Prvi utemeljitelji i dobrotvori Matice ilirske

Kult narodne knjige što su ga širili ilirci bio je logičan rezultat njihove vjere u moć pisane riječi – bez vlastite i samostalne države, vojske i policije, dakle bez stvarne političke i gospodarske moći koja bi Hrvatima omogućila stvaranje moderne nacionalne države po uzoru na druge europske narode, što bi drugo osim knjige i moglo biti oružjem protiv tuđinske vlasti, tuđinskoga jezika i prevlasti loših elemenata stranih kultura koje su domaći i strani knjižari usađivali domaćem čitateljstvu prodajući mu protuhrvatske nadripovijesne političko-promidžbene brošure ili bezvrijedna izdanja trivijalne književnosti na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku.

Oton Iveković, Matica hrvatska 1842, ulje na platnu, 1903, Umjetnička zbirka Matice hrvatske  / Snimio Mirko Cvjetko

Prema mišljenju iliraca, pisana riječ, otisnuta na jedinstvenome hrvatskom književnom jeziku, trebala je mobilizirati narod za ciljeve proklamirane preporodnim političkim i kulturnim programima. Njihovu ostvarenju nakon otvaranja čitaonica i Gajeve zagrebačke tiskare nedostajao je pravi nakladnik: Gaj se novčano iscrpljivao izdavanjem i tiskanjem Ilirskih narodnih novina i Danice kojih naklada ni za najboljih dana nije prelazila tisuću primjeraka, a ostali tiskari i knjižari, koji su ujedno bili i jedini nakladnici u tadašnjoj Hrvatskoj, nisu pokazivali interes za narodnu knjigu bojeći se njihove slabe prođe, ali i austrijske cenzure koja bi mogla zabraniti prodaju. Cenzura koju su austrijski knez i ministar vanjskih poslova Metternich i njegova desna ruka grof Josef Sedlnitzky provodili kako bi spriječili prodiranje revolucionarnih ideja i bujanje nacionalnih pokreta u Habsburškoj Monarhiji bila je još jedna, možda i najveća, prepreka slobodnomu razvoju ilirskoga pokreta. Vjerojatno zahvaljujući savjetima austrijskih cenzora te vlastitu oprezu i obziru prema Mađarima, zbog agresivnoga nacionalizma kojih je ilirski pokret danomice dobivao na zamahu, kralj je i tijekom 1840/1841. „gromoglasno“ prešutio molbu-požurnicu za osnutak Matice ilirske što su mu je ilirci uputili 1839.

Kada su uvidjeli da bečki dvor zbog politike prema Mađarima neće javno dati legitimitet Matici ilirskoj, i općenito ilirskome pokretu, odlučili su čelnici zagrebačke Čitaonice iskoristiti izrazitu naklonost zagrebačkoga cenzora Josip Moysesa i gradskoga suca Josipa Štajdehara prema ilirskome pokretu. Zahvaljujući njihovu „žmirenju“, koje ih moglo stajati službe, utemeljena je 10/11. veljače 1842. na Osmom općem saboru Čitaonice Matica ilirska kao nesamostalno društvo, kao zaklada („glavnica“) za izdavanje knjiga „starih klasika ilirskih“, a njezinu radu nije trebala kraljeva, već samo općinska potvrda. Formalna strana takva postupka nije mnogo obećavala – Matica, zamišljena kao stožerna, integracijska ustanova hrvatske kulture i znanosti tim je činom pretvorena u puki nakladni zavod svoje „roditeljke“ Čitaonice. Iako je do kraja svoje „ilirske“ dobi (1874) radila pretežno kao puki nakladnik, Matica je već u godinu-dvije postojanja pokrenula među rodoljubnim plemstvom, svećenstvom i građanstvom široku i nedvosmislenu akciju kulturnog (a implicite i političkog!) okupljanja Hrvata, akumulirajući vrijednu književnu i kulturnu baštinu „koja nije samo baština jedne institucije, nego i memorija hrvatskoga građanskog društva, kojega su formiranje i razvoj tekli usporedo s nastankom i djelovanjem Matice ilirske, odnosno Matice hrvatske“ (Igor Zidić).

