Nedorečeni Macbeth

Četiristota obljetnica Shakespeareove smrti, 23. travnja, u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku obilježena je jednom od najizvođenijih, ali i najkrvavijih Bardovih tragedija, Macbethom. Škotsko nasljeđe i povijesni izvori zapleta sami po sebi upućuju na jezovit niz događaja kojima su u korijenu najmračniji ljudski nagoni. Kao i svako Shakespeareovo djelo, a posebice ovo koje ide u red amblematskih tragedija i, uopće, remek-djela dramske umjetnosti, Macbeth nudi neograničene interpretativne mogućnosti, i na redatelju je da odluči kojim će se aspektom baviti.

Likovi su impostirani u maniri jednostavnih ekranizacija za djecu i mladež / / Snimio Željko Tutnjević

Začudno, redatelj Matko Sršen kao da se odlučio na naizgled najjednostavniju od svih mogućnosti – a to je da na sceni prikaže fabulu i karaktere zasnovane na dramskom predlošku te mračnu psihološku, ali i ideološku pozadinu njihovih težnji koja nužno dovodi do tragičnoga kraja. No najjednostavnija rješenja kvalitetom je često najteže realizirati kada je riječ o umjetnosti, kazalištu pogotovo. Rezultat je predstava koja se, sve u svemu, doima prilično nedorečeno. Likovi su impostirani u maniri jednostavnih ekranizacija za djecu i mladež, neki od njih su i groteskni, pa asociraju na estetiku stripa i popularno-kulturne manifestacije gotske jeze. Ukoliko je to bila nakana, u redu, samo što i takvu interpretaciju treba znati opravdati, strukturalno je trebaju nositi razrađeni likovi i dramske situacije, i mora biti jasna ideja koja je u pozadini takva čitanja, što je u slučaju Sršenova Macbetha, nažalost, u potpunosti izostalo.

Teorijsko objašnjenje u programskoj knjižici zanimljivo je i dosljedno, „drži vodu“, ali praktično opredmećenje na sceni ne odražava, barem ne meni vidljivo, tu koncepciju.

Tri glumca koja igraju Macbetha odražavaju, prema redateljevu objašnjenju, tri aspekta njegove ličnosti, odnosno tri uloge koje ga motiviraju na djelovanje u drami – Tan (škotska plemenitaška titula) od Glamisa, Tan od Cawdora, škotski kralj, i to prema proročanstvu vještica suđenica, elemenata nadrealnog. Točna je to dramaturška analiza njegova lika i dobar ključ za interpretaciju, no na sceni su se tri glumca doimala kao tri faze njegova lika uvjetovane zbivanjima, dakle tri klasične karakterne faze, a bili su glumački točni: zanos mogućnošću moći i vlastitom suprugom koja ga podupire – Zlatko Ožbolt; izgubljenost i neka vrsta međufaze dok se ličnost ne osposobi za dalje djelovanje – Edi Jertec te tragična pomirenost sa sudbinom kralja Macbetha, koji se ne odlučuje ubiti shvativši sve, nego poginuti u borbi, još donekle vjerujući u proročanstvo suđenica – Ljubo Zečević. Pritom bih, u cjelini predstave, izdvojila Zečevića kao glumački najboljega Macbetha, slijedio bi Ožbolt te zatim Jertec.

Na svakoj je Lady Macbeth jako zahtjevan teret jedine važnije, a dramaturški jako bitne ženske uloge u drami, a ako se ima na umu da je uloga zadobila tijekom povijesti izvođenja niz svakovrsnih konotacija, situacija za glumicu koja se prihvati te uloge ne može biti jednostavna. Bruni Bebić nedostajalo je prostora da se njezina uloga psihološki i motivacijski razvije. U okviru gore opisanoga bila je dobra stripovska heroina, zločesta kraljica koja poludi, no ako bi se redatelj s vremenom odlučio na doradu odnosnu razradu prohodnog čitanja teksta drame, što je donekle naznačio, vjerujem da bi Bruna Bebić mogla biti i vrlo dobra Lady Macbeth.

Sve su ostale uloge u predstavi bile dijelom te koncepcije, vrlo solidno izvedene, mahom muške (osim Dame u izvedbi Nine Hladilo).To su dakle, redom: Hrvoje Sebastijan potpisan kao Malcolm i druge uloge, zatim Zdeslav Čotić (Ross i druge uloge), Boris Matić (Lennox i druge uloge), Branimir Vidić (Vratar i duge uloge) Bojan Beribaka (Seton i druge uloge), Ivan Perić (Fleance i druge uloge) te Nikola Sekulo (Donalbain i druge uloge).

Pohvalila bih kostimografiju (Miljenko Sekulić) i scenografiju (Danica Dedijer) predstave, značenjski točnu i bogatu, kao i glazbu (Maro Market) i zvučne efekte (Miro Pijaca) koji podcrtavaju jezivost atmosfere, a bez ulaženja u odslike elizabetinske slike svijeta gdje se priroda podvrgava ljudskim djelima koje je opet uvjetovala sudbina, nebo, prečesto koreografirano i glumačko naglašavanje mačje dernjave zaista je bilo suvišno i repetitivno pa vjerujem da među publikom nije pobudilo željene asocijacije, nego je opet podsjetilo na neki crtani film pun zločestih likova.

Ono što jest dočarano, i pripada u pozitivne strane predstave, jest atmosfera jeze i grozote, apsolutne na neki način, u kojoj su sve sastavnice tada poznatoga svijeta u sinergiji (prirodne sile, šuma, životinje, usud, zlo, vještice, naopakost ljudskih djela i razmišljanja) sa zbivanjima u drami i prava je šteta što unutar takva okvira nismo imali jasnije razvijene karaktere i situacije, i to klasičnoga dramskog tipa, s obzirom na energetsko i vizualno-auditivno ozračje te činjenicu da je predstava ipak povijesno kostimirana i intonirana, a cjelokupna atmosfera vremena radnje priziva arhetipsku okrutnost i tragiku škotskih narodnih balada, a time je približava i ukusu izvorne Shakespeareove publike, koja je voljela krv i lubanje na pozornici.

Sve u svemu, produkcija je poprilično prohodna na nekoj osnovnoj, fabulativnoj razini pa će biti pogodan lektirni naslov za škole, zasad, a ako bi je redatelj odlučio malo preraditi, vjerujem da bi mogla postati i solidan, jednostavan, ali točno i sadržajno pročitan Shakespeareov klasik.