Na pragu zrelosti

Gotovo trideset godina filmskoga stvaralaštva američkoga nezavisnog autora Richarda Linklatera obiluje nizom zanimljivih naslova, kojima svakako priključujemo i recentni rad u nas preveden kao Te lude 80‑e. Razmatramo li taj film žanrovski, njegov početni predznak sportske komedije pritom nije i presudan u raščlambi građe, jer Te lude 80-e prije svega su odredive kao film o odrastanju, odnosno dodiruju obrasce tinejdžerskoga filma. Takva žanrovska prožetost percipira se i kroz prizmu ovlašno nostalgična okusa, pa iako je Linklaterov film poput duhovnoga nastavka njegova ranijega ostvarenja Munjeni i zbunjeni (1993), ujedno je i nasljednik barem nekolicine značajnih ostvarenja prvoga naraštaja novoholivudskih postmodernista, poput primjerice Posljednje kino predstave (1971) Petera Bogdanovicha, Američkih grafita (1973) George Lucasa ili pak Dana velikih valova (1978) Johna Miliusa. Ako je pritom Bogdanovichev film prostorno određen teksaškom zabiti, a kronološki početkom 1950-ih sa snažnim kontekstom Korejskoga rata i smiraja filmskoga studijskoga sustava, propast gradića i određeni pesimizam spram egzistencijalnih priča većine likova ujedno su odraz američkoga društvenog stanja u razdoblju nastanka filma. Crno-bijela filmska fotografija Posljednje kinopredstave posveta je i klasičnome Hollywoodu, a uspjeh toga ostvarenja učvrstio je Bogdanovichev autorski status te znatno kasnije omogućio i nastavak naslovljen Texasville (1990).

Novi Linklaterov film dosljedan je prinos žanru filma o odrastanju

U Američkim grafitima svjedočimo znatnim društvenim i kulturnom promjenama američkoga društva s početka 1960-ih. Prostor kalifornijskoga gradića sredina je u kojoj šira skupina adolescenata tijekom jedne noći odražava mladalačke težnje sa snažnim glazbenim kontekstom rock’n’rolla. Znatno optimističnijega okusa nego Posljednja kinopredstava, Američki grafiti nostalgično su slavljenje razdoblja odrastanja i popularne kulturne, kao i filmsko vrednovanje društvenih promjena.

Premda je Lucas znatno poznatiji po Zvjezdanim ratovima, upravo taj film, nastao i prema vlastitim iskustvima, odražava svježinu autorskoga prosedea u ostvarenju kojega se značenje ne iscrpljuje ni desetljećima nakon nastanka. Za razliku od dvaju navedenih filmova, Miliusov Dan velikih valova u razdoblju nastanka nije polučio ni tržišni ni kritičarski uspjeh, ali je vrlo brzo dosegnuo kultni status diljem svijeta. Zamalo epske strukture, taj film u središnjicu smješta trojicu mladića, kalifornijskih surfera, tijekom 1960-ih godina pa sve do prve polovice 1970-ih. Neizbježiv kontekst Vijetnamskoga rata određuje i egzistenciju mlađih naraštaja američkoga društva, a sportsko je djelovanje odraz stvaralačkoga ispunjenja, podcrtano i uspostavom obiteljske zajednice središnjega lika kao simbola svršetka adolescencije i odrastanja.

Brucoši u Teksasu

Nenametljive poveznice s tim ostvarenjima uočavamo i u filmu Te lude 80-e. Studentsko je okružje teksaškoga grada Austina poput inverzije teksaške provincije u Posljednjoj kinopredstavi, društvene promjene i zaleđe raznih vrsta popularne glazbe daleki su potomak Američkih grafita, a posvećenost sportu – u ovome slučaju bejzbolu – transponiranje je surferskih motiva iz Dana velikih valova. Ipak, prijeloman je odnos toga filma s već navedenim Munjenim i zbunjenim (1993). Taj film, smješten također u jednu noć 1976, na samu svršetku srednje škole, jedan je od vrhunaca žanra tinejdžerskoga filma 1990- ih, daleko kvalitetniji rad od razvikane i izrazito popularne Američke pite (1998) Paula i Chrisa Weitza. Jasna spona Munjenih i zbunjenih s Američkim grafitima odražava kulturne i društvene pomake ne samo dvaju različitih razdoblja koja su im središnjicom već i promjene razdoblja u kojima su stvarani. Tako je kritika još u vrijeme nastanka filma naznačila njegovu gotovo antropološku percepciju kulture sredine 1970-ih, labavu narativnu strukturu te izvanredan soundtrack. Međutim, ne treba zaboraviti da se značaj Linklaterova filma ne iscrpljuje tek u žanrovskome ili osobnome smislu, već i u činjenici da je u glumačkome postavu iznjedrio nekoliko kasnijih glumačkih veličina poput primjerice Bena Afflecka ili Matthewa McConaugheya.