Matica kao nakladnik – glavni stup hrvatske knjige

O tome početnom Matičinu razdoblju ostavio je svjedočanstvo Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od njezinih prvih utemeljitelja i suradnika, a potom i njezin dugogodišnji predsjednik (1874–1889): „U ono prvo doba, kad je bilo moguće književnikom ilirskim, da se svi svaki dan nadju u Čitaonici u živu razgovoru o boljku narodnom; u ono vrieme, kad im je Matica bila jedini zavod, iz koga bi imale poteći knjige i nauke narodu hrvatskomu; u ono je vrijeme bila Matica prava akademija. Drugačije bilo je Matici od onda, kada se je ‘kolo ilirsko’ znamenito razširilo, a osobito onda, kada su se i druga društva podigla, kad se je cijelo narodno društvo sasvim promijenilo poslije godine 1848. Od onda je Matica puki nakladnik, ali kao puki nakladnik bila je ona glavni stup knjige hrvatske.“

Da bi pred austrijskim i mađarskim cenzorima donekle sakrili stvarne političke implikacije Matičina osnivanja, koje su neki nestrpljivi rodoljubi i politički agitatori poput Gaja s pravom (ali neoprezno s obzirom na političko okruženje) uzdizali u rang najvećih ilirskih tj. nacionalnih pobjeda, Matičini su staloženiji utemeljitelji i podupiratelji iznosili odmjerene i politički neutralne stavove koji su politički ilirizam suzili na obranu hrvatskih municipalnih prava i brigu za narodno prosvjećivanje na temelju jednog općenitog jezika. Nositeljima ilirizma kao žestokim protivnicima mađarskoga nacionalizma bilo je osobito važno da političke razmirice s mađaronima i prkos prema politici Mađara pokažu u duhu vladajućeg austrijskoga zakonodavstva i sudstva. Ljudevit Farkaš Vukotinović pokazao je u članku Ilirizam i kroatizam da prvi pojam u političkom smislu uopće ne postoji jer označava samo rodoslovni i književni pojam kojem ilirci pripisuju slavenski i južnoslavenski duh.

Kolektivno mecenatstvo
– nova europska pojava

Premda su ilirci djelovanje Matice deklarativno ograničili na izdavanje djela iz nacionalne književnosti, tj. na djela stare književnosti dubrovačkih klasika, budući da se moderna književnost još nije razvila, svi su bili svjesni da takav neprofitabilan nakladnički pothvat ne može uspjeti bez kakva oblika državne potpore. Kako prava hrvatska država nije postojala, sredstva za taj pothvat trebalo je naći među domoljubima-dobrotvorima, budući da se od bogata plemstva i veleposjednikâ kao najimućnijih dijelova tadašnjega društva (koji su raspolagali većinom hrvatske zemlje i njezina stanovništva, tj. seljaštva) nije mogla očekivati bilo kakva pomoć zbog njihove strateške povezanosti s mađarskim političkim i gospodarskim elitama.

Stoga je financiranje Matice ilirske zamišljeno na dobrotvornoj i članskoj osnovi, na kojoj se temeljilo i financiranje Čitaonice („iz posebnih dobrovoljnih i narednih prinesakah svakoga člana“). Pravilima (Osnovom) Matice ilirske prikupljanje njezine glavnice potrebne za osnutak i rad društva provodi se s pomoću modela kolektivnoga donatorskog financiranja „iz novčanih darova, kojih ljubitelji domorodne literature prinesu“, i to: 1. kroz priloge darovatelja / podupiratelja („svaki i najmanji dar, koji se Matici ilirskoj rodoljubivo požrtvuje, bit će sa zahvalnošću primljen“); kroz priloge članova-utemeljitelja društva („tko ipak ne manje od 50 for. srebra ili na jednoć položi, ili se obveze, da će na deset rokova iliti termina kroz pet godišta, svake pol godine po pet forinti srebra plaćajući, urečeni dar potpuno položiti, zvat će se utemeljiteljem Matice ilirske i dobivat će po jedan istisak od svih manjih knjiga, koje se troškom Matice izdaju, badava, a većje – koje više troškova iziskuju – za pol cijene“).

Matičina Osnova s molbom za novčanom pomoći cirkularom je odaslana diljem zemlje, na sve važnije adrese osoba političkoga, crkvenog i kulturnog života. Prema predloženome modelu financiranja, Matica s jedne strane financijski opstoji kao „društvo na akcije“ gdje „svaka akcija stoji pedeset forinti“ i gdje se „u ime kamata dobivaju knjige“ (Tadija Smičiklas), a s druge strane kao tipičan europski izdavač onoga vremena koji se financira putem kolektivnih mecena – pretplatnika, koji se – kada je o Matici riječ – zovu utemeljitelji i podupiratelji. Razlika koja se uspostavlja u odnosu Matičinih „pretplatnika“ (tj. utemeljitelja) prema običnim pretplatnicima na knjige i novine kakva izdavača tiče se izravno mogućnosti njihova aktivnog i pasivnog prava u izboru uprave Matice kao izdavača, a posredno i njezina programskog i gospodarskog puta.

