Eros joj dobro pristaje

„Mene koriste u skladu s mojim imenom! U malim sam količinama lijek, a u velikim otrov“, kazao je Arsen Dedić. Redatelj Dražen Ferenčina spojio je naoko nespojivo. Spojio je estradu i visoku kulturu, spojio je Krležu i Dedića, a kako u kabaretu „sve ide“, kao i u postmoderni, tako je oblikovao nesvakidašnju i izazovnu predstavu koju je nazvao po Arsenovoj pjesmi Na zlu putu. Ne vjerujem da bi Krleža pristao da se njegova mladenačka drama Adam i Eva, pa potom zrelija Gospoda Glembajevi izvode uz Arsenovu glazbu i njegove stihove koje pjevaju Tara Rosandić i Ivica Pucar, te uz dvije posve prikladno razodjevene plesačice, glumice i pjevačice Anu Majhenić i Ana-Mariju Percaić. Uz njih se, vidno uživajući u suigri, kao motor predstave nametnuo, a tko drugi nego Žarko Potočnjak.

Uz Anu Majhenić i Ana-Mariju Percaić kao motor predstave nametnuo se Žarko Potočnjak  / Snimio Tomislav Šmider

No gdje su ona vremena kad su prvaci HNK-a trčali u jedan od tridesetak zagrebačkih kabareta kako bi vicevima i skečevima te pjesmom zaokupili prestravljenu publiku koja je slutila dolazak velikoga rata ili je taj rat već oko njih tutnjao ili je netom minuo? Iako prezren od visoke kulture, kabaret je, uz mjuzikl, najteži glazbenoscenski oblik. Ferenčina ga je znalački iskoristio. Upotrijebio je Dedićeve šansone, koje glumci uživo pjevaju uz pratnju pouzdanog i samozatajnog Olivera Beloševića, ali i njegovu filmsku glazbu. Pamtit ćemo antologijsku scenu predstave koja ide uz provodnu Arsenovu temu iz Gospode Glembajevih. Ivica Pucar je u samo dvije minute u toj sceni odigrao sve što trebamo znati o Leoneu, a Tara Rosandić bila je urnebesno duhovita Barunica Castelli, glumeći veći dio replika na njemačkom. Potočnjak je, također, bio posve uvjerljiv kao truplo staroga Glembaya, kojemu Leone reže nokte. Naposljetku bio je izvrstan u ulozi Sluge izgovorivši ključnu rečenicu: „Gospon doktor su zaklali barunicu!“

Svjesni smo kako ovo sve zvuči jezovito, no Ferenčina nije malograđanin koji će, na spomen smrti, razgovor hitro skrenuti na temu je li bolji plavac mali ili veliki. Smrću je natopljena ova predstava i njezini je junaci pozivaju na dvoboj kako bi dali šansu životu.

U tako skrojenoj predstavi neizbježno je pobjedu odnio Eros. Prestrašenu i ostrašćenu publiku junaci predstave Na zlu putu erotiziranim prizorima dovode do grcanja od smijeha i suza istovremeno. Tako „ponižen“ glumac uzvišen je do statusa prvorazrednoga borca, ne protiv smrti, jer ona je nepobjediva, već protiv straha od nje, koji paralizira i uništava duh.

Tara Rosandić ima blistavo glumačko oko. U njemu se zrcale njezini partneri, niz uloga odigrala je tako da nas je uvjerila kako i Evu i Barunicu Castelli može sutra odigrati na sceni nacionalne kuće, ali isto tako i u Đevrskama na pivskim stolovima. Prava histrionka od formata nametnula je svojim partnerima divlju, brzu, strelovitu igru. Leone je u izvedbi Ivice Pucara energičan i točan, a Žarko Potočnjak izranja iz tame, posve bijele kose, sijedi dječak, vragolast, vrckast, hitar... Ana-Marija Percajić i Ana Majhenić u tijelima balerina, plesačica, glumački točne i izazovne, glasovno precizne i tople, čine pouzdane sudionice prijelomnoga raskida s histrionskom matricom koja se izlizala. Ferenčina je histrione odveo dalje, na nepoznat teren, tamo gdje stoluju Mladen Crnobrnja Gumbek i Viki Glowatzky, tamo gdje se u kazalištu eksperimentira, traga, gdje se ne ulizuje vlasti, gdje se ne prezire „malograđanin“ koji je uredno platio ulaznicu kako bi se informirao o smrti.

Elvira Ulip, kostimografkinja, sva se dala glumcima i glumicama. Neke je brižno odjenula, veći dio ženskog ansambla čedno je razodjenula. Čas gledate kostim, čas vam pažnju zaokupe glumice, njihove oči... Ukratko, ovoj predstavi Eros sasvim dobro pristaje!

Miljenko Sekulić scenografijom se okrutno poigrao sa svojim prethodnicima citirajući opća mjesta klasične scenografije, narugavši se „dekoru“ i iskoristivši ga na tragu onoga što je učinio Dražen Ferenčina kao redatelj. Sagradio je zbiljski Hotel Eden u Histrionskom domu i uredio jednu sobu u njemu iz koje putovi vode na pločnik s petoga kata ili pod kotače brzoga vlaka.

I ovako sasječenima Krleži i Dediću ostalo je umjetničke veličine za još nekoliko života. Niti je iznevjeren Krleža, niti je zapostavljen Arsen. Oni su važni partneri i suradnici živima u predstavi. Nema boljega načina da se daruje spomenak Dediću, koji je bio jedan od ključnih histriona.