Još korak dalje

Sedmu godinu zaredom održavaju se velike operne produkcije Muzičke akademije u Zagrebu. Studenti izvode cjelovite, scenski postavljene opere (što uključuje režiju, koreografiju, scenografiju i kostimografiju) sa solistima, zborom i orkestrom, uz popratne, najrazličitije produkcijske aktivnosti, od dramaturgije do scenskoga snimanja. Počelo je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pojedini manji projekti ostvareni su u kazalištu Mala scena, a prošle godine studentima je vrata širom otvorilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, za praizvedbu opere Madame Buffault Borisa Papandopula, u sklopu 28. Muzičkog biennala.

Ove godine otišlo se korak dalje: HNK je ne samo suorganizator i glavna tehnička podrška, već je operu Agrippina Georga Friedricha Händela, premijerno izvedenu 16. travnja, uvrstio u redoviti repertoar i pretplatničke cikluse. S otvaranjem nove Koncertne dvorane Blagoja Berse Muzičke akademije dobilo se dragocjeno mjesto na kojemu takvi pothvati nastaju, gdje studenti imaju primjeren prostor za neometan rad i pokuse.

Novi operni projekt u zagrebačkom HNK-u okupio je 140 studenata i tridesetak mentora  / Snimili Luka Pešun i Buga Cvjetanović

Iako prvi, Muzička akademija samo je jedan od subjekata Zagrebačkoga sveučilišta uključenih u projekte. Uz nju, tu su Akademija dramskih umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet, a u Agrippini prvi put pridružio im se Prirodoslovno-matematički fakultet sa scenskim efektima, tako da je projekt okupio oko 140 studenata i tridesetak mentora.

Händel je napisao pedesetak opera, od kojih su – u više od tri stoljeća od njihova nastanka – u Hrvatskoj viđene samo tri, i to tek u posljednja dva i pol desetljeća. Iako su barokne opere nerijetko hitovi redovitih repertoara opernih kuća, najčešće se izvode na specijaliziranim festivalima zbog specifičnosti vokalnog stila i načina povijesno obaviještena izvođenja što ga nameće suvremeno vrijeme. Predstojeća premijera Julija Cezara u Riječkoj operi, 7. svibnja, bit će prva profesionalna izvedba neke Händelove opere jednoga hrvatskog opernog ansambla. Agrippinu je, na gostovanju u HNK-u, izveo Combattimento Consort Amsterdam 2004.

Riječ je o Händelovoj ranoj talijanskoj operi, antijunačkoj satiričnoj komediji, na libreto kardinala Vincenza Grimanija. Praizvedena je potkraj 1709. u Veneciji s velikim uspjehom. Pripovijeda o borbama za prijestolje carskoga Rima, spletkama i zavjerama između Agripine, Nerona, Klaudija, Popeje i Otona. Model venecijanske opere s osobnim i državnim intrigama, sklonošću prema komičnim elementima i socijalnoj satiri, sa stereotipno sretnim završecima, doveo je do pojave prvih javnih kazališta.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski dinamično prilazi projektima s mladima. Ustraje na maštovitosti detalja, dosjetkama, neprestanim i prekobrojnim seksualnim aluzijama. Pumpa atmosferu kako bi mladim pjevačima pomogla da ostvare uvjerljive likove. I uspijeva u tome, dovodeći ih do razine sigurnosti u scenskom nastupu, s kojom mogu ovladati pozornicom HNK-a.

Atraktivni su scenografija Zlatka Kauzlarića Atača i kostimi ostvareni pod mentorstvom Barbare Bourek. Koreografkinja je Irma Omerzo, oblikovatelj svjetla Marko Mijatović. Sudjelovali su i studenti snimanja te montaže, više radi njihova šegrtovanja u projektu negoli zbog stvarne potrebe za videosnimkama. Predstava je načinjena kao antipod baroknoj operi, s pompoznošću njezine scenske kompraserije, jer je sve bilo suvremeno i svakidašnje da dočara kako razvratna Agripina i borba za vlast izgledaju iz današnje perspektive.

Mladi pjevači obavezno se, tijekom studija, uz raznoliku glazbenu literaturu, susreću sa specifičnostima baroknoga vokalnog stila i velikim zahtjevima što ih Händel postavlja pred pjevače. No jedno je neku ariju uvježbavati, izrađivati kolorature i pjevati na satu, a nešto sasvim drugo izvoditi je u njezinu prirodnom kontekstu opere na pozornici. A u Händelovim operama svi likovi imaju arija i arija. Studenti su, u okviru mogućnosti, dali najviše što mogu. Najuspješniji su u tome bili tumači najvećih i najtežih uloga: Franko Klisović kao Oton, Antonia Dunjko kao Popeja, Viktorija Đurđek kao Agripina i, zahvaljujući ariji u 3. činu, Sandra Vidović kao Neron. Franko Klisović inače je student 2. godine dirigiranja koji je, kao izborni predmet, upisao pjevanje i uspješno savladava, kao rijetka zvjerka u tome smislu, pjevačku tehniku kontratenorskoga glasa. Ujedno je produkciji Agrippine omogućio taj autentičan segment barokne opere.

Manji opseg drugih uloga ne znači da su one manje važne jer su čvrsto utkane u strukturu djela. Zato je doprinos Luke Ortara kao Klaudija, Davida Šeba kao Palanta, Silvije Pleše kao Narcisa i Floriana Tavića kao Lesba bio podjednako važan. Dirigent Tomislav Fačini i Barokni orkestar Muzičke akademije glatkim su muziciranjem bili pouzdan oslonac i zaseban protagonist izvedbe, uz reljefni basso continuo i mali zbor.

Za pjevanje Händela potrebna je dodatna specijalizacija, što ovisi o osobnim afinitetima pojedinaca. No prvu, veliku informaciju o tome sada imaju, a s vremenom, ukoliko se nastavi dobra Akademijina inicijativa, možemo dobiti pjevački kadar koji će ublažiti izostanak Händelovih opera iz hrvatskih opernih kuća. Publika HNK-a zasigurno će prihvatiti njihov rad koji obogaćuje repertoar nestandardnim naslovima. A uloženi trud i entuzijazam prelaze rampu i razgaljuju.