Velebna izvedba Bachove mise

Misa u h-molu za sole, zbor i orkestar, BWV 232 Johanna Sebastiana Bacha jedno je od velebnih djela sakralne glazbene povijesti i jedno od najpoznatijih uglazbljenja misnog ordinarija.

Velikom djelu koje hrvatska publika rijetko ima priliku slušati uživo u integralnom obliku, poklonili su se i Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, koji su ga izveli u okviru ciklusa Kanconijer 31. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kao svojevrsno glazbeno slavlje Uskrsa, najvećeg blagdana kršćanstva, što su ga vjernici Katoličke crkve proslavili nekoliko dana prije. Dirigent je bio Tonči Bilić, a solističke vokalne dionice u Bachovoj misi, koje trajanjem nisu velike, ali svakako jesu zahtjevnošću, predstavile su udružene snage hrvatskih i inozemnih pjevača: sopranistica Ivana Lazar, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, španjolska altistica Lidia Vinyes-Curtis, švicarski tenor Jörg Dürmüller te hrvatski pjevač inozemne karijere i adrese, bas-bariton Krešimir Stražanac.

Solisti i maestro Tonči Bilić pred zborom i orkestrom nakon izvedbe

Bach djelo nije skladao kao cjelinu, pojedine njegove dijelove sastavljao je i mijenjao tijekom više od dva desetljeća, od 1724, kada je dovršio najstariji dio, Sanctus, pa sve do 1749, godinu prije smrti, kada je čitavo djelo revidirao i dodao mu posljednje glazbene brojeve. Skladatelj za života nije čuo cjelovitu izvedbu svoga opsežnog djela, podijeljena u četiri veće cjeline (Missa, Symbolum Nicenum, Sanctus te Osanna, Benedictus, Agnus Dei, Dona nobis pacem), uglazbljenje čitavoga teksta misnog ordinarija u trajanju od gotovo dva sata. Partitura cjelovite mise objavljena je tek 1845, gotovo stotinu godina nakon Bachove smrti, a zatim je čekala na izvedbu još punih četrnaest godina, do 1859, kada je svečano predstavljena u Leipzigu, gradu u kojem se i dogodila njezina povijest, a gdje je Bach od 1723. bio kantor crkve sv. Tome. Povjesničari glazbe nisu suglasni o motivima nastanka djela – čini se kako je Bach rad na njemu započeo nadajući se zaposlenju na dvoru u Dresdenu, kod poljskoga kralja i saskog izbornog kneza Augusta III.

Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, koji su prvi put u svojoj povijesti predstavili to znamenito i složeno djelo, pokazali su se kao kvalitetni izvođači dostojni Bachove glazbe, a izvedba je tekla uigrano i ujednačeno. Oba su velika izvođačka tijela Hrvatske radiotelevizije postigla zaokružen i fin ton, ali i prozračno i jasno predstavljanje polifone teksture djela, zahvaljujući ponajprije preciznosti izvedbe svake pojedine dionice, vokalne i instrumentalne. Posebno treba pohvaliti brojne solističke nastupe članova orkestra, koji su svi redom pokazali visoko umijeće.

Osim tehnički uredne izvedbe, treba istaknuti i kako je interpretacija Bachove Mise u h-molu također bila profinjena. Dirigent Bilić nije posezao za izvanjskim stvaranjem grandioznosti korištenjem suviše velikog tona ili odveć snažnih gradacija napetosti. Naprotiv, pustio je Bachovu glazbu da govori i tek je nježno usmjeravao i oblikovao joj ruho. Ništa nije bilo suvišno ni prenaglašeno, atmosfera je bila svečana i uzvišena.

U vokalnom kvintetu istaknuo se ponajprije bas-bariton Krešimir Stražanac, čija izvedba zrači sigurnošću i dostojanstvenošću. Savršena intonacija i uzorna dikcija elementi su nadogradnje koji njegov nastup čine iznimno vrijednim. Sopranistica Ivana Lazar može se pohvaliti vrlo zvonkim glasom koji u sebi sadržava i posebnu dozu nježnosti, a poneka nesigurnost u intonaciji zanemariva je u cjelini njezina nastupa. Martina Gojčeta Silić bila je kao i uvijek snažna i vrlo dojmljiva glasa specifične, prepoznatljive boje. No iako su zasebno ostvarile vrlo lijepe nastupe, kao da se glasovi pjevačica nisu pokazali kompatibilnima u boji i izrazu u zajedničkom broju – Christe eleison. Vrlo ugodno osvježenje bila je španjolska altistica Lidia Vinyes-Curtis, koja je u pjevačke vode ušla nakon studija violine i usavršavanja u baroknoj interpretaciji na tom instrumentu. Njezin vrlo ugodan, širok glas i vrlo tamna boja bili su užitak za slušatelje, a divljenja je vrijedna i njezina kontrola glasa, dikcija i intonacija, kao i odsutnost bilo kakva neprirodna bojenja glasa.  I u interpretaciji bila je dojmljiva i snažna. Tenor Jörg Dürmüller svoju je dionicu ispjevao vrlo uredno, iako je poneko uho mogla zasmetati snažna prodornost, oštrina njegova glasa i pomalo nazalna svjetlina.

Zagrebačka publika Lisinski je ispunila gotovo do posljednjega mjesta, a u visokovrijednom predstavljanju velebne Bachove Mise uživali su u potpunoj tišini sve do sama kraja izvedbe, kada su soliste, zbor i orkestar te maestra Tončija Bilića nagradili dugim i glasnim, iskrenim pljeskom.

Bio je to pretposljednji ovosezonski koncert iz ciklusa Kanconijer, a posljednji nas očekuje 5. svibnja, kada će Zbor i Orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem dirigenta Pavla Dešpalja predstaviti Hrvatsku misu, za soliste, zbor i orkestar Igora Kuljerića te Zvona, simfoniju za soliste, zbor i orkestar, op. 35 Sergeja Rahmanjinova. Solističke dionice tom će prilikom predstaviti Tamara Franetović Felbinger, Jelena Kordić, Stjepan Franetović te Luciano Batinić.