Fenomen kolektivnoga mecenatstva koji se potkraj 18. stoljeća počeo razvijati u europskom nakladništvu kroz instituciju čitatelja pretplatnika u razdoblju Matičina osnutka nije bio nepoznat na hrvatskim prostorima, jer se ono razvilo u Dalmaciji početkom 19. stoljeća. Zajednička je osobina europskog i domaćega kolektivnog mecenatstva motivacija: financiranje pojedinih nakladničkih projekata bilo je potaknuto domoljubnim osjećajima kao najpouzdanijim pokretačima buđenja nacionalnih pokreta u Europi. U slučaju hrvatskoga staleški uređena društva, gdje su o političkoj strategiji Hrvata odlučivali samo plemići, priznavanje jednakoga glasačkog prava svim staležima – makar i unutar kulturne ili nakladničke ustanove kakva je bila Matica – pokazivalo je kretanje prema modernizaciji i demokratizaciji društva. 

Društveni presjek
Matičina članstva

Premda je institucija utemeljitelja i utemeljiteljskoga prinosa zasnovana na dobrotvornoj osnovi, ona je pravno određena u obliku obvezatne članarine kako bi se glavnica društva prikupila uz kakvu-takvu sigurnost. Zbog pozamašna utemeljiteljskog prinosa čiji je iznos (50 for) odgovarao petomjesečnoj plaći činovnika srednjega ranga ili godišnjoj plaći učitelja pučkih škola, članovima je omogućeno da članarinu plaćaju obročno, usmeno se obvezujući da će plaćanje izvršiti u roku (tzv. obvezni utemeljitelji). Kada bi uplatili i zadnji obrok, uprava bi članove proglasila pravim utemeljiteljima Matice ilirske, kao i članove koji su punu članarinu uplatili jednokratno.

Vjernu sliku o plaćevnoj moći tadašnje domoljubne inteligencije pruža i društvena struktura prvih Matičinih članova iz 1842: među 34 prava utemeljitelja trećinu članstva sačinjavalo je plemstvo: u manjoj mjeri pripadnici starih feudalnih aristokratskih obitelji, a većim dijelom pripadnici novoga plemstva iz redova imućna građanstva koje se počelo razvijati usporedno s pojavom i implementacijom modernih kapitalističkih metoda industrijske proizvodnje i gospodarenja zemljom i robom na hrvatske prilike. Među obveznim utemeljiteljima, plaćevno skromnijim dijelom Matičina članstva, prevladavalo je niže svećenstvo (župnici i kapelani) te suci i odvjetnici iz tada jedinstvena sustava upravno-sudskog činovništva. Zbog političko-teritorijalne rascjepkanosti i prometne izoliranosti hrvatskih zemalja, Matičino je članstvo bilo ograničeno uglavnom na područje Zagreba (trećina članstva) i uže Hrvatske (Karlovac, Varaždin, Križevci) te manjim dijelom na Slavoniju, ponajprije na područje Srijemske biskupije, odnosno na Đakovo kao njezino središte. Matičin antimađaronski koncept kulture utemeljen na idealističkoj pretpostavci o etničkom i duhovnom jedinstvu „vsih ilirov, to jest Južnih Slavjanov“ (Ljudevit Gaj) i na pragmatički zacrtanoj ideji širenja hrvatske knjige na hrvatskome jeziku, prepoznat je i u širim slojevima inteligencije kao prihvatljiv integrativni čimbenik među prostorno i politički razjedinjenim hrvatskim narodom. Tomu u prilog ide brojnost podupiratelja i darovnika, zapravo dobrotvora sa širega područja Hrvatske koji nisu bili u mogućnosti platiti utemeljiteljsku članarinu, ali su nastojali pomoći Matici makar i skromnijim novčanim prilozima (do kraja 1842. javilo se 434, a do kraja 1849. više od 650 darovnika).

Izvadak iz popisa prvih Matičinih dobrotvora i utemeljitelja

Na primjeru Matičinih početaka može se dokazati kako je u kultivaciji hrvatskoga naroda dobrotvorstvo odigralo iznimnu ulogu. Utemeljenje ustanova ilirskoga pokreta u razdoblju od 1835. do 1848. pomoglo je više od 1600 osoba, što utemeljitelja što podupiratelja, iz raznih krajeva Hrvatske (štoviše, 90 posto podupiratelja dolazilo je izvan Zagreba, koji je tada brojio oko 15.000 stanovnika).

