Tradicija i suvremenost albanskoga društva

Prikazivanje albanskoga filma u domaćim kinima, dakako ne na redovitom hiperholivudiziranom repertoaru multipleksa nego u art-kinima – a ona se silom prilika i sama sve više okreću komercijalnim sadržajima i programima – toliki je raritet i štoviše endemska pojava da ni upućenijem filmofilu nije lako prisjetiti se kinoprojekcije nekog naslova iz zemlje orlova. Kolokvijalno nazivana zemljom kontrasta, gdje se tradicija na svakom koraku sudara s modernosti, a prošlost sa sadašnjošću, Albanija je zemlja koja krupnim koracima pokušava, a u određenoj mjeri i uspijeva, nadoknaditi zaostatke na svim poljima, od infrastrukture preko turizma do kulture i međunarodne promocije, zaostatke stvorene najvećim dijelom tijekom četiri i pol desetljeća života u totalitarizmu. Slično rumunjskim i u određenoj mjeri njemačkim autorima, i albanski preferiraju intrigantne teme iz nacionalne povijesti 20. stoljeća, tamne mrlje iz ne tako daleke prošlosti koje – baš kao i angažirano, promišljeno i(li) duhovito propitkivanje negativnog nasljeđa, atavizama, patrijarhalnog mentaliteta, tradicije krvne osvete i konzervativizma – redovito bivaju predočene sudbinama „malih“ ljudi, gdjekad i na tragične načine suočenih s dominantnim stanjem i odnosima u albanskom društvu izgrađenom i na susretu nekadašnjeg Osmanskog Carstva i Zapada.

Kadar iz filma Albanac

Ambiciozniji su filmofili tijekom proteklih pet godina na domaćim filmskim festivalima i revijama mogli pogledati tek tri albanska filma realizirana u međunarodnoj suprodukciji. Prvi od njih, vrlo dobra egzistencijalna socijalna romantična drama Krvna osveta Amerikanca Joshue Marstona (Marija milosti puna) prikazana na festivalu filmova o ljudskim pravima, prilično je ugodno iznenadio spremnošću i sposobnošću za takve teme i priče senzibilizirana autora na temeljito i studiozno upoznavanje te intrigantno predočavanje jedne, što spletom okolnosti a što svjesnim pristajanjem na mentalitet kulturne kolonije, nepoznate kulture, njezinih ljudi i običaja. Oni isti ambiciozniji filmofili na lanjskom su devetom Festivalu mediteranskog filma u Splitu mogli pogledati nagrađivanu feministički intoniranu socijalnu dramu Zakleta djevica (Vergine giurata) suscenaristice i redateljice Laure Bispuri, adaptaciju romana Elvire Dones s pričom o mladoj mještanki albanskog sela koja se tradiciji i patrijarhatu odluči suprotstaviti odijevanjem poput muškarca i muškim načinom života te preseljenjem u Milano, što će ju i doslovno i metaforički osloboditi i preporoditi. Napokon, na prošlogodišnjem je pulskom festivalu prikazana unatoč brojnim slabostima solidna također feminizirana egzistencijalna socijalna drama Svijet (Bota) redateljskoga para Iris Elezi i Thomas Logoreci, djela kojem Elezi i Logoreci sa Stefanijom Casini supotpisuju i scenarij te koje je kao jedan od pet filmova prikazano u sklopu prvih Dana albanskog filma održanih od 5. do 7. travnja u zagrebačkom kinu Europa.

Život na margini

Kao i praktički svi ostali naslovi prikazani na Danima, unatoč određenim tehničkim nedostacima – primjerice komedija Priča iz prošlosti (Përralle Nga e Kaluara) projicirana je bez engleskog prijevoda – neosporno hvalevrijednoj manifestaciji za koju se valja nadati da će „pustiti korijenje“ te u idućim izdanjima biti medijski zamjetnija i više posjećena, i Svijet pati od nekih čini se općih idejnih, značenjskih i izvedbenih boljki. Riječ je o uglavnom suptilnoj ali ipak tezičnoj, narativno i idejno pravocrtnoj, predvidljivoj i značenjski razmjerno stereotipnoj storiji.

Kadar iz filma Svijet

U njezinu je središtu mlada konobarica Juli, koju izvrsno tumači Flonja Kodheli te slikoviti ljudi koji ju okružuju u kafiću čijim je nazivom naslovljen film. Kafić Bota smješten je u močvarnom području u dubokoj provinciji, a osim kao djelomično svratište funkcionira i kao metaforičko albansko društvo u malom. Dok je Juli naglašeno poštena i plemenita osoba te brižno skrbi o dementnoj baki s kojom se povremeno prisjeća pokojne majke, njezin sredovječni šef Beni sitni je kriminalac i švercer, amoralan tip, sve do završnice ne osobito negativan i simbolizira mutne albanske poduzetnike, one koji se pokušavaju prilagoditi domaćoj i međunarodnoj korupciji te poslovnom polusvijetu. Taj polusvijet predstavlja Talijan Filipo, tip očito premazan svim mastima, koji želi zaraditi na projektu izgradnje lokalne autoceste zbog čega Botu očekuje zatvaranje.

