Goli otok: završni račun

Premda su tabuiziranu temu koncentracijskoga logora na Golom otoku, koja se u jugoslavensku javnost probila početkom osamdesetih godina, najprije svojim romanima načeli pisci, i to srpski i slovenski, ona je u hrvatskoj prozi prošla gotovo bez odjeka. Teško je reći zašto se tek sad u nas pojavljuje prva ozbiljna beletristička knjiga o toj temi – roman Milorada Stojevića Vikarov kompleks. Budući da se Stojević uvelike koristi svjedočenjima bivših logoraša kao građom za svoj roman i da je dokumentaristička nota uočljiva komponenta ove proze, mlađoj bi publici valjalo makar enciklopedijski šturo naznačiti okvir u koji pisac smješta priču.

Izd. Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2015.

Logor na Golom otoku (u Udbinim dokumentima „Radilište Mermer“) djelovao je od sredine 1949. do potkraj 1956. Osnovan je nakon Rezolucije Informbiroa i Titova sukoba sa Staljinom, a u nj su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za suradnju sa SSSR-om. Logor je djelovao izvan zakonskih okvira, civili su tamo na „preodgoj“ otpremani najčešće administrativnim odlukama, bez suđenja. Goli otok bio je vrhunac represije – poznat je po okrutnim uvjetima, torturama i teškom prisilnom radu. U svojim sjećanjima bivši su zatočenici Gologa isticali da se u drugim logorima ubijalo tijelo, a ovdje se „ubijao čovjek u čovjeku“. Logoraši su dovođeni u takvo stanje da su potkazivali jedni druge ili svoju najbližu rodbinu, međusobno su se fizički razračunavali, a osnovni cilj „preodgoja“ bio je natjerati zatvorenike da „shvate“ kako su krivi i da Udbi budu zahvalni što im je omogućila da to shvate. Kroz koncentracijski logor na Golom otoku prošlo je 14–32 tisuće osoba.

Stojevićev roman Vikarov kompleks sastoji se od tri dijela, od kojih prvi (Đezove bilješke) zaprema gotovo dvije trećine ukupnog teksta, dok su drugi (Moje dopune) i treći dio (Na kraju krajeva) znatno kraći. Roman ima dva pripovjedača. U prvom je dijelu to Riječanin Mihovil Berković zvani Đez, ujedno protagonist ove mučne storije. Riječ je o njegovim intimnim zapisima o doživljajima i unutarnjim napetostima za robijanja na Golom otoku od 1949. do 1956. Zapisi su nastali poslije izlaska iz logora i nisu dovršeni jer su mu udbaši 1961. pretresli stan i oduzeli ispisane bilježnice. Za Berkovića je sretna okolnost da je sadržaj tih bilježaka bio iznesen stilom za koji su istražitelji iz tajnih službi zaključili kako ih je stvorio poremećen ili gotovo poremećen um. Pripovjedač drugog i trećeg dijela jest Berkovićev prijatelj od djetinjstva Josip Matulić, iz židovske obitelji kao i on. Najprije opisuje njihovo prijeratno školovanje, zatim trogodišnje zajedničko skrivanje u Gorskom kotaru za vrijeme rata te Berkovićev boravak u El Shattu. U završnom dijelu romana Matulić pripovijeda o tome kako je potkraj devedesetih godina prebirući po arhivima da bi doznao zašto je bio u jugoslavenskim logorima naletio i na Berkovićev dosje. Taj mu se spis učinio pun rupa i netočnosti te je odlučio objaviti u knjizi njegove zapise, dopuniti i ispraviti ono što mu se činilo nedostatnim i opisati „što je bilo poslije“.

Berković, mladi čovjek s diplomom studija psihologije, pokušava shvatiti zašto mu se dogodio Goli otok. Kamo god se okrene, sudara se s apsurdom. Teretili su ga, a da nikad nije suđen ni osuđen, da je huškao narod protiv partizanskoga pokreta; „lijepe misli“ koje je prepisivao iz knjiga označene su kontrarevolucionarnim; sumnjiv je bio i zbog džeza koji je volio slušati, jer je tu glazbu vlast smatrala nepoželjnom; dodano je i da je pokazivao kozmopolitske tendencije. Kad se sve to zbrojilo, pokazalo se da se M. B. svrstao na stranu Informbiroa i Staljina, što je značilo jednosmjernu kartu za Goli otok. U košmaru zbivanja u logoru, kamo se dolazi na „prevaspitavanje u duhu novog kursa“, na čudan se način prepleću odnosi između logoraša i istražitelja, međusobni odnosi zatvorenika te primijenjeni oblici torture.

„Sve sam usmjerio na to da preživim“, izvještava Berković šaljući „svojoj jedinoj ljubavi“ Franki „sadržaje koji nisu izrečeni ni slovima niti glasom, (…) ali ostaju u mom pamćenju“. U tom svemu najviše je psihološke mučnine i bojazni od ljudi: ne samo da su udbaši bezobzirni i krvoločni nego su to i logoraši prema drugim logorašima, perfidno poticani od agenata. Zato u opisima mučenja i torture zatvorenika često nema razlike između udbaša i okrivljenika koji se pretvaraju u mučitelje. Berković prikazuje cijeli katalog poznatih i manje poznatih načina mučenja zatvorenika: premlaćivanje, samica, elektrošokovi, kapanje solne kiseline u oči; „španjolsko plivanje“, „podmornica“, „topli zec“, „čuvanje Mjeseca“, „proizvodnja hlada“, „tragač“, „japanska kragna“, „ljuta paprika“ (termokauterizacija)…

Ključni dio Berkovićevih zapisa potaknut je njegovim razmišljanjima u samici „promjera metar i dvadeset s pola metra“, a odnosi se na „cijelo jedno stanje čovječanstva koje neprestano živi od tog esencijalnog pojma, ali ga potire zato što ga se stidi, zato što nije u njegovu korist“. Vikarov je kompleks „podsvjesna želja za više nego izuzetno služenje bogu“, pri čemu ni vikar ni bog nisu u romanu shvaćeni u povijesnom i religioznom značenju tih riječi, nego u prenesenim značenjima: vikar može biti i „u logoru kapo, u zatvoru stražar ili isljednik, i mnogi slični u takvoj namjeri“, a u imenici bog podrazumijeva se općenitost. Protagonist u svom tragičnom golootočkom iskustvu prepoznaje stanje egzistencijalne ugroženosti pojedinca u svijetu i čovjekovu potpunu nemoć da toj ugroženosti i poniženju umakne. A četiri desetljeća nakon izlaska iz logora Berković svoju priču o zlu rješava radikalno: na otočiću blizu Gologa okuplja preživjele nekadašnje čuvare i voditelje logora, „vikare“, ali i bivše logoraše batinaše i sve ih, skupa sa sobom, raznese dinamitom.

Pripovjedačev (Matulić) komentar Berkovićeva plana („ludilo pomiješano s nekom grozomornom fantastikom“) ističe mogućnost i nekoga drukčijeg rješenja, ali čitatelju ne ukida pravo da prihvati simboliku opisanog uništenja zla. Upravo ovakav završetak romana, uz već spomenutu filozofsku razradu „vikarova kompleksa“, daje potreban alibi staroj temi.