Festival kontinuiteta

Nakon što su u 24. izdanju doživjeli bitne, a u nekim koncepcijskim i programskim odlukama i vrlo važne promjene, ne samo glede mjesta održavanja – Studentski centar zamijenjen je znatno primjerenijim i elegantnijim kinom Europa – nego i odustajanjem od segmentirane prezentacije kategorija po rodovima i njihovim miješanjem, čime se publika pokušala i u dobroj mjeri uspjela zainteresirati i za dotad slabije posjećene kategorije poput namjenskoga filma, glazbenog spota pa i eksperimentalnog filma, a poradilo se i na davanju digniteta pa i daška „glamura“ manifestaciji koja se od križanca smotre i festivala pohvalno profilirala kao festival, ovogodišnji su se Dani hrvatskog filma pokazali kao festival kontinuiteta. Kontinuiteta i u pozitivnom, ali i u negativnom smislu, jer su se dvojbenima kao i ranijih godina pokazale odluke o uvrštavanju jednih i neuvrštavanju drugih naslova u konkurenciju, pri čemu su argumenti u potonjem slučaju bili prilično dvojbeni i više su se ispostavili kao alibiji (primjerice onaj o otegotnom prethodnom prikazivanju određenih filmova na festivalima, što nekim drugim naslovima pak nije bila prepreka, baš kao ni redovita kinodistribucija), a problematične su i rodovske atribucije određenih ostvarenja, recimo četverominutnog igranog filma Prosvjetljenje Dražena Žarkovića, koji je sam autor unatoč izostanku bilo kakve poveznice s tim rodom svrstao u eksperimentalne (???), ili pak nagrađenog animiranog filma Kraj Tomislava Šobana, koji je barem u podjednakoj mjeri, ako ne i dominantno, eksperimentalni film. No takvi prijepori, vrludanja i nesnalaženja što traju već godinama, a posljedica su pokušaja pomirivanja prikazivanja većinom premijernih sadržaja sa što većom atraktivnošću i boljom „vidljivošću“ festivala, tema su za zaseban tekst.

Film Igra malog tigra – nagrada Oktavijan za igrani fim

Opraštanje od života

Veliki stručni ocjenjivački sud festivala: redateljica Hana Jušić, komparatist, povjesničar i filmski kritičar Silvestar Mileta te glumica Luna Zimić Mijović, Grand Prix Dana dodijelio je uspjelom autobiografskom dokumentarcu Dum spiro spero autora Pere Kvesića. U naslovu prikazanu na nedavnom ZagrebDoxu i ipak uvrštenu u konkurenciju, za razliku od primjerice filma Noćas Zdravka Mustaća, književnik Pero Kvesić na duhovit, autoironičan i altruističan način stvara dnevnik svog umiranja. Njemu je funkcionalno tek 20 posto pluća, sve otežanije diše i stube su mu svakoga dana sve veća prepreka, umrijet će zadesi li ga slabija gripa ili malo jača prehlada, a u doba snimanja filma očekivao je da će živjeti možda još godinu dana. No sve to nisu razlozi da što stvarno a što tek prividno zadrži normalnost života, da svakodnevno ne šeće sa starim, gluhim i slijepim psom Bablom – uginut će potkraj filma – da ne piše, ne čita i ne pravi spisateljske planove, da unatoč zabrani liječnika ne puši te da verbalno i okom male digitalne kamere ne zapaža erotičnost i zavodljivost šogorice. Sasvim razumljivo, u žarištu mu je ipak progresivno propadanje vlastitog tijela i svijest o sve skorijoj smrti, koju bi u nedostatku boljega rješenja poput u nas nelegalizirane eutanazije htio „prevariti“ samoubojstvom. Segment gdje Kvesić, šećući svojom knjigama nakrcanom kućom u kojoj su na posebne police smještene poezija, proza, filozofski radovi, strip Alan Ford itd., razmišlja kako bi najbezbolnije i najpraktičnije mogao počiniti samoubojstvo, crnohumorni je i autoironični krešendo filma autora itekako željna života, i potrebno mu je da se vrijeme zaustavi na nekoliko godina da bi stigao ostvariti sve što želi. U razmišljanju o modalitetima mogućega suicida ništa mu se ne čini dovoljno „čistim“ i prihvatljivim, jer bi primjerice skokom s krova kuće traumatizirao punicu, vješanjem na tavanu ostavio loše uspomene osamnaestogodišnjem sinu, a ni smrzavanje u škrinji nije zgodno jer ne podnosi hladnoću i ondje nema svjetla pa pred smrt ne bi mogao čitati. Kvesić svoju moguću filmsku oporuku zasluženo ovjenčanu Grand Prixom promišljeno ciklički oblikuje, jer je otvara i zatvara prikazom stropa koji nakon buđenja vidi prvog, a prije spavanja posljednjega, na taj način nagovještajući i skoro zatvaranje kruga vlastitog života.

Film Dum spiro spero – dobitnik Grand Prixa Dana

Kratak susret

Veliki žiri nagradu za glumu dodijelio je Vinku Kraljeviću za jednu od četiri ravnopravne uloge u duhovitoj i zabavnoj te unatoč određenom pesimizmu vrlo pozitivističkoj i altruističnoj humornoj mjuzikl-drami Priče iz bijele sobe Silve Ćapin, gdje upoznajemo ljude pogođene neobičnim poremećajima s kojima se pokušavaju nositi u sklopu terapijske grupe za pomoć. Jedna žena (Dora Polić Vitez) tako svakoga koga dodirne nagoni na izvođenje određenih plesnih pokreta, druga (Urša Raukar) pak već vlastitom pojavom svakog u svojoj blizini tjera na pjevanje, pa i zborsko, jedan pacijent (Bojan Valentić) na svaki ritmički zvuk počinje stepati, a Kraljevićev lik svijet oko sebe vidi žarko obojen u tehnikoloru. Premda su svi oni frustrirani i duboko nesretni zbog svojih poremećaja, autorica crnohumornim odmakom, naglašavanjem apsurda i bizarnosti, spretno umetnutim pjevanim i plesnim segmentima, vrlo dobrim ritmom te raspoloženim glumačkim interpretacijama stvara altruistično djelo što unatoč svemu afirmira život i drugačijost, ma kako neobična bila.

