Vratila sam se lakoći pisanja

Dramaturginja Kristina Gavran, višestruko nagrađena dramska spisateljica, prije nekoliko je dana u Disputu objavila prvu knjigu, Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu, u kojoj su ukoričene njezine kratke priče. To je bio povod za ovaj razgovor, nakon kojega je mlada hrvatska književnica otputovala u Englesku, u kojoj u posljednje vrijeme živi sa suprugom i sinčićem. 

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Gavran, svojim pričama vodite čitatelja na putovanje svijetom. Koliko su te priče iz različitih mjesta, gradova, zemalja, od Berlina do Indije, plod doživljenih, vlastitih putovanja, a koliko plod mašte?

Putovanje je za mene posebna vrsta budnosti. Da smo barem tako budni u svakodnevnom životu pa da zapažamo sve ono lijepo i neobično oko sebe! Ali čini se da ljudima treba izmještanje kako bi počeli doista gledati. Tako je i meni bilo lakše naći priče dok sam putovala. No, iako daleko od doma, neke destinacije, npr. Maroko ili Indija, zapravo bi me podsjetile na Slavoniju ili Zagreb. Miješanje fikcije i vlastitih doživljaja tematiziram i u pričama pa najbolje da citiram kraj jedne od priča: „I više ne znam jesam li priču izmislila ja ili pripovjedač što tvrdi da sve zna.“

U svojim dramama dramske ste osobe najčešće smještali u zatvorene, klaustrofobične prostore. U žanru kratkih priča odlučili ste likove pustiti u svijet. Zašto?

U dramama pokušavam sukobiti dramske osobe, suočiti ih jedne s drugima, prisiliti ih na razgovor... možda ih je zato lakše zatvoriti u skučene prostore. Kratke priče dale su mi novu otvorenost, ljepotu detalja, unutrašnje opservacije likova, poigravanje s pripovjedačkim licima. Vratila sam se lakoći pisanja. U dramama sam se više bavila temom straha (npr. drama Spremni), a ovu knjigu doživljavam kao radost.

Putovanja u vašoj knjizi bacaju svjetlo na posebnu emociju, na novi svjetonazor, lokacije nam se ne pokazuju kao geografski egzotična mjesta, nego zadiru u srž situacije, problema, odnosa. Kako biste opisali svoju filozofiju putovanja?

Još u srednjoj školi počela sam putovati kao backpacker. Backpackeri imaju čitavu filozofiju i diferencijaciju između turista i putnika, opisujući turiste kao one koji putuju kao torbe u paket-aranžmanima, dok samo putnici doista otkrivaju nove krajeve. S druge strane, treba prihvatiti da smo u stranoj zemlji uvijek turisti, stranci, ali tu ulogu stranca možemo doživjeti na mnogo načina – na nama je želimo li slikati poznate građevine ili popričati s čistačem cipela.

Cijela zbirka, iako je to vaša prva knjiga kratkih priča, pokazuje zavidan stupanj dorađenosti. Koliko ste dugo radili na njoj?

Smatram se sretnicom jer sam dobila stipendiju Ministarstva kulture za poticanje književnog stvaralaštva koja mi je omogućila da se intenzivnije bavim radom na knjizi. Neke priče nastale su u dahu, neke je bilo teško napisati. Bilo je zadovoljstvo raditi s mojim urednikom, Josipom Pandurićem, koji me strpljivo poticao i pomno iščitavao materijal koji bih mu donijela.

Često se zna isticati da se baš u formi kratke priče pokazuje pravo majstorstvo umjetnosti riječi jer ona traži maksimalnu ekonomičnost i preciznost...

Priča traži jezgrovitost, pozornost čitatelja. Zbog toga priče prepravljam, iznova iščitavam i pitam se kako sa što manje riječi dočarati mjesta, likove i ideje. Zamišljam čitatelja kako otvara knjigu u tramvaju, u krevetu prije spavanja ili u ambulanti, a ja kao pisac imam tek određeno vrijeme i zadatak da ga uvučem u svijet priče u dahu.