I kada sam autor u razgovorima naznačuje izravne poveznice Munjenih i zbunjenih sa Tim ludim 80-im, njegova označnica duhovnoga nastavka odnosi se prije svega na kontekst naraštaja i blage kronološke pomake od tek četiri godine. Tako u Tim ludim 80-im nema ni ponavljanja strukture, kao ni istih likova, iako je radnjom smješten u isti teksaški grad. Dapače, ako je žarište ranijega djela bilo srednjoškolsko obrazovanje, recentno ostvarenje percipira tri dana kolovoza 1980, razdoblje neposredno prije početka fakultetske godine, a u središnjicu postavlja brucoša Jakea (Blake Jenner), bacača u bejzbolu, smještena u dvjema kućama studenata bejzbolaša. Kao i u Munjenima i zbunjenima, i u ovome je filmu neizbježiv ansambl glumački postav, upravo zbog činjenice da se protagonist upoznaje s nizom likova podjednake važnosti. Naglasak je dakako stavljen na likove sportaša, likove koji su u najmanju ruku osebujni, a pokatkad i bizarni. Linklater je u ovome slučaju, kao i u barem nekoliko filmova prije, sposoban na temelju običnih, svakodnevnih situacija, oblikovati djelo izrazite životnosti i snage. Uočavamo osobnosti koje izmiču djetinjstvu, ali još nisu u potpunosti odrasli. Njihove težnje za uspostavom vlastitoga integriteta pritom se pokoravaju ne samo profesionalnim zahtjevima obrazovanja nego i neprestanim pokušajima skladnih spolnih i emocionalnih odnosa sa ženskim likovima. Jasno je da zbog vlastita habitusa takva zajednica mladih bejzbolaša ne slijedi naputke trenera, kao i da se izlasci pretpostavljaju razmišljanjima o studiju.

Potraga za identitetom

Međutim, ako smo naznačili osebujnost sportaša, nužno je napomenuti i njihovu posvemašnju karakternu i vizualnu razabirljivost u kojoj gledatelj bez poteškoća percipira tko je tko, uspostavlja njihovu važnost u okviru zajednice i razlučuje međusobne odnose. Ipak, prijelomnim se čine dva naznačena motiva sportskoga predznaka. Razvidna samosvijest da neće baš svi postati profesionalni sportaši, kao i neprestano međusobno natjecanje čak i u naizgled nevažnim trenucima. Ako pritom neprestano ustraju na naglašavanju sportskoga predznaka, protagonisti su sposobni mijenjati kulturni identitet – dakako s namjerom zajedništva s djevojkama, pa tako iz disko kluba prelaze u country-bar te završavaju čak i na punk-koncertu. No nepotpunu zrelost uočavamo i u dvojnom odnosu profesionalnosti i emocionalnosti. Pa kada na umjetničkom tulumu Finnu (Glenn Powell) dvojica prijatelja upropaste mogućnost veze, on ljutito i precizno raščlanjuje njihov postupak, nesposobnost da se potpuno usredotoče na emocionalni aspekt egzistencije. Tako naposljetku emocionalno zajedništvo s djevojkom doseže samo Jake, a njegova partnerica Beverly (Zoey Deutsch) nije sportašica već izrazito umjetničkih stremljenja, pa njihova započeta veza postaje i arhetipskim promišljanjem značaja sporta i umjetnosti u ostvarenju vlastitoga društvenoga identiteta. Zanimljivo je kako se Richard Linklater odnosi prema predznaku sportskoga.

Razmatrajući građu filma prije svega s naraštajnoga konteksta, on zapravo zanemaruje središnje sastavnice sportskoga žanra – profesionalno djelovanje, posvećenost bejzbolu i mogućnost uspjeha. U ovome se filmu o samome sportu zapravo samo govori, a uočavamo tek jednu sekvencu treninga, sekvencu izrazite međusobne napetosti upravo zbog natjecateljskoga duha. Razlog tomu nalazimo i u činjenici da ni studentska godina ni sezona bejzbola još nisu započele, ali je prijeloman autorski stav prema značaju osobnosti protagonista, a ne samo prema njihovim profesionalnim sposobnostima. Baš poput Munjenih i zbunjenih i ovaj je film labave narativne strukture. U njemu ne uočavamo kakav prijeloman zaplet, više nizanje događaja uvjetovanih karakterima i njihovim postupcima. Pritom nije začudno da se upravo razvoj emocionalnoga odnosa Jakea i Beverly može ravnati prema uvriježenim strukturalnim postavkama, pa postaje okosnicom i nenametljivim vezivnim tkivom strukture filma. Podjednako, nostalgična nota nije prenaglašena, odnosno ne seže u pretjeranu sentimentalnost iskaza, već je pravovaljano realistična i većinom prispodobiva percipiranom razdoblju.

Evokativnost je građe jasna, kostimografija, scenografija i rekviziti su poput oživljenoga muzeja prijelaza desetljeća, a podcrtani su podjednako i dojmljivom filmskom fotografijom Shanea F. Kellyja, kao i vrhunskim soundtrackom, izborom skladbi različitih glazbenih žanrova. Nenametljivi redateljski postupci Richarda Linklatera otponac su gledateljevu snažnijem uranjanju u građu filma, premda mogu ustvrditi da nije posrijedi i njegov posve vrhunski rad, ali je dosljedan prinos žanru i suvremenoj kinematografiji.