Uzroci društvene polarizacije

U nedavno objavljenu romanu Umberta Eca Nulti broj glavni urednik novina koje će jednoga dana poslužiti za ucjenjivanje ljudi na položajima novinarima objašnjava koje sintagme čitatelji vole pročitati u žutome tisku – te bi ih stoga trebalo što češće rabiti. Među nabrojenima nalazi se i sintagma nacija se polarizira. Duhovito ili ne, u nekim vremenima, a današnji je trenutak čini se takav, posve je opravdano postaviti pitanje polarizira li se naša domovina, i ako da – zašto?

Sociolozi često polaze od pretpostavke da su suvremena društva složena. U modernim društvima iluzorno je očekivati da će nacija, stanovništvo i pojedinci jedne države, imati isti interes. Moderna su društva stoga i društva sukoba. I jedno od glavnih teorijskih opravdanja demokracije jest ideja da je riječ o političkome sustavu koji najbolje – miroljubivo – kanalizira različite društvene interese u više ili manje jedinstven sustav akcije. Stranački sustav postoji zbog kontrole vlasti i zbog toga da se sukobi rješavaju argumentima, a ne silom.

Frontalni i segmentarni sukobi

Postoje razne inačice društvenih sukoba. U demokratskim državama, društveni su sukobi segmentirani (cross-cutting): oni su privremeni i mogu se lakše riješiti jer ljudi o različitim stvarima imaju različita mišljenja te se udružuju u kratkotrajne, stvarne ili virtualne skupine kako bi ostvarili specifične interese. Kako su pojedinačna mišljenja, pa stoga i interesi stanovnika vrlo različiti, teško je očekivati da će se ljudi udruživati samo u dvije, uvijek iste skupine. Ako se složim s vama oko jednog pretpostavljenog rješenja problema, ne znači da ću se s vama složiti i oko drugoga. Racionalnom raspravom doći ćemo do pragmatičnoga rješenja nekog problema, dok se ne suočimo s nekim drugim, koji će oblikovati drukčije vrste rješenja i suprotstavljenih strana. U totalitarnim društvima, naprotiv, sukobi su obično frontalni: to su sukobi koji generiraju dvije bitno različite klase, mase ili ideologije; takvi sukobi mnogo se teže rješavaju i vrlo često završavaju nasiljem i ljudskim žrtvama. Mase se oblikuju isključivo na temelju općeg okvira sukoba za ili protiv; racionalni argumenti i pragmatična rješenja problema za obje strane više nisu važna.

Unatoč očekivanjima da će procesi liberalizacije i tržišne globalizacije dovoditi do veće segmentacije društva, i u skladu s time do lakše rješivih, malih, gotovo isključivo osobnih sukoba, s ekonomskom krizom koja je nastupila potkraj prvoga desetljeća ovoga stoljeća, u demokratskim zemljama, a posebno u SAD-u, počeli su se zapažati upravo suprotni socijalni procesi: procesi sve veće socijalne polarizacije. U SAD-u su se prošle godine, u povodu rasprave o proračunu, parlamentarne stranke našle u gotovo nerješivu klinču koji je prijetio slomom cijelog sustava podjele vlasti, pa su se komentatori pitali kako je došlo do toga da zemlja koju je nekoć obilježavala raznolikost pa čak i polariziranost interesa, ali i sposobnost za brzu i učinkovitu zajedničku akciju, da upravo u vremenima krize ne uspijeva riješiti naoko efemeran problem državnoga proračuna. Novinarski su se odgovori usredotočili na zatvorenost interesa političkih elita, naime na činjenicu da su se interesi stranaka počeli postavljati iznad stvarnih problema naroda.

Umjesto da se smatraju aktivnim subjektima u procesu odlučivanja, glasači se sve češće počinju pretvarati u pasivne promatrače, navijače

Ali takvi su odgovori odveć jednostavni. Naime, i te političke elite svoje su interese oblikovale upravo zbog toga što su smatrale da konfrontacija, a ne pomirljivost, može polučiti najveći uspjeh kod glasača. Drugim riječima, glavno je pitanje zašto glasači misle da se stranke trebaju ponašati konfrontacijski? Zašto i kako se zbiva taj prijelaz s normalne krivulje distribucije glasača u onu bipolarnu? U SAD-u, gdje su samo dvije stranke, nerijetko se čuje odgovor da do polarizacije dolazi zbog bipartitnoga političkog sustava. A američki oci nacije smatrali su opravdanim uvođenje takva sustava zbog toga što su u velikom broju potencijalnih parlamentarnih stranaka vidjeli uteg za učinkovito političko odlučivanje, i što je još važnije, vrlo važan izvor političke korupcije. Sa stanovitim pravom, reklo bi se. Ali zašto (i kako) do polarizacije onda dolazi i u sustavima koji imaju mnogo više stranaka? Politička povijest, u razdobljima antike, Bizanta ili renesanse, pokazuje kako se polistranački sustav brzo i lako pretvara u bipartitni. Polarizacija na plave i zelene na stadionu u Konstantinopolu, ili ona gvelfa i gibelina u renesansnoj Italiji, nije nastala zbog ustavnih ograničenja, već spontanim procesima društvene polarizacije.

Misaone podjele
kao uzrok polarizacija?

Sociolozi strukturalističke provenijencije i suvremeni politički psiholozi kažu da je polarizacija neko opće obilježje našega uma: ona je najelementarniji i najjasniji sustav analize i kategorizacije svijeta – ona je sustav u kojem se najlakše snalazimo. Pa ipak ostaje pitanje zašto i kada se te strukture mišljenja pretvaraju u društvenu polarizaciju. Pogotovo ako smo svjesni političkih opasnosti koje nastaju kada se stanovništvo dijeli upravo na taj način. Zašto se odričemo svojih partikularnih i bitno segmentiranih mišljenja i interesa čak i onda kada nam se na izborima nude brojne opcije?