Kratka priča mora biti građena na proturječnosti, važan je u njoj element iznenađenja. Što je vama najvažnije, što dobra kratka priča mora imati?

Volim kad me kratka priča iznenadi, i proturječnostima, ali i ljepotom rečenica. Volim u kratkoj priči vidjeti detalje, neke sitnice, male nepravilnosti koje me zamisle i natjeraju da svakodnevne stvari pogledam novim očima.

U kratkim pričama izmjenjujete pripovjedače i pripovjedne perspektive. Svaka je priča ispričana iz novoga rakursa. Osjećate li ponekad tu granicu teksta koji piše autor i onoga dijela kada likovi uzimaju stvari u svoje ruke?

Često krenem pisati priču, ali mi je likovi otrgnu iz ruku i pobjegnu u posve drugom smjeru, pa ih zatim lovim kako znam i umijem. Ne vjerujem sveznajućim pripovjedačima, ali ni ich-formi. Upravo taj problem tematiziram u priči Ciganka, gdje se ne zna tko priču zna, tko je priča i tko uopće ima pravo na „istinitost“ priče.

Živimo u svijetu masovnoga turizma. U knjizi je i priča Turizam mora umrijeti. U njoj junakinja objašnjava da bi turizam selfie-štapova trebalo zabraniti jer takvi turisti putuju svijetom kao strojevi samo da bi po povratku dosađivali fotografijama. Kako i zašto putuju vaši likovi?

Neki putuju jer bježe od problema, neki su u potrazi za avanturama, neki traže istine, duhovna otkrivenja ili djeliće vlastite prošlosti. Hrvatska putnica Pamela Konjevod rekla je jednom kako su „svi putnici oštećeni“. Možda. Kako god bilo, za putovanje je potrebna odluka, a za ostanak tek još jedan običan dan. Moji likovi donose hrabre odluke i putuju upravo kako bi doživjeli priču.

Pratite li pisce svoje generacije? Postoji li danas generacijska priča? Kako se vi tu uklapate?

Obožavam priče Mihaele Gašpar, njezine su rečenice poetične i lako vas začaraju, volim i kritiku društva koju donosi Ivana Rogar ili kul đir Olje Savičević Ivančević. Volim čitati priče koje su drukčije od onoga kako ja pišem. Možda će nas neki teoretičari staviti u istu skupinu jer pripadamo istoj generaciji, spolu ili se bavimo istom temom, ali ja nas vidim kao zanimljive individualce.

Što mislite kada ljudi kažu da je kratka priča samo uvod u pravi umjetnički svijet romana?

Da, mnogi su rekli da sada očekuju roman. A meni se pak najteže čini napisati pjesmu. Kratka je priča zgodna forma za nekoga tko počinje jer ju je lakše objaviti u nekom časopisu. Voljela bih napisati roman. Imam ideju, skice, treba samo odvojiti vrijeme i napisati ga. Zato roman doživljavam kao maraton, potrebno mi je vrijeme i koncentracija kako bih ga napisala.

U književnost ušli ste pišući drame. Mnogo češće pisci krenu ili s kratkim pričama ili s poezijom.

Još kao djevojčica pisala sam priče i pjesme, objavljivala ih u školskom časopisu, ali i obožavala dramsku grupu koju sam pohađala. U Hrvatskoj jedino studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti spaja kreativno pisanje i teoriju, tako da je to bio logičan izbor za mene. Drame su nam bile i ispitni zadaci pa nije čudo da ih je toliko nastalo tijekom studija. Nakon diplome vratila sam se i nekim drugim formama.

Pisanje za kazališno i radiodramsko izvođenje iziskuje promišljanje izvedbene sastavnice. Koliko su te zadanosti izazov, koliko ograničenje?

