Budilica

Nedavno sam, stjecajem okolnosti, opet došao u priliku gledati onaj stari crtić o Petru Panu. Ne moram vam ni govoriti da sam se raspekmezio i da su mi navrle uspomene. Ali, na nesreću, nisam u toj prilici sasvim podjetinjio. Kažem na nesreću, jer mi je to što nisam podjetinjio pokvarilo užitak. Doista, odjednom sam se zabrinuo: počeo sam se pitati koliko današnja djeca razumiju taj film i koliko se u njega uspijevaju uživjeti. Jer, bilo je ondje stvari koje su, slutio sam, njima posve strane.

Eto, važnu ulogu u toj priči igra budilica što je sa sobom nosi Kapetan Kuka. A današnja djeca nisu se s budilicom nikad susrela, nisu je možda ni vidjela nigdje drugdje nego samo na filmu. Tako sam postao svjestan da je odnos današnje djece prema satovima posve drukčiji nego što je bio u moje vrijeme.

Jer djecu su nekada silno zaokupljali satovi: bili su im zanimljivi oni zidni – s kukavicom ili bez nje – pa onda satovi s utezima, pa oni koji u staklenoj kutiji imaju veliku zlatnu šetalicu. Kad ste prolazili s djetetom pokraj urarske radnje, niste mogli klinca odvojiti od izloga. A rado su djeca promatrala i ručne satove što su ih nosili roditelji, pa su ih prinosila uhu i osluškivala njihovo kucanje. Htjela su znati što se to unutra čuje i kako zapravo radi taj tajanstveni mehanizam.

A danas satovi više ne kucaju, i meni se čini da je to strašno. Nekad je bilo lako naučiti dijete da gleda na sat, jer ono se i samo zanimalo za njegov rad, a bilo mu je privlačno sve ono s velikom i malom kazaljkom te pogotovo preobrazbe brojaka, kad, recimo, broj dva, ako na njega pokazuje mala kazaljka znači dva, a ako pokazuje velika, onda znači deset. I trudila su se djeca da to savladaju. A sad im guramo pod nos digitalni sat na kojemu su nekakve brojke, a između njih treperi malo dvotočje, tako da je danas vrijeme čista apstrakcija. Nema se tu, doduše, mnogo što učiti, nego samo pročitaš što piše, ali je cijela stvar izgubila čaroliju. A izgubila ju je pogotovo zato što nema više ni onih kompliciranih satova, zidnih i stolnih, na kojima se imalo što gledati i o čemu razmišljati.

Ali najgore je od svega ipak to što je nestala budilica. Budilica je izgledala točno onako kako i u onom crtiću izgleda: okrugla, trbušasta, s malenim nožicama i s velikim zvonom na vrhu. To je zvono i bilo najvažnije na tom satu: otraga je budilica imala dva ključa, od kojih je jedan služio za navijanje opruge, a drugi za naštimavanje vremena kad će sat zazvoniti. Prije spavanja čovjek bi uzeo budilicu, pa bi uz pomoć toga drugog ključa namjestio malenu kazaljku u dnu brojčanika na određeni sat. I mogao je biti siguran da će sat upravo u to vrijeme zazvoniti.

Mogao se pouzdati da će zazvoniti točno, ali nije mogao biti siguran da će se oglasiti dovoljno glasno. Jer čini se nekako da su ljudi tada imali tvrđi san nego danas, pa im ni prodorni zvuk budilice nije bio dovoljan. Zato bi budilicu stavili u porculanski tanjur, zajedno s vilicom i žlicom, pa kad bi to počelo zvrčati i tandrkati, bila je to nepodnošljiva larma koja bi probudila i susjede. A neki su se čak bojali da bi u polusnu mogli zaustaviti budilicu (to se radilo uz pomoć male kočnice na onom zvonu) te da bi onda nastavili spavati. Zato bi navečer skrili budilicu svaki put na drugo mjesto u sobi pa bi ujutro izbezumljeno jurili naokolo tražeći sat da zaustave njegovo zveketanje.

Bilo je, dakako, i drugih načina da se čovjek probudi, kao što je na primjer telefonsko buđenje. A tada su vas budili osobno, nije to činio automat, pa kad biste digli slušalicu, telefonist bi vam zaželio dobro jutro i mogli ste s njim malo i popričati. A jedan moj prijatelj nije se pouzdavao čak ni u to, nego bi navečer, ako je morao neuobičajeno rano ustati, popio litru vode i tako bi bio siguran da neće prespavati zoru.

Ipak, središnje je mjesto u svemu tome imala budilica. Ona nije bila važna samo zato što je bila pouzdana, pa bi vas ujutro razdrmala svojim zvukom, nego i zato što je kucala. Jer taj je sat bio načinjen od lima, u njemu je bilo i dosta praznoga prostora, a njegovi kotačići bili su veliki i masivni, kao da se računalo da se budilica kupuje samo jednom u životu. A u tim okolnostima i kucanje budilice bilo je prilično glasno: jasno ste je čuli kako tiktaka, pa ste mogli mirno spavati znajući da je ona tu da mjeri vrijeme i da stražari umjesto vas. Bilo je ljudi koji su imali muke kad bi otišli na put pa su se žalili kako ne mogu spavati, i to su pripisivali činjenici da su promijenili krevet; a tek su malobrojni uvidjeli da je problem u tome što ne čuju budilicu. Zato su postojale i osobite putne budilice, nešto manje, u kožnoj kutiji, ali jednako dobre: ne samo da su zvrčale glasno kao i velike, nego su i kucale dovoljno jako da se čovjek pokraj njih osjeti sigurnim i da se preda snu.

A onda se to promijenilo. Došli su satovi koji ne kucaju i došle su budilice koje ne zvone. Jer danas vas može probuditi i mobitel ako ga znate programirati, a mobitel, dakako, ne ispušta nikakav zvuk dok ne radi. Isto tako, postoje digitalne budilice, koje dolaze u raznim oblicima i veličinama, ali im je jedno svima zajedničko: imaju mali displej koji se po potrebi može rasvijetliti, a zvuk im nije osobito glasan, ali mu je zato frekvencija takva da će vas sasvim sigurno probuditi, jer će vam se činiti kao da vam netko buši zub. A što je najvažnije, te su današnje budilice – čak i onda kad se zovu upravo tako, a ne općim imenom sat – nijeme kao ribe: kad legnete spavati, uopće i ne znate da su tu, pa se zato povremeno trzate i pogledavate na onaj ekrančić, da biste se uvjerili kako još rade.

A nitko me neće uvjeriti da to nije izazvalo i stanovite negativne posljedice. Jer u ono doba dok su postojale stare budilice ljudi su imali problema da se probude; sad, u doba ovih digitalnih, imaju problema da zaspu. Poremećaji spavanja izravna su posljedica činjenice da nam kraj glave više ne kucka budilica.

U onome crtiću budilicu proguta krokodil, pa se čuje kako ona kuca iz njegova trbuha. I naše je stare budilice, bojim se, progutao krokodil progresa, tek što se njihovo kucanje više nikako ne čuje.