Remek i nadžak

Znam; pročitavši naslov, zacijelo ćete reći da sam pogriješila, da sam vam ponudila same krnjotke, da sam nešto ispustila, jer kakve su to riječi? Tako se čini s današnjega gledišta, jer ove riječi doživljavamo samo kao prve dijelove polusloženica. Polusloženice i jesu vrsta nepotpunih složenica u kojoj prvi dio označuje drugi kao atribut, ali se ne sklanja i zadržava svoj naglasak, npr. spomen-dom, spomen-ploča, rak-rana itd. Doduše, i shvaćanje samih polusloženica s vremenom se mijenjalo, pa tako one koje su to u neko vrijeme bile u drugom to više nisu. S tim u vezi uvijek se javlja problem, pogotovo ako su u istoj osobi i gramatičar i pravopisac, pa u gramatici navodi jedno rješenje (npr. radio-stanica), a u pravopisu drugo (npr. radiostanica). Kojem Babiću (Stjepanu, naravno) vjerovati? Kako je došao do jednog rješenja, pa potom – za isti slučaj – do drugoga? Pa kad se, eto, ne može jednoznačno odlučiti jedan čovjek, kako očekivati da će to poći za rukom drugim autorima i gramatika i pravopisa?! Ili: jedni pravopisci odrediše da treba pisati general-pukovnik i sl. Došli drugi, pa ukinuli spojnicu (general pukovnik), no rekoše: u kosim padežima čita se general pukovnika itd. Po čemu, pitam (gluhe uši)? A onda došli treći, četvrti, pa opet vratili spojnicu, general-pukovnik. Đaci, i inače neskloni učenju, dođoše na svoje: kad ni oni (jezikoslovci) ne znaju, zašto bismo morali mi?! No ne mislim ovdje ni s kim polemizirati. Pravopisi su jedno vrijeme bili lukrativna roba, u pisanju kojih ne sudjelujem.

Dakle, jesam li u naslovu pogriješila? Nisam. A onima kojima se čini da ipak jesam to se čini zato što se spomenute riječi nama današnjima čine krnjima bez dopune: u prvom slučaju bilo bi to djelo (remek-djelo), a u drugom baba (nadžak-baba). No ako je kao bit polusloženica istaknuto da se sastoje od dvaju pojmova, od kojih svaki zadržava i svoj naglasak i svoje prvotno značenje, onda to valjda vrijedi i za remek i za nadžak. I vrijedi. Jer da nije tako, kako bi leksikograf Dragutin Parčić u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (baratam izdanjem koje imam uza se, a to je ono iz 1874. godine) pisao na hrvatskoj strani samo remek (bez ikakvih dodataka), za talijansko značenje capo lavoro (pisano ovako), eccellente lavoro, a remek-djela uopće nema? Kao što kasniji dvojezični rječnici, npr. Talijansko-hrvatski rječnik Mirka Deanovića iz 1942. godine (koji i capolavoro piše kao jednu riječ), i jednojezični rječnici hrvatskoga jezika nemaju drugo nego samo remek-djelo. Vjerojatno zato što se sam remek bez dopune više ne bi razumio. Pa što onda znači ta zagonetna riječ?

Internetski izvori uputit će vas tek do prve stanice – do mađarskoga jezika. No tu će i stati, navodeći da je podrijetlo te riječi neprozirno, dakle da se točno ne zna. Može li se ipak nešto više saznati? Naravno da može. No priznajem da se za dublji kop tragači moraju potruditi. Put jedne riječi iz nekoga jezika u drugi jezik, pa vraćanje te iste riječi, ali donekle promijenjena značenja, u jezik iz kojega je potekla nije u lingvistici nepoznata pojava. Tako je i naš župan doputovao u mađarski jezik i postao ispán te nam se vratio kao špan, promijenjena značenja, jer kod nas špan znači nadstojnik nad kmetovima u feudalno doba. Tako i remek, koji se i sklanja po mađarskoj paradigmi, čini se da potječe iz slavenskog izvora, i to od riječi remeslo. U ruskom remeslo, a u češkom řemeslo, znači obrt, zanat, no i umjetnina, majstorsko djelo, uzoran rad. Istini za volju, i onaj tko uspješno završi zanat teži tomu da postane majstor, najbolji u svojoj struci (ne kaže se uzalud majstor svog zanata). Zanimljivo je da je češ. řemeslo prvotno značilo zaposlenje u miru (a ne u ratu); rem, mir; got. rimus, mir; lit. rimti, biti u miru, što zorno govori o tome kada su obrti i njihovi majstori dolazili do izražaja sa svojim majstorijama – u miru. Rat nije dopuštao nikakve umjetničke luksuze, jer je svaki muškarac bio potreban kao vojnik na bojnom polju, a „mekoputne“ umjetnine morale su pričekati neka bolja, mirnija, vremena.

No ni turski jezik kao kumstvo remeku ne bi trebalo sasvim odbaciti. Jer tur. üremek, učiniti, stvoriti, dalo je urnek (örnek), što znači: uzor, uzorak, primjer, primjerak, obrazac, djelo vrijedno ugledanja, dakle i opet remek-djelo. Ako već više nagađamo nego što pouzdano možemo tvrditi, neka se i ova opcija uzme u obzir.

Kao i remek, i nadžak, tur. nacak, možda iz perz. nāčāh, moglo je stajati samostalno. Ono još u nekim hrvatskim rječnicima i dolazi samostalno, no u drugima ne dolazi nikako (ni kao nadžak ni kao nadžak-baba, npr. Šonje, a i Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Babićev pravopis i Anićevi rječnici imaju i jedno i drugo. U turskom je nadžak bojna sjekirica na dugom dršku kojoj je s jedne strane oštrica, a s druge malj u obliku čekića, mlatilo, buzdovan. U bugarskom je bradva. No kako predmeti nestaju, tako se mijenja i leksik, pa se nadžak, da bi opstao, udružio ni više ni manje nego s jednom babom. Vjerojatno je ubojitost sjekirice i malja bila takva da se najbolje združila sa slikom zle, jezičave, svadljive žene, a nadžak-baba je upravo takva. Ta lupa jezikom po onom s kojim se prepire kao sjekirom i maljem zajedno. Bliska joj je i alapača, žena koja se nepristojno ponaša, viče i ogovara, ukratko prostakuša. No ni alapača nije izvorno iz prostaštva. Naprotiv. Potječe od glagola alakati, koji znači vikati Alah! Alah! – Bože! Bože! pri jurišu u boju. Kasnije se sve svelo na viku, dernjavu i galamu (a ni u ratu se ne šapće), pa je takva glasna i neugodna žena koja gura nos gdje ne treba navukla na sebe opću odbojnost.

Dok još nisam znala ovo što danas znam, našalila sam se jednom zgodom (na dodjeli Kiklopa u Puli) ovakvim premetom:

Premećući riječi, ja se samo šalim,

Djelo nije remek, bud’te sretni s malim.

Dabome, s nadžak-babom nije se šaliti, kao ni s rogatima bosti. O njoj nisam smislila nikakav šaljivi premet ni prije, pa neću ni sada.