Ambasador dobrote

Kada je iz Izraela stigla vijest da je naš voljeni prijatelj Marijan Kostrenčić pretrpio moždani udar, bili smo šokirani, tužni i zabrinuti. Ipak, nadali smo se da će se naš dragi prijatelj oporaviti i vratiti se u svoj Zagreb. Molili smo se za njega uzdajući se da je šokantna vijest više tragična po zvučnosti nego po konačnim posljedicama. Vjerovali smo da će nam se naš Marijan vratiti i da ćemo se ponovno radosno družiti. Njegova terasa već je čekala drage nam i nezaboravne zajedničke večeri. Druženje s prijateljima zapravo je bila esencija Marijanova poimanja života. Ponekad je znao pomalo rezignirano spomenuti da je dosta vremena potrošio na pogrešne ljude. Želio je svoje buduće vrijeme posvetiti samo onima koje voli i koje razumije i koji njega također vole i razumiju. Svi njegovi brojni poslovi i obveze nisu ga mogli omesti da zanemari prijatelje i riječ koju bi im dao. Silnom energijom, vedrinom i brižnošću držao je na okupu i prijatelje i obitelj i poslovne partnere. Bio je potpora i stožer na koji su se svi mogli osloniti i biti sigurni da ih nikada neće iznevjeriti. Naš je Marijan bio osebujni pjesnik vedrine i užitka života.

Marijan Kostrenčić (1959–2016) bio je najuspješniji hrvatski konzultant i lobist / Snimio Žarko Bašić / Pixsell

Borac za gospodarski
modernu Hrvatsku

Bio je velik i duhovno i moralno i intelektualno. Ako se netko s pravom mogao smatrati potomkom hrvatskog akademskog plemstva, onda je to nedvojbeno bio Marijan. Njegov pradjed dr. Ivan Kostrenčić bio je carski arhivar i prvi hrvatski knjižničar koji je u sklopu Sveučilišta utemeljio sveučilišnu knjižnicu koja je godinama i u naše vrijeme bila na Marulićevu trgu. Bio je dugogodišnji tajnik Matice hrvatske i zagovornik i promicatelj potrebe osnivanja Akademije znanosti i umjetnosti. Marijanov djed dr. Marko Kostrenčić bio je prvi profesor pravne povijesti na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ban Savske banovine i akademik, a baka Maroja Kostrenčić glazbena pedagoginja i učiteljica pjevanja operne dive Zinke Kunc. Akademik je bio i drugi njegov djed, po majci, dr. Antun Barac, povjesničar književnosti, književni kritičar i profesor na Filozofskom fakultetu. Njegov je otac Zlatko bio pak profesor i dekan na Građevinskom fakultetu. Netko s takvim obiteljskim podrijetlom bio bi prepotentan, napuhan, pun sebe i omamljen taštinom. No Marijan Kostrenčić nikada od svoga podrijetla nije gradio kult. Dapače, čak je ponekad simpatično znao ironizirati neke od manjih i slabijih osobina svojih uglednih predaka. Kao homo universalis i Marijan je kao pravnik sasvim sigurno mogao izgraditi akademsku karijeru sličnu pradjedovoj, djedovskoj i očevoj. Umjesto sveučilišne karijere, on se odlučio okušati u visokom biznisu.