Do polarizacije u političkome smislu dolazi procesom snježne lavine: ako ljudi vjeruju da njihov autentični izbor neće polučiti parlamentarni uspjeh, oni se priklanjaju drugom najboljem izboru, izboru stranke za koju glasači vjeruju da će proći izborni prag. Tako dolazi do postupnoga smanjenja političke i interesne disperzije, do okrupnjavanja stranaka i njihove moći. Potom taj proces povratno djeluje na legitimaciju kod glasača: kada smo već birali svoju većinsku stranku, osjećat ćemo da je nužno i opravdati svoj izbor, premda tako izabrana stranka nije bila naš prvi i stvarni izbor. Postupno, umjesto da se smatramo aktivnim subjektima u procesu odlučivanja, takvim se procesom glasači sve više počinju pretvarati u pasivne promatrače, navijače, ili kako se to kod nas kaže u raju, koja odgovornost za ishod političke situacije prebacuje isključivo na nekog drugog, na tzv. elitu odvojenu od naroda. Izborni sustavi katkada sprečavaju takvu spontanu polarizaciju s pomoću sustava dvaju glasova, ali takvi su sustavi, poput onoga u Njemačkoj, uglavnom iznimka, a ne pravilo. Vlast naime ionako osvaja skupina, stranka ili koalicija koja osvoji više od 50 posto glasova, i čini se da već ta činjenica generira spontanu polarizaciju. Postojeći izborni sustav u Hrvatskoj, s razmjerno visokim izbornim pragom, bio je smišljen da smanji disperziju stranaka kako bi se osigurala učinkovitija vlast. Čini se da im takav izborni sustav nije pomogao u izbjegavanju koalicijskih neučinkovitosti odnosno za lakšu tvorbu izvršne vlasti. Izborni sustavi stoga očito nisu dovoljno dobra objašnjenja za društvenu polarizaciju.

Zadatak intelektualaca

Mnogi teoretičari, uglavnom ekonomisti koji su se bavili i političkim analizama, poput nobelovca Friedricha Hayeka, tvrdili su da totalitarizam, odnosno u blažem obliku polarizacija stanovnika, nastaje zbog posljedica pogrešnih koncepcija ekonomije i ekonomskih politika, ili točnije – jedne pogrešne ekonomske politike! Riječ je o ekonomskoj politici koja se oslanja na tzv. jaku državu, na sveprisutnu državu koja u svemu arbitrira, i koja naposljetku dovodi do arbitrarnih postupaka vlasti. Riječ je isto tako o (pogrešnoj) ideji da je nacionalnu ekonomiju moguće planirati, o politici koja inicijativama pojedinaca ne pridaje veliku pozornost, štoviše: o ekonomskoj politici koja na razne načine privatne ideje i akcije pojedinaca o ostvarenju vlastite sreće pokušava spriječiti. Te privatne ideje država učinkovito priječi visokim porezima, velikim državnim monopolističkim poduzećima, poticajima za konkurente(!), ostalim parafiskalnim nametima, brojnim zakonskim i podzakonskim aktima. Država je loš gospodar, i njezina se funkcija treba svesti na učinkovitu tzv. pravnu državu, ustavnim/zakonskim okvirom kojim se postiže i održava jednakost šansi. Ako se država pretvori u sveprisutnog, i k tome još i arbitrarnog Levijatana, koji nadzire, kontrolira i na razne druge načine sprečava privatne inicijative, stanovnici će postati ovisnici o državi. Stanovnici-ovisnici više neće moći misliti vlastitom glavom, postat će neslobodni te će na vlast dovoditi političare koji iz zajedničke kase, za čije će punjenje sada biti potrebni sve veći nameti, najavljuju dati – upravo njima, a ne onim drugima.

Bez obzira složimo li se s navedenom neoliberalnom dijagnozom i receptom za učinkovitiju ekonomiju, i bez obzira je li riječ o točnoj etiologiji, činjenica je da do polarizacije stanovništva, ili kako marksisti govore do klasne podjele, dolazi u društvima kojima vladaju loši ekonomski uvjeti. Najopasniji i najfrontalniji sukobi nastaju upravo u zemljama s najlošijim ekonomskim pokazateljima: i što su ekonomski uvjeti lošiji, rastu i očekivanja da dođe do društvene polarizacije, a sredstva koja bi državu mogla izvući iz krize postaju sve spornija jer sada postoji narodni korpus koji misli upravo suprotno. Umjesto nekoć pragmatičnih rješenja sve se više nude ona ideološka, pa čak i totalitarna, a glasači sve češće traže spasitelja, nekoga tko će potezom pera – odmah! riješiti sve nagomilane probleme. Upravo zbog toga u demokratskim društvima probleme treba rješavati čim nastanu, a odgovornost stranaka nadilazi čak i njihov politički reizbor. Jer kada se problemi nagomilaju, kao što danas vidimo u Grčkoj, Španjolskoj i Italiji, tada je mnogo teže primijeniti standardna ekonomska rješenja. Tada se doista suspenzija demokratskih dogovora ljudima čini kao jedino moguće rješenje! I upravo zbog toga, prijeđemo li s analiza na preporuke, potrebno je ostvariti minimum konsenzusa oko važnih pitanja. A to za nas, intelektualce, konkretno znači raskrinkavati sve ideje koje opravdavaju totalitarna rješenja.