Izuzetno uspio je i nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara ovjenčan igrani film Igra malog tigra Jasne Nanut, autorice koja u svakom novom projektu sve više imponira ozbiljnošću, promišljenošću i zrelošću. U četvrtom i ujedno diplomskom filmu ona koketira s karverovskom poetikom škrte naracije te definiranja likova i njihova intrigantnog odnosa kroz kratke susrete, a oni koji se susreću senzibilna su Boška u odličnoj interpretaciji Ane Stunić i Tomo (Krešimir Mikić), šarmantni i elokventni tip ranih srednjih godina kojemu u životu sve ide od ruke. Nakon što Bošku poslije večernjeg upoznavanja negdje u gradu dovede u svoj možda i odveć uredan stan, gdje je svaka sitnica na svom mjestu, Tomo će se pokazati kao čovjek koji zna odabrati odlično vino, pripraviti skupu ribu i stvoriti ugođaj, no koji će u samo prijateljskom lijeganju u isti krevet s jedne strane za taj trud očekivati nagradu, a s druge to smatrati prirodnim i logičnim završetkom večeri. Tu će stvar početi pucati samo u jasnim naznakama, a sve će eskalirati ujutro, kad on nakon odlaska na tržnicu i odrađenog trčanja Boški počne prigovarati zbog preduga spavanja i pušenja. Na temelju viđenoga naslućujemo da je on pedant opsjednut redom i samim sobom, osoba koja sve drži pod nadzorom i od drugih očekuje da ga slušaju i pokoravaju mu se, u njegovu se karakteru mogu osjetiti i određene patološke crte, a takve slutnje o njegovu liku autorica kreira funkcionalnom „distanciranom“ scenografijom, mirnom i atmosferičnom režijom s učinkovitom uporabom blizih i srednjih planova, konotacijama na svoje ranije uloge poput onih u Majci asfalta i seriji Patrola na cesti (špica nagrađena Oktavijanom za najbolji namjenski film) koje Mikić unosi u lik te odličnom međuigrom njega i Ane Stunić, televizijske voditeljice, po opuštenosti i spontanosti maloga glumačkog otkrića.

Prijepori oko (ne)uvrštavanja traju već godinama, a posljedica su pokušaja pomirivanja prikazivanja većinom premijernih sadržaja sa što većom atraktivnošću i boljom „vidljivošću“ festivala

U vrlo dobrom dokumentarcu Ana trg autorice Jelene Novaković – članica Velikog žirija Hana Jušić nagradila ga je posebnim priznanjem – upoznajemo radnu svakodnevicu žene iz naslova koja pred kapelom Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića već četiri desetljeća prodaje krunice, kalendare i slike svetaca. Ana je očekivano slikovita osoba felinijevskog predznaka koja s najbližom konkurenticom Zorkom ima neobičan odnos prijateljstva i antagonizma, jer su istodobno i suradnice koje dijele skromne obroke i suparnice koje se bore za svaku mušteriju. Oko njih pulsira život u kucavici Zagreba, prolaze podjednako živopisni prolaznici i kupci, a gospođa Ana je i simbol grada te bitan lik njegove socijalne slike.

Intimna ispovijed

Oktavijan za najuspjeliji dokumentarac zasluženo je pripao izvrsnom autobiografskom ispovjednom filmu Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević, vizualno i autoričinim glasom u offu neobično poetičnom i razoružavajuće intimnom djelu. Ono podjednako imponira fascinantnim krajolicima Like snimljenim u različitim godišnjim dobima, kao i postupnim autoričinim otkrivanjem tjeskobnih pa i traumatičnih detalja o njezinu životu obilježenu četirima pobačajima, nošenjem s epilepsijom, propalim brakom i ostalim životnim gubicima. No Matijevićeva je stoik i hrabra žena koja voli i cijeni život sa svim njegovim dobrim i lošim stranama te koja je s protokom vremena i autorefleksivnim odmakom i u teškim nevoljama sposobna pronaći barem malo pozitivizma i ljepote, o čemu svjedoči ovaj povremeno izniman film.

Oktavijan za najbolji animirani film također je zasluženo pripao idejno i izvedbeno klasičnom Gradu duhova Marka Dješke, efektnoj gotovo monokromatski sivoj apokaliptičnoj storiji o šefu željezničke postaje u razrušenom i posve napuštenom gradu nedaleko bojišnice, dok su jedini izrazitiji kolorit sve bliži odbljesci eksplozija. Protagonist privid normalnosti pokušava zadržati obavljanjem svakodnevnih radnih i inih rituala, od pečatiranja dokumenata do hranjenja konzervama. No to je dakako uzaludno, jer će rat neumitno doći i na njegov prag, a kad u naletu bombardera eksplozije odnesu i njega i kuću bit će prekasno za spas. Napokon, Zlatna uljanica, koju ponovno dodjeljuje Glas koncila, pripala je igranom filmu Munja Radislava Jovanova Gonza, segmentu trećeg omnibusa Zagrebačkih priča, zgodno zamišljenoj, ali slabo razrađenoj minijaturi kojom se afirmiraju altruizam, dobrosusjedski odnosi i male životne radosti.