Obljetničke nagrade Down Beata

Down Beat najstarija je američka tiskovina za jazz i jedna od najstarijih u svijetu. Pokrenuta davne 1934, i danas pripada među najrelevantnije informativne jazz-edicije, premda se nakon nje pojavio niz specijaliziranih europskih tiskovina – jazz je naime prestao biti samo američki glazbeni fenomen. Down Beat usprkos svojim u novije vrijeme ne baš prihvatljivim stavovima i promjenama, pa i podnaslovom Jazz, Blues & Beyond, ostaje ipak stjegonoša autentičnog, iskonskog pristupa jazzu.

Od početaka Down Beat živi pretežito u ideji i konceptu svojih pokretača i njihovih nasljednika iz obitelji Maher. Na dugovječnoj i stalnoj adresi u Elmhurstu, Illinois, na čelu Down Beata sada je predsjednik Kevin Maher. Tijekom godina za taj su časopis među ostalim pisali brojni istaknuti jazz-stručnjaci i kolumnisti kao Nat Hantoff, Dom Cereulli, Ira Gitler i Leonard Feather. Od stalnih rubrika valja spomenuti Chords and Dischords s pismima i razmišljanjima čitatelja, potom Blindfold Test s gostima, jazz-glazbenicima i kritičarima koji naslijepo pogađaju i komentiraju snimke jazza te rubriku s ocjenama izraženim brojem zvjezdica novih diskografskih izdanja.

Od 82 godine neprekidna izlaženja, samo dvije manje, dakle punih osamdeset godina Down Beat svake godine objavljuje i dvije rang-liste najboljih jazz-interpreta, jednu prema mišljenju stručnjaka, novinara i samih glazbenika, a drugu slušatelja i ljubitelja. Te se dvije rang-liste iz više razumljivih razloga uvijek dosta razlikuju.

Tako je nedavno objavljen i novi poziv na glasanje, za godinu 2016, a u zadnjem su prošlogodišnjem broju objavljeni rezultati osamdesetogodišnjega Readers Polla čitatelja i ljubitelja jazza za 2015, koji opet pokazuju zanimljive rezultate.

U glavnu kategoriju, Hall of Fame – Kuću slavnih, ušao je nakon svojih uzora Nata Kinga Colea, Billie Holiday, Ele Fitzgerald i Franka Sinatre te sedamdesetogodišnje pjevačke karijere i gotovo istog broja objavljenih albuma napokon i Tony Bennett, rođen kao Antonio Dominik Benedetto (Queens, N.Y., 1926), po mnogočemu podrijetla slična onomu Franka Sinatre, u čijoj je sjeni godinama djelovao.

Kao i Sinatra, i Bennett je dijete talijanskih useljenika, podrijetlom iz Kalabrije, pjevač velikih kvaliteta i zapaženi školovani slikar čija djela vise i u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu. U kategoriji big bandova s malom razlikom od dirigentice i aranžerke, sljednice orkestra Charlieja Mingusa, Marije Schneider, prvo mjesto zauzima Jazz at Lincoln Center Orchestra Wytnona Marsalisa, dok je najboljim jazz-albumom proglašen Trilogy trija pijanista Chica Coree ispred Cheek To Cheek Tonyja Bennetta i Lady Gage. Povijesno najboljim CD-om proglašen je Speak No Evil multisaksofonista Waynea Shortera. Kod pojedinačnih je instrumentalnih solista u kategoriji trube na prvom mjestu, očekivano, Wynton Marsalis. Tu valja napomenuti da su stručnjaci za najboljeg u toj kategoriji odabrali u svemu potpuno drukčijeg Davea Douglasa. Trombonist s najviše glasova je Trombone Shorty, sopran-saksofonist Wayne Shorter, vodećim je alt-saksofonistom proglašen uvijek avangardan Ornette Coleman, a u kategoriji tenor-saksofona mjesto ispred njega zauzeo je Chris Potter.

Najboljim je bariton-saksofonistom publika proglasila Garyja Smulyana, a za najbolju klarinetisticu Anat Cohen, mladu ženu porijeklom iz Izraela. Godinama provjeren jazz-flautist je Hubert Laws, dok vrh tablica pijanista zauzimaju nakon odlaska Oscara Petersona trojica već godinama najistaknutijih, Herbie Hancock, Chick Corea i Keith Jarrett. Zanimljivo je da tu McCoy Tyner i Kenny Barron zauzimaju tek peto i šesto mjesto. Za najboljega gitarista s dosta velikom razlikom pobijedio je Pat Metheny, i to s velikom prednošću ispred znatno profiliranijih džezista, primjerice Johna i Buckyja Pizzarellija, dok je za slušatelje najbolji jazz-orguljaš današnjice Joey Defrancesco. Christian McBride zauzeo je prvo mjesto u kategoriji kontrabasista, a kod električnih basista pobijedio je Stanley Clarke ostavivši daleko iza sebe možda ipak najboljega bas-gitarista Stevea Swallowa. Najbolje je među bubnjarima prošao Jack Dejohnette, kojem se po broju glasova nisu mogli približiti ni takvi majstori kao što su Roy Haynes, Peter Erskine, Billy Hart, Billy Cobham i Jeff Hamilton.

Ne čudi međutim prvo mjesto davno provjerena majstora Garyja Burtona u kategoriji najboljih vibrafonista, kao ni Regine Carter kod najpopularnijih violinista. Kod vokalistica na prvo je mjesto zasjela atraktivna Kanađanka Diana Krall, a kod pjevača spomenuti Tony Bennett, kojem je kod šire publike zacijelo pripomogao i nedavni zapaženi nastup s pop-pjevačicom Lady Gagom, koja se tom prigodom okušala i s jazz-repertoarom. U kategoriji interpreta bluesa s velikom je prednošću ljubitelja tog važnog stilskog segmenta jazza od publike odabran gitarist i pjevač, danas nažalost pokojni utemeljitelj čikaškog elektrificiranog bluesa B. B. King, a među u jazzu rjeđim instrumentima pobijedio je bendžoist mađarskoga porijekla Bela Fleck. Napokon poznata i godinama priznata etiketa Blue Note zauzela je prvo mjesto ispred, ne manje važne, Concord.

Bilo je u osamdesetogodišnjem trajanju izbora, pa i u ovogodišnjem, i drugih kategorija, a našim ljubiteljima jazza ovaj je bio i dosta zanimljiv jer je nemalen broj spomenutih tijekom proteklih godina nastupio i na našim pozornicama.