Kao mladi poslovni čovjek Marijan Kostrenčić bio je uspješan već u socijalizmu. I u njemu je pronalazio načina da, kako bi znao reći prijatelj Zorislav Lukić, „svojom poduzetničkom inteligencijom izigra, tadašnjim sustavom nametnute, zabrane poduzetničkoj slobodi“. No dolazi vrijeme stvaranja Hrvatske i on sve svoje znanje i energiju uključuje u općenacionalni zanos za njezino osamostaljivanje. Kao domoljub, ekonomski i politički znalac i poliglot, ulazi u hrvatsku diplomaciju, a poslije postaje i šef kabineta ministra vanjskih poslova Zvonimira Šeparovića. U to vrijeme, kada prave domoljube i stručnjake već počinju potiskivati razni nacionalni bukači i hohštapleri, Kostrenčić zagovara demokratsku i gospodarski modernu Hrvatsku. Tomu će idealu ostati odan sve do svoga preranog odlaska. Nije trpio Hrvatsku nacionalnih galamdžija, pokvarenjaka i nesposobnjakovića. Uvijek je govorio da za naprednu Hrvatsku svatko treba pošteno i stručno raditi svoj posao. Znao je da Hrvatska nije Platonova idealna država, ali je bio uvjeren da ne smije postati ni njegova pećina. Nadu za Hrvatsku, kakvu je želio, vidio je i u tzv. običnim ljudima, onima koji ne žive od Hrvatske nego za Hrvatsku. Vjerojatno je u njima vidio i sebe, premda je bio možda naš najpoznatiji i najuspješniji konzultant i lobist. Nacionalni interes nikada mu nije bio sporedan. Koliko mu je on bio važan, svjedoči na svoj način i činjenica da je bio dugogodišnji pročelnik Odsjeka za gospodarstvo Matice hrvatske. Angažmanom u Matici ujedno je nastavljao obiteljsku tradiciju. Radio je to zdušno i iz zadovoljstva. Uostalom, kao i sve drugo čime se bavio. Od Zagorske mornarice preko cartinga i jedrenja, upravljanja medijima te telekomunikacijskom i građevinskom industrijom do visokoga europskoga i svjetskoga biznisa. Jednako je zdušno volio sve čime se bavio. A interesi i veliki i široki...

Između hrvatskog iskona
i europskog moderniteta

U sve je unosio vragolastu vedrinu i znatiželju, svakomu je, kako je to lijepo rekao naš prijatelj Branko Lovrić, bio blizu prema specifičnosti situacije i potreba. Prirodno se i elegantno snalazio u svjetskim metropolama i u našim malim slikovitim dalmatinskim ili slavonskim selima. Uživao je i s vrijednim težacima i poljodjelcima. Znao je njihove navade, običaje, njihovu iskonsku i dubinsku povezanost s hrvatskom tradicijom. Ali odlično je znao i otmjene manire bečke elite. U sebi je spajao hrvatski iskon i europski modernitet, „malena mjesta srca moga“ i blještavilo svjetskih metropola. Jednako je uživao u kavijaru i u običnoj zagorskoj zlevanki. Imao je rijetku vrlinu da uzdiže tzv. male i obične ljude. Tako njegov legendarni Cigo (Zvonko Jović) nije bio samo njegov vozač nego i uvažavani sugovornik, pouzdanik i prijatelj. Uvijek je okupljao ljude slične sebi, koji se rukovode nekim dubljim unutarnjim načelom da se dobrota umnaža kada se dijeli. Bio je elegantni ambasador dobrote. Znale su to i njegove obožavane Anja i Marija, o kojima je često očinski toplo pričao, njegova voljena Tamara, njegova majka, sestra i bratići, njegovi bliski prijatelji. Od svojega doma učinio je prijateljsko okupljalište, gdje su terasa, vrt i boćalište bili mjesta radosnoga druženja, pjesme, smijeha te ugodne i opuštene dokolice. Da bi druženju dao i dodatni domaćinski ugođaj, nabavio je i suvremenu repliku nekadašnje peći naših baka. Dok bi u polumraku plamen osvjetljavao lica okupljenih prijatelja, na peći, loženoj drvima, kuhao bi se ukusni grah i pekli božanski salenjaci. Takvo je druženje planirao i po povratku iz Izraela.

  No umjesto da veselo proslavimo Marijanov i Tamarin nedavni „malomišćanski“ zavjet, iz Izraela nam je stigla tragična vijest da je naš voljeni prijatelj otišao na „vječne brežuljke“ biblijske Svete zemlje. Umjesto u svoj dom, došao je na tužnu mirogojsku uzvisinu, gdje će ga u njegovu vječnom snu uspavljivati samo slavuji i lahor sljemenskoga povjetarca.