Tuljac

Kad dođe lipanj, posvuda se vide improvizirani štandovi na kojima se prodaju jagode i drugo bobičasto voće. A kad ta sezona prođe i stigne kasno ljeto, ljudi na uglove ulica postave male, crne peći i započnu svoju veselu trgovinu: ostaju ondje pekući kukuruz i kestenje cijelu jesen i dio zime. Jesu li to oni isti koji su prije prodavali jagode, ne znam, ali znam da oduvijek rado svraćam k njima.

Razlog ne leži u tome što bih bio neki osobiti ljubitelj jagoda, kukuruza ili marona, nego u tome što neki od tih prodavača još uvijek svoju robu prodaju (da ne kažem serviraju) u tuljcu ili fišeku. A fišek mene vraća u ona stara vremena kad je ta vrsta ambalaže bila daleko češća nego danas i kad je tuljac zapravo svuda prevladavao.

Svatko zna što je fišek: ima on oblik preokrenutog stošca. Uzme se četvrtast komad papira, pa se uhvati za jedan kraj i dijagonalno uvrne tako da na donjoj strani bude uski vrh, a na gornjoj široki otvor. Tuljac može biti manji ili veći, pa u skladu s tim može služiti za transport različitih vrsta rasutog tereta: osim kestena i jagoda, nekad su se u njega stavljali i bomboni što su se kupovali u slastičarnicama, pa onda kava, papar i grožđice, a da se i ne spominju sitni gumbi ili kremeni za upaljač. Nije tada bilo plastičnih vrećica, a i sa škarniclima je znalo biti problema, pa su se tako ljudi snalazili kako su znali i umjeli: nisu nikad bacali papir, nego su ga pažljivo čuvali, pa su onda njime prali prozore, potpaljivali vatru ili od njega pravili tuljce. Zato je tuljac bio prisutan svuda, od apoteke, pa do željezarije: u ljekarni bi vam tablete odbrojili na komad, a u željezariji  bi sitne čavliće ili vijke također stavili u fišek. Kad smo išli u kino ili na utakmicu, onda smo kupovali bundevske koštice, ili suncokret, a poslije i kikiriki, i sve smo to nosili u fišeku, i iz njega vadili pa jeli. U svakoj prodavaonici uvijek je bio veliki komad papira, od kojega su se otkidali komadi za tuljce, a veličina se tuljca, dakako, prilagođavala količini robe.

Ali, najbolje je u svemu tome što to obično nije bio pravi ambalažni papir, nego takav koji je izvorno imao neku drugu namjenu, a završio je u dućanu kao materijal za ambalažu. Naravno, najviše je tu bilo novina, ali moglo se naći i štošta drugo: stari uredski spisi, listovi knjiga, dijelovi plakata, čak i školske bilježnice i privatna pisma. Tako onda nije bilo važno isključivo ono što se u tuljcu dobivalo, nego je bio važan i sam tuljac: čovjek naprosto nije mogao odoljeti a da ne pogleda – kad pojede one koštice ili istrese čavliće – što na papiru piše. Koji put bi to bilo i vrlo zanimljivo, a često se događalo da kupac ljuto zažali što nije kupio veću količinu robe, jer bi tada bio dobio veći tuljac, pa bi mogao vidjeti kako završava tekst koji je njega silno zainteresirao. Možda je to bio nekakav marketinški trik tadašnjih trgovaca?

Možda i jest, ali meni se više sviđa protumačiti te fišeke kao našu sirotinjsku varijantu onih kolačića sudbine što ih dobivate u kineskim restoranima, gdje vam na kraju obroka serviraju i tu slasticu, a u njoj se nalazi papirić na kojem piše što vas čeka u skoroj budućnosti ili u životu općenito. Tko je u ta stara vremena znao dobro razumjeti ono što bi našao na papiru za tuljce, mogao je dobiti naputak za donošenje važnih odluka. I nije to bilo ništa gore od onoga što učeni ljudi čine igrom zvanom sortes virgilianae, kad nasumično otvaraju djela velikog pjesnika i u njima traže proročanstvo. A da se sudbina krije na čudnim mjestima i da se očituje na neobične načine, dobro je poznato.

Zato je i priručna ambalaža sasvim dobro gnijezdo za nju, to su ljudi razumjeli već odavno. Uočili su, recimo, kako ambalaža ima sposobnost da svjedoči o autentičnom životu, a da stanovita količina autentičnoga života ni umjetnosti ne može škoditi. Tako su onda početkom XX. stoljeća Braque i Picasso slikali mrtve prirode s ribama i točno reproducirali tekst na listovima novina u koje su ribe bile zamotane, da bi potom počeli novine iz zbilje i izravno lijepiti na platno. Zanimljivo je što su eksperimentirali upravo s materijalom od kojega se prave tulj­ci: i taj tuljac vjerojatno u Parizu ima neko otmjeno ime, a kod nas se zove naprosto fišek, ali je lijepo znati da nas barem tuljci povezuju s Parizom.

No, umjetnici su možda posegnuli za ambalažom kao izvorom inspiracije zato što su znali da ta ambalaža koji put u sebi krije neslućena iznenađenja, pa i velika otkrića. Poznata je anegdota po kojoj je Felix Mendelssohn u nekom dućanu – valjda u mesnici – opazio kako robu umotavaju u note, pa se zainteresirao, pogledao o čemu se radi i tako otkrio zaboravljena Bachova djela. Nije takav slučaj, uostalom, izostao ni kod nas: negdje sam pročitao svjedočanstvo – a autor se kune da je sve to živa istina – kako je neki sarajevski književnik (Rizo Ramić?) na tržnici vidio gdje prodavač jagoda pravi fišeke od papira na kojemu je nešto bilo napisano rukom. A književnik je rukopis i prepoznao: bio je to autograf Tina Ujevića, koji je, kao što se zna, neko vrijeme živio u Sarajevu. Je li na taj način spašeno nešto od vrijednih Tinovih djela, više ne znam, ali i ovoliko je dovoljno da dokažem svoju temeljnu tezu: u fišecima su se krila neizmjerna bogatstva.

A ja se nikako ne uspijevam otresti misli da se kriju još i sad: to je glavni razlog što obilazim ulične prodavače. Neodređeno se nadam da će mi oni jednom umotati svoju robu u nešto vrijedno. Potpuno sam svjestan da više nema krize papira i da je mala vjerojatnost da u njihove ruke dospije kakav dragocjen stari rukopis ili nečiji genijalan notni zapis. Zato me više zanima što će meni osobno poručiti tekst na papiru od kojega je tuljac napravljen. Ne nadam se da će mi fišek jagoda ili mjerica kestenja proreći budućnost, jer nalazim se u životnoj dobi kad se od prošlosti može dobiti mnogo više. Ne, ima tu jedna druga nada koju se jedva usuđujem priznati: možda na tuljcu bude zapisana ideja za savršenu knjigu o kakvoj svaki pisac sanja, a meni ona dosad nije ni izbliza pošla za rukom.