Simbolički i materijalni kapital

Pritom se uloga dobrotvora nije zasnivala samo na novčanom potpomaganju, budući da ilirci kao utemeljitelji narodnih ustanova, osim pripadnika najviših krugova svećenstva i manjega dijela visokoga plemstva, nisu raspolagali znatnim materijalnim sredstvima – riječ je uglavnom o pripadnicima nižega plemstva, župnim svećenicima, inteligenciji (državni i javni službenici, profesori) i vojnim časnicima te u manjoj mjeri o trgovcima i obrtnicima. Oni su ilirske ustanove pomagali radom i akcijama. Predvodili su ih vlastitim primjerom čelni ljudi Čitaonice i Matice, predsjednik Janko Drašković i tajnik Vjekoslav Babukić.

Budući da mu šećerana kao glavni izvor prihoda novčano nije poslovala najbolje, grof Janko Drašković darovao je Čitaonici i Matici bogatstvo kojim je stvarno raspolagao – knjige i poznanstva s austrijskim političarima, dakle nije bila toliko riječ o materijalnom koliko o simboličkom kapitalu. Babukić je kao tajnik Čitaonice i Matice ilirske preuzeo na se ulogu neplaćena knjižara, budući da su zahvaljujući njegovu nesebičnu trudu kroz vrata Čitaonice otišle na brojne adrese u Hrvatsku, Dalmaciju, Sloveniju, Srbiju i Njemačku tisuće slavenskih i hrvatskih knjiga.

Matičino utemeljenje također je započelo velikom dobrotvornim gestom: u njezin se osnutak krenulo tek kada je bilo izvjesno da je đakovački biskup Josip Kuković darovao Matici 400 forinti. Svoju je gestu obrazložio pismom: „Slavna čitaonico ilirska, presvĕtli gospodine i ina častna gospodo! – Dragost, koja me je obajala, pročitavši list sl. čitaonice na mene upravljeni, jest golema. Milo mi biaše razumĕti, da će odluka moja dobru slĕdbu imati; moja bo želja udilj je bila i biti će: narodnost našu uzdĕržati, tim narodno pismenstvo da se podigne, a izobraženost u narodu da procvate, namĕna i nakana je moja nepomična.

Osnovu Matice ilirske okružnimi listi meni podvàrženomu duhovničtvu na glas dati ću. Imena svih onih, koji ili se za utemeljitelje ili pak za podporitelje i pomagatelje Matice ilirske upišu, kako takodjer i njihove prineske u imenoslovu naznačeni biti ćeju. Na čelu imenoslova napisano će biti moje ime. Imenoslov, kako takodjer i prineske moja će briga biti sl. čitaonici ilirskoj u Zagreb poslati.

Što se tiče 400 for. srebra, koji se u dĕržavnoj teatralnoj blagajnici nalaze – ja se opet izražujem: da nigda druga moja namena nije bila, niti će biti, nego rečene novce u ime izobraženja i razprostiranja domorodnog našeg ilirskog jezika upotrĕbiti jih. Zato 400 for. srebra želim, da se iz dĕržavne teatralne blagajnice dignu i na izobraženje i unapredjenje domorodnog ilirskog pismenstva obrate.“

Pozvanje u društvo čitaonice ilirske zagrebačke milo mi i drago biaše: zato ja ne samo rado stupljam u naznačeno družtvo, nego si tim više za čest dĕržim, biti u kolu takovog družtva, kojega je pokrovitelj nj. ekscellencia banske časti kr. namĕstnik, hrabri branitelj – i kojega je predsĕdnik grof Janko Drašković c. kr. komornik i sjajnoga reda stv. Stĕpana ugarsk. vitez, glavni stup narodnosti naše.

Želeći čitaonici ilirskoj truda svoga naprĕdak i mnogostručni plod, iste čitaonice ljubeznosti preporučujem se. Sl. čitaonice ilirske zagrebačke sluga preponizan Josip Kuković, v. r. B. D. ‒ U Djakovu dana 4. Svibnja 1842.“ (Izvor: HDA, Fond Matice hrvatske, Zapisnici ilirske čitaonice 1838–1845, str. 74–76).

Time se biskup Kuković upisao u hrvatsku kulturnu povijest kao prvi utemeljitelj i dobrotvor Matice ilirske.