Najuspjeliji je naslov
ciklusa socijalna egzistencijalna drama Albanac Johannesa Nabera

U obrađivanju lokalnog stanovništva Filipu pomaže naočiti mladi Mili, čini se hladan i proračunat tip zainteresiran za Juli, a ni ona neće ostati hladna. Tu je i pomalo naivna i lakomislena Nora, djevojka u dvadesetim godinama u površnoj, barem za njega, vezi s Benijem, koja zatrudni, a u pomalo trilerskoj završnici tragično skonča. Kafić Svijet propada, Julina baka od djevojke skriva pravu istinu o njezinim roditeljima stradalima za vrijeme komunističke diktature, mjesto zbivanja svojevrsni gulag u koji su naseljavani protivnici režima, truli temelji današnjeg albanskog društva s jedne strane izgrađena na prešućivanoj traumatičnoj prošlosti a s druge na poslovnom polusvijetu, nemoralu, kriminalu i doslovce ubojstvima – sastavnice su u cjelini pesimistične, ponešto preduge i repetitivne, ali i dovoljno efektne slike današnje Albanije pred čijim je građanima, kako sugeriraju autori osobito onima na stvarnoj i metaforičkoj margini s iščupanim korijenjem i nepouzdanim identitetom, nevesela i tjeskobna budućnost.

Snovi o boljem životu

Najuspjeliji je naslov prikazan na manifestaciji socijalna egzistencijalna drama Albanac suscenarista i redatelja Johannesa Nabera, među ostalim supotpisnika scenarija hvaljene akcijske faction-drame Neosvojiva planina, djelo dramaturške i narativne kompaktnosti, realističnoga prosedea, sugestivne režije, učinkovito kreirana vjerodostojna socijalnog konteksta, vještog izbjegavanja patetike i u završnici melodrame te s uvjerljivim glumačkim nastupima.

Protagonist je mladi Arben Shehu, Albanac iz naslova u izvrsnu tumačenju Nika Xhelilaja, kojega smo mogli vidjeti i u neusporedivo inferiornijem ostvarenju Živ (Gjallë) Artana Minarollija, pošten i dobrodušan momak koji će zbog trudne voljene djevojke Etleve iz albanske provincije ilegalno emigrirati u Berlin, želeći zaraditi dovoljno novca za vjenčanje i pristojan početak zajedničkog života. Dakako da to nije sve, jer tu je i djevojčina obitelj, a oni su u skladu s tradicijom kćeri odabrali drugog ženika, baš kao i Arbenov u nekim od ključnih momenata nepouzdani mlađi brat Ilir. Možda i zbog nepoznavanja svakodnevice suvremenog albanskog društva, Johannes Naber pametno se usredotočuje na Arbenovo snalaženje u Berlinu, od obavljanja teških fizičkih poslova za malu nadnicu preko poznanstva s kolegom i prijateljem Slatkom, do sudjelovanja s njim u ilegalnom švercu imigrantima u organizaciji stanovitoga Damira u tumačenju splitskoga glumca Stipe Ercega.

Autori vrlo učinkovito gradiraju dramsku napetost te razvijaju priču i likove, uz slojevito profiliranje i usložavanje njihovih odnosa, oslanjajući se na turoban socijalni kontekst s prljavim svratištima i podstanarskim sobicama, brzim pokapanjima tijekom šverca preminulih emigranata, sukobima i premlaćivanjima. Protagonist pritom čvrsne, ogrubljuje te shvaća u kakvu se svijetu i okolini nalazi. On će tijekom filma biti prisiljen raskrstiti s većinom iluzija, a kad naposljetku i sam postane nasilnik i lopov, uvjeravat će se da to čini samo zbog Etleve i njihova djeteta. No ona je u međuvremenu rodila i s djetetom odselila u Tiranu, k tome je također ogrubjela i postala razočarana mlada žena, pa kad se u konačnici susretnu ni jedno od njih neće biti iste osobe kao na početku. Autori tu ostavljaju otvoren kraj, odnosno mogućnost njihova zajedničkog života, ali pod posve novim okolnostima, s ljubavlju što možda i nije uspjela preživjeti sve kušnje te sudar sa stvarnošću i gubitkom iluzija. I ovaj film donosi uglavnom predvidljivu, stereotipnu priču, podjednako u dramaturgiji, karakterizaciji i oslikavanju socijalnoga konteksta, no to čini na promišljen, zreo, ambiciozan i artikuliran način.

Humanizam i češki humor

Humorna drama Istok, zapad, istok: Posljednja utrka scenarista i redatelja Gjergjja Xhuvanija iz 2009. spretno scenografski i ikonografski rekonstruira albansku provinciju i Rim 1990. To je mjesto zbivanja storije o nacionalnoj biciklističkoj momčadi koja bi na amaterskom natjecanju u Francuskoj trebala zastupati zemlju.

Strogi partijski birokrati zadatak pripremanja i vođenja momčadi pod prijetnom strogih kazni u slučaju neuspjeha povjerili su nekadašnjem nacionalnom prvaku Ilou Zotou, i on će pun vjere u sebe, svoje ljude i biciklizam kao sport prionuti poslu, i ne sluteći da će skore velike društveno-političke promjene njihov trud učiniti uzaludnim. Štoviše, kad iz luke Drač brodom doputuju u Rim, dočekat će ih vijesti o revolucionarnim promjenama u njihovoj zemlji, zbog čega je oni odjednom više ne predstavljaju. Ne samo što ne mogu nastaviti put za Francusku nego se ne mogu vratiti ni u Albaniju jer nemaju vize za prolazak kroz tadašnju Jugoslaviju i Grčku, pa će se redom zbunjeni i naivni protagonisti naći izgubljeni i doslovce na ničijoj zemlji, u međugraničnom području.

Tu će započeti njihova odiseja ilegalnoga povratka u domovinu, a pomagat će im simpatični ljudi koje autor prikazuje s mnogo ljubavi i altruizma. U ishodištu filma su altruizam i vjera u čovjeka, više u pojedinca, a manje u zajednicu, poželjno manju, provincijalnu i neiskvarenu, a sve to redatelj predočava s osloncem na češki humor s eksploatacijom humora situacije i lagano pomaknutih karaktera te s natruhama groteske i apsurda.