naraštaja da bi se dostigli procesi koji su drugdje na djelu već više godina. Teorija opaža i razne iracionalne čimbenike kao zapreke tranziciji – psihološke barijere, povijesne fikcije, prekide modernizacije, ostatke predmodernih elemenata i struktura društva… Nakon pobjede i stupanja na vlast novih demokratskih elita u postkomunističkim zemljama, događa se mimetična pojava „dvostrukih institucija“ – osnivaju se, zapravo uvoze, institucije po uzoru na Zapad, ali bez prethodnih strukturalnih i mentalnih promjena. 

Podjele u hrvatskom društvu tako ne proizlaze toliko od klasičnih ideoloških dihotomija lijevo i desno nego se kristaliziraju oko pitanja posttotalitarne sanacije i razrješenja nepomirenih i traumatičnih sjećanja koja zadiru u arheologiju često proturječnih osobnih i društvenih iskustava komunističkog jugoslavenskog totalitarnog eksperimenta. Takve će podjele postojati i sporadično se radikalizirati dok god se bude nastavila kontinuirana hipermnezija antifašističke naracije žrtava nacističkog totalitarizma, u ime koje se umanjuje i provodi amnezija žrtava komunističkog jugoslavenskog totalitarizma. Stoga je odgovorni proces suočavanja s totalitarnom prošlošću (i lijevih i desnih) neophodan institucionalni, politički i društveni put za postupno razrješenje nepomirenih sjećanja i povijesnih narativa, iz kojih trajno izviru ideološke podjele. 

Pobjedonosni hod ekonomije

Kada Marcel Gauchet piše da „ništa bolje ne doživi poraz nego uspjeh“, on uočava kako posttotalitarizam razara demokraciju iznutra jer izvrće totalitarnu logiku, a ne reproducira je. Naime „novi duh kapitalizma“ nastaje u samoj praznini funkcije „političkog“, što i objašnjava sveprisutna dominacija ekonomije u svim porama društva. U takvu kontekstu, stigmatiziranje i medijsko pumpanje stereotipnih podjela između desnih i lijevih zapravo pomalo poprima oblike uhodanog političkog i medijskog inženjeringa koji zasjenjuje trenutno drugo „posttotalitarno pitanje“ u hrvatskom društvu, a to je sve prisutnija dominacija ekonomske logike u sferama rada, škola, zdravstva i kulture. Prerušavanje antitotalitarizma i antifašizma u novu „antidogmatsku dogmu“, u „antinormativnu normu“ održava i dominaciju novog jednoumlja i negira demokraciju kao dijaloški i kritički proces. Za razliku od represivnih metoda u modernim totalitarizmima, posttotalitarne demokracije ne temelje se više na apsolutnoj ideologiji ili znanosti, nego promiču ideju o „nemogućnosti općeg znanja“ (Jean-Pierre Le Goff), održavajući društvo u neprestanu pokretu, u „trajnom stanju nestabilnosti“ kako bi ono uvijek bilo spremno na mobilizaciju za ostvarivanje neprestano novih izazova i ciljeva. Preko paradigme „totalne transparentnosti“ suvremeno posttotalitarno društvo zapravo održava vladavinu tajnosti. Danas vladavina eksperata te ideje neprestanog evaluiranja, komunikacije i motivacije zahtijevaju od pojedinaca logiku neprestane adaptacije, logiku preživljavanja i urgentnosti, što podrazumijeva sve veću fleksibilnost i mobilnost u poslovnoj i društvenoj sferi.

Nova posttotalitarna sintagma „There Is No Alternative“ koja u biti legitimira dominaciju ideologije tržišta na planetarnoj razini zapravo razotkriva svoju udaljenost od etičkih i duhovnih dimenzija čovjeka i zagovara stanje u kojemu je komunikacija zamijenila ideje, a mediji sadržaj. I totalitarizam moderne i posttotalitarizam postmoderne u konačnici završavaju uspostavom carstva usamljenosti i otuđenja. Čovjek se tako odvaja od stvarnosti uronjen u kavez mitologema u kojemu, prema riječima Hanne Arendt, doživljava najradikalnije i najočajnije iskustvo čovjeka: apsolutno iskustvo nepripadanja svijetu, što zapravo i nije ništa drugo već sam „zaborav iskona“.