Violoncello Napoletano

Prostor koji danas obuhvaća Italija u 17. i 18. stoljeću područje je iz kojega su se neprestano širili glazbeni trendovi, ponajviše oni operni. Na tako rasprostranjenu području postojala su pak glazbena središta kojima su mnogi težili. Venecija je u tome slučaju za glazbenike bila nezaobilazna, ali ništa manje važan nije bio ni Napulj.

Upravo su u potonjem gradu djelovali skladatelji koji su zaokupili pozornost Hrvatskoga baroknog ansambla, koji je na koncertu 17. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu vodio eminentni engleski violončelist Joseph Crouch. Osim što je Napulj potkraj 17. i početkom 18. stoljeća sve više dobivao na važnosti (i) kao operno središte, upravo se u to vrijeme razvijao i novi instrument iz porodice gudača, violončelo. Brojni skladatelji toga vremena, kao što su Nicola Fiorenza, Giovanni Battista Pergolesi, Francesco Durante ili Nicola Porpora vrlo su brzo prigrlili novi instrument koji nije bio samo dobro continuo-glazbalo, već i glazbalo koje pruža velike solističke mogućnosti.

Hrvatski barokni ansambl  / Snimio Boris Berc

Osim instrumentalne glazbe nije zaobiđeno ni napuljsko operno stvaralaštvo, a skladatelj koji je dao nezanemariv obol operi 18. stoljeća (utjecao je čak i na Händela) jest Alessandro Scarlatti. Njegove arije iz različitih djela poput oratorijâ Il Giardino di Rose i Judita, kao i tri arije iz serenade Filli, Clori e Tirsi izvela je sopranistica Ivana Lazar.  Njezin izričaj obilježili su pokušaji pronalaženja fraza na svakome mjestu, kao i pomalo bezlično izvođenje kontrastnih dijelova arija da capo. Izbor arija bio je ponajviše podređen izvođačkome sastavu u kojem je solistički instrument violončelo, pa je to jedan od očiglednih razloga zašto se prionulo izvođenju izabranih arija u kojima je violončelo bilo obbligato-instrument uz glas i continuo. Ali bilo bi zanimljivo da smo čuli i poneke druge arije istoga skladatelja ili neka od ostvarenja njegovih suvremenika.

Sviranje Hrvatskoga baroknog ansambla bilo je solidno i pouzdano, a u kontekstu glazbeno lijepoga doista se može govoriti o sviranju Josepha Croucha. Njegov je ton pouzdan, jasan i precizan, bilo da je posrijedi solistički nastup ili basso continuo. Način na koji pristupa sviranju djela ranoga 18. stoljeća (koja se ne mogu nazvati uspješnicama u svakome smislu) otkriva u njemu umjetnika koji uspijeva u gotovo svakoj melodiji pronaći pjevnost. Napose u koncertima za violončelo, gudače i continuo dvojice Nicola, Fiorenze i Porpore, pokazao je profinjene solističke vještine.

Izbor programa bio je svakako zanimljiv, s obzirom na to da se na hrvatskim pozornicama ovakva djela ne izvode, a osobito je šarmantno što je na program uvršten Osmi koncert za gudače i continuo u A-duru, La pazzia, Francesca Durantea. Iako je čitav koncert bio sazdan od raritetnih primjeraka na hrvatskim pozornicama, što nipošto nije prvi put da HRBA donosi jedinstveni program koji dosad nije uopće bio izvođen u Hrvatskoj, ne bi bilo naodmet da je nešto kraći – koncerti u trajanju od otprilike 120 minuta sa stankom ipak su predugi.

Uvijek pouzdan basso continuo čembalista i orguljaša Krešimira Hasa na ovome je koncertu zvučao tonski začudno. No problem nije bio u njegovoj svirci, već u samu instrumentu – očigledno je da mu je potreban popravak, a možda i zamjena. Ne čudi stoga što umjetnička voditeljica ansambla često na koncertima apelira za pomoć pokroviteljâ. Valja se nadati da će oni koji trebaju (i mogu) uskoro prepoznati potrebe ansambla i pomoći mu da zazvuči onako kako mu i dolikuje, jer prava je šteta da si unatoč sveopćoj financijskoj krizi u kulturi jedini veliki ansambl ovakve vrste u Hrvatskoj ne može priuštiti kvalitetnu infrastrukturu koja bi mu omogućila da zazvuči besprijekorno. Unatoč takvim problemima, mnogo puta dosad Hrvatski barokni ansambl dokazao je da je to itekako moguće.