Zapamtite ime Cecile McLorin Salvant!

Svijet se jazza mijenja suglasno već provjerenoj dinamici toga specifičnog glazbenog fenomena, zadržavajući pritom najveći dio značajki koje ga karakteriziraju. Moderne su komunikacije i u toj sferi glazbenoga života odigrale svoju ulogu povezavši kontinente i njihova shvaćanja sa jazzom kolijevke jazza Sjedinjenim Državama. Ipak SAD-u i nadalje ostaje primat u onom pravom iskonskom pristupu toj glazbi koji će netko drugi moći samo tako kopirati odnosno oponašati te eventualno obogatiti nekim originalnostima. A takvih slučajeva napose u zapadnoeuropskim zemljama ima već dugo, što je i dovelo do termina europski jazz. To uglavnom potire tezu i razmišljanja, pa i nastojanja izvanameričkih (čitaj ponajprije zapadnoeuropskih!) glazbenih krugova o nekom budućem univerzalnom pristupu jazzu koje vrijeme donosi ili bi trebalo donijeti. Da tomu nije baš tako, pokazuje primjer mlade jazz-pjevačice Cecile McLorin Salvant, novog imena na nebu ženskoga jazz-vokala.

Barok i improvizacija

Tako barem zasad postoje naznake da velikanke jazz-pjevanja Billie Holiday, Dinah Washington, Ella Fitzgerald te u ovom slučaju napose Sarah Vaughan u Cecile McLorin Salvant dobivaju neku vrst nasljednice zanimljiva podrijetla. Mlada i nadarena jazz-pjevačica rođena je 1984. u Miamiju na Floridi od oca liječnika s Haitija i majke Francuskinje, utemeljiteljice francuske škole u tom gradu. Već je s pet godina započela s učenjem sviranja glasovira s namjerom da postane koncertna pijanistica, da bi se s osam našla u vokalnom sastavu Miami Choral Society, što će promijeniti njezin glazbeni životni smjer. Odlučila je postati pjevačicom, pa će to njezino, u počecima amatersko zanimanje, početi usavršavati najprije privatno, a poslije i kod profesora Edwarda Walkera na University of Miami.

Godine 2007. odlučila je zbog daljeg studija, ali ponajprije zbog znanja sviranja glasovira i jezika 2007. preseliti u Aix-en-Provance u Francusku. Tu će početi studirati pravo i usavršavati pjevanje klasike i baroka na Darius Milhaud konzervatoriju kod profesora i saksofonista Jeana-Françoisa Bonnela, koji će joj usaditi i prve spoznaje o improvizaciji, te instrumentalnom i vokalnom repertoaru, stavivši joj na raspolaganje i svoj mali jazz-sastav.

Ne bi tu valjalo zaboraviti da je taj francuski glazbenik mladu Cecile podučio i o najrelevantnijim postignućima povijesti jazza od njegovih samih početaka 1910. Već 2009. s Bonnelovim će jazz-kvintetom mlada Cecile McLorin Salvant, sad već odlučna jazz-pjevačica puna sigurnosti, uspješno odraditi prvu seriju svojih pariških nastupa. Već godinu poslije pobijedit će na glasovitom jazz-natjecanju Thelonious Monk u Washingtonu. Pjevajući na francuskom, španjolskom i naravno na engleskom, Cecile McLorin Salvant se već u ovom trenutku pože pohvaliti zapaženom karijerom, o kojoj svjedoči i niz uspješnih nastupa na europskim i američkim pozornicama jazza te već uspjelim diskografskim izdanjima. Njezin je za mladu vokalisticu vrlo opsežan repertoar jazz-standarda, potom nekih manje poznatih skladbi pretočenih u jazz-interpretacije te, što nije nevažno, bluesa.

Humorni jazz

Bogata klupska, festivalska i koncertna karijera Cecile McLorin Salvant započela je vrlo rano, već u njezinoj 21. godini. Nakon spomenutoga Bonnela ona će nastaviti uspješno surađivati i s francuskim pijanistom Jackyjem Terrasonom, s kojim je snimila i disk Gounache, te s nekim drugim francuskim jazz-glazbenicima. Pjevala je i u glasovitom londonskom jazz-klubu At The Ronnie’s, u programima europskih međunarodnih jazz-festivala u Spoletu, Jazz à Vienne i u Asconi. Surađivala je nerijetko i s američkim jazz-glazbenicima modernijih izričaja, kao što su primjerice japansko-američki alt-saksofonist Sadao Watanabe ili tenor-saksofonist Archie Shepp. Gostujući u domovini, Sjedinjenim Državama, nastupila je i s glasovitim Lincoln Center Orchestra poznatoga trubača Wyntona Marsalisa u New Yorku u sklopu programa Big Band Holidays, na glasovitom Newport Jazz Festivalu, Rhode Island, na velikom jazz-festivalu u Detroitu te u Chicagu s čikaškim simfonijskim orkestrom.