Svaka forma ima svoja pravila, neki se umjetnici tih pravila strogo drže, neki ih posve odbacuju i uništavaju, a meni su najzanimljiviji oni umjetnici koji poznaju pravila, savladali su ih, pa tek onda naprave neki neprimjetan iskorak, zaokret.

Već kao apsolventica osvojili ste našu najvažniju nagradu za dramsko stvaralaštvo, nagradu Marin Držić. Koliko su vam važne nagrade?

Svi mi, baš kao djeca, volimo biti nagrađeni, prepoznati po onome što radimo. Posebno ako nagrada donosi i objavu knjige, premijeru predstave ili određeni novčani iznos.... nešto što vam pomaže u karijeri. Meni je taj Držić došao u dobru trenutku – taman sam završavala Akademiju i odjednom se saznalo za mene – bila sam u medijima, na festivalima, imala sam premijeru u ZKM-u... Ipak, od nagrada se ne živi i za nagrade se ne stvara. One moraju biti usputne, a vi nastavljate stvarati kao i prije.

Profesori su vam bili istaknuti pisci.

Upravo su profesori bogatstvo Odsjeka za dramaturgiju. Raditi s takvim vrsnim piscima i divnim pedagozima bilo je moje najljepše iskustvo. No i oni profesori koji su nam predavali teoretske predmete jako su utjecali na razvoj mene kao umjetnice.

Kakvo je vaše stajalište o tretmanu hrvatskih dramatičara u našim kazalištima?

U Engleskoj brojna kazališta imaju programe potpore mladim umjetnicima, večeri čitanja novih drama ili prezentacije glumaca i redatelja. Potpora mladima organiziranija je, strukturirana. Kod nas je to više stvar dobre volje. No događaju se pomaci, Ogranak mladih HDDU-a organizira Dane ogranka na kojima predstavljaju nove umjetnike. Kad bi barem takvih programa bilo više! Kao mlad umjetnik morate testirati materijal, riskirati, pa i propasti. U Hrvatskoj kao da nema mjesta za te prve pokušaje.

Mnogi hrvatski dramatičari pokušali su se probiti na međunarodnu scenu, a neki od njih su u tome i uspjeli, primjerice baš u Velikoj Britaniji Tena Štivičić. Kakvi su vaši planovi za budućnost?

Gledala sam Tri zime u National Theatre i oduševila se tom dramom, to je zaista golem uspjeh i Tena Štivičić napisala je dramu koja ostaje za sva vremena. Ja se još borim s engleskim, tražim svoje mjesto na kazališnoj sceni. Trenutno s kolegicom Tinom Hofman radim predstavu Wonderwoman: The Naked Truth koja je dobila potporu Arts Council England i koja će imati premijeru u svibnju.

Koliko primate savjete od strica Mire Gavrana, našeg najizvođenijeg dramatičara? Koliko razmjenjujete mišljenja?

Miro je velika potpora i uvijek je spreman saslušati me, ponuditi savjet, pročitati ono što pišem. Upravo je on zaslužan što sam odlučila postati spisateljica. Još od djetinjstva u meni je probudio ljubav prema čitanju, pročitala sam sve njegove knjige nekoliko puta, ali i pokazao mi je kakvo je to zanimanje. S njime sam dugo razgovarala kad sam odlučila upisati dramaturgiju i drago mi je da sam donijela tu odluku.

Sándor Márai napisao je: „Ne pišeš samo ti knjigu, ona piše tebe.“ Kako je vaša posljednja knjiga napisala vas? Što ćete sada pisati?

Dugo sam radila na ovoj knjizi i sad, kad je tiskana, osjetila sam sreću, ali i tugu, kao da se od knjige opraštam. Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu kreće na putovanje i nadam se da će doputovati do što više čitatelja. Ja sam zatvorila jedno poglavlje života u kojem sam putovala s naprtnjačom na leđima, čekaju me neki novi izazovi. Trenutno me nadahnjuju ženski likovi, promišljam majčinstvo i nadam se da ću napisati roman čiji me likovi već dulje vrijeme opsjedaju.