U originalnom jazz-izričaju prepoznajemo i elemente pjevačičina glavnog uzora, glasovite američke jazz-pjevačice Sare Vaughan, premda joj nisu strane ni druge velikanke tradicije američkog jazz-vokala poput Billie Holiday, Elle Fitzgerald ili Dine Washington. Ipak njezin dulji boravak u Parizu te brojni nastupi na europskim pozornicama jazza, kad nerijetko pjeva na francuskom i španjolskom jeziku, ostavljaju logično i mjesto razmišljanjima koliko tu ima utjecaja i nekadašnjih, ali i današnjih europskih, ali i američkih jazz-pjevačica s duljim boravkom u Europi. Prva je asocijacija na to dakako Dee Dee Bridgewater, danas jedna od vodećih vokalnih jazz-interpretkinja, koja je velik broj godina također proboravila živeći i nastupajući u Parizu te na brojnim drugim europskim pozornicama interpretirajući, dakako na džezistički način, i neke šansone, da bi se nedavno ipak vratila u domovinu. Slučaj Cecile McLorin Salvant nešto je drukčiji. Ona će u svojim interpretacijama jazz-standarda, koji zapravo i čine kostur njezinih programa, očijukati ponekad i s teatralnim, odnosno nekom vrsti brodvejskog štiha, ostajući ipak uvijek u kontekstu jazz-interpretacije. Uočio je to i glazbeni kritičar The New York Timesa Ben Ratliff, koji će nakon njezina njujorškog koncerta kojem je prethodio onaj u klubu Dizzy’s Coca Cola, napisati „da je riječ o nadarenoj jazz-pjevačici velikoga potencijala i raspona vrlo dobro kontrolirana glasa u svim registrima, koja u interpretacije unosi i vrlo dobro odmjerenu dozu humora“, osvrnuvši se u tekstu posebno na njezinu interpretaciju poznate balade What A Little Moonlight Can Do. U velikom intervjuu njemačkom stručnom časopisu Jazz Podium, koji joj daje i fotografiju na naslovnici, na pitanje novinara o zastupljenosti europske, odnosno francuske šansone u njezinu jazz-repertoaru danas, u jazzu 21. stoljeća, ona odgovara, „sasvim jednostavno, to je dio moje glazbene povijesti i moje osobne kulture, pri čemu mi poznavanje francuskog jezika mnogo znači“.

Na putu prema vrhu

Na pitanje o Billie Holiday, te napose o Sari Vaughan, priznaje da su joj to najvažniji uzori, ali dodaje da u tom kontekstu, sad već stogodišnje povijesti jazza, ne bi trebalo zaboraviti ni uloge Louisa Armstronga, Blossom Dearie (!), Carmen McRae, Abbey Lincoln i Betty Carter. Time je gotovo sve rekla, a sve je to za boljeg poznavatelja jazza evidentno zabilježeno i na dosadašnjoj diskografiji Cecile McLorin Salvant. Od prvoga mladenačkog ostvarenja diska Cecile iz 2010. do ugovora s etiketom Mark Avenue Records, za koju će 2012. snimiti najprije Woman Child s Aaronom Diehlom, Rodneyjem Whitakerom, Herlinom Ryleyjem i Jamesom Chirillom, nije prošlo dugo. Već je 2014. taj CD s programom vokalnih jazz-standarda nominiran za Grammy Award kao najbolji u kategoriji The Best Jazz Vocal Album. Njezin sljedeći jazz-uradak nosi naslov For One To Love i predviđen je ponovno u spomenutoj kategoriji za 2016.

Uza sve gore navedene detalje, za upoznavanje s jednim novim, po svemu sudeći relevantnim imenom u sferi ženskoga vokalnog jazza, vrijedi se u ovom trenutku upoznati preko možda samo suhoparnih podataka, ali i doista zanimljivih snimaka. Vidjet će se uskoro koliko je to sve bilo opravdano, i hoće li nadarena Cecile McLorin Salvant, kao što mnogi stručnjaci pretpostavljaju, stilski slijediti spomenute velikanke te se tako vinuti u vrh svjetskog jazz